OTČEVA KUĆA NEMA RAČUNICU Isus je i bičem učinio da se čovjek ugodno osjeća u kući njegova Otca

Treća korizmena nedjelja, B (Iv 2, 13-25)

Korizmeno odricanje nije potiha želja da se s Bogom trguje. Odlučno danas u Evanđelju kaže Isus svima okupljenima u hramu: »Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Vrijeme korizmenih odluka ne donosi se da bi čovjek stupio u nekakvu razmjenu darova s Bogom niti da bi se umilostivilo Boga za svoje sebične prohtjeve. Kuća o kojoj Isus govori mjesto je izraženoga odnosa s Bogom u kojoj uvijek na kraju posljednju riječ ima Otac.

Pred židovski blagdan Pashe narod se počeo sve češće okupljati u Hramu. Kupuju životinje da bi ih godišnje prikazali Bogu ili kao zahvalu ili kao dar ili kao očišćenje za svoje grijehe. Jasno, gdje god je velik žamor ljudi, nastaju prilike za zaradu. Samo kada čovjek promotri i danas da su prometna mjesta često ispunjena raznim sadržajima, od trgovina do kafića, nije ništa neobično da se slično događalo i u Jeruzalemu upravo u vrijeme Pashe. A trgovci su nastojali biti što bliže frekventnomu dijelu, onomu koje je u vrijeme Pashe najviše pulsiralo, a to je naravno bio Hram. Gledajući zaradu, ljudske oči nisu birale prigodu. Raširili su svoje stolove, nagurali se na ulaze, glasno dozivali da bi što više prodali, ljudi su ih teško obilazili. Po stolovima se čuo zveket novčića. Cjenkanje je paralo uši svakomu tko se došao pomoliti. Zbilja, kao neka nakrcana tržnica izgledao je Hram samoga Boga. I tko da u njemu pronađe Boga kada se trgovci oko pobožnoga puka motaju i vuku ga za rukav pokazujući novu robu u pola cijene? Tko može usmjeriti misli u nebeske visine ako mu velike kričave ploče akcijskih cijena stalno dolaze pred oči?

Isus ulazi u Hram. A u mislima mu odzvanjaju riječi: »Izjeda me revnost za dom tvoj, Oče moj!« I nema drugoga izlaza osim da napravi bič od užeta i krene udarati po tim trgovačkim očima koje siktaju kako bi od pobožnoga priprostoga puka uzele koji novčić više. Ta kuća je kuća Otčeva, nije kuća trgovačka. Ta kuća mjesto je molitve, a ne preprodaje. Ondje nema mjesta ni za kakvu trgovinu jer u toj Otčevoj kući svi su narodi jednaki, svi su djeca istoga nebeskoga Otca. Kojega li ohrabrenja malomu čovjeku koji je mislio što treba kupiti da bi Bogu predao za žrtvu! Kojega li smirenja svim siromasima koji su štedjeli kako bi kupili neku životinju da bi je prikazali Bogu. Sada nema više nikakve preprodaje: to je kuća Otčeva! A svaki u toj kući Otčevo je ljubljeno dijete. Nema preprodaje, nema mogućnosti da se s Bogom ulazi u trgovački odnos jer taj Bog jest Otac, ne nekakav daleki Bog koji očekuje pogodbu, nego koji očekuje čovjeka koji će mu predati sebe, svoje srce, svoje biće, kao svojemu ljubljenomu Otcu, kao svojoj božanskoj obitelji.

Ivan Zlatousti tumači Isusovu odlučnost dok je tjerao trgovce iz Hrama: »Da je Isus htio postupiti kao iz licemjerja, onda bi ih trebao samo savjetovati da se udalje, no Isus se stavio u opasnost što je bilo veoma smjelo. Nije bila jednostavna stvar izložiti se bijesu tolikom broju trgovaca, potaknuti prijekorima i udarcima najbrutalniju rulju sitnih trgovaca protiv sebe. To je učinio ne da postane nasljednik Hrama nego je odabrao trpjeti samo zbog reda u kući svojeg Otca.«

Kršćanin je slobodan ući u Božju kuću. Kako je samo divno mjesto Otčeva kuća! Susret nebeskoga Otca s ljudima, s onima koji su stvoreni na Božju sliku! Ne treba imati nikakvu zadršku da se u Otčevu kuću uđe. Ne treba se ništa preračunavati, tražiti posebne prilike, razmišljati kada bi najzgodnije bilo posjetiti Boga u njegovu domu. Isus želi kršćaninu otvoriti Otčevu kuću, kuću gdje se može osjećati kao u svojoj ljubljenoj obitelji. Onda zbilja nema potrebe biti ukočen brigom što se Bogu može kupiti jer on traži ljudsko srce, traži ljudskost koju čovjek pokazuje onima koje voli. Nema tamo glume, nema podle žrtve koja bi tražila vlastitu korist. U Otčevu se kuću ne ide ni da se bude viđen ni da bi drugi pljeskali nad pobožnošću pojedinca. Takve Isus šiba jer su poput trgovaca, takvi u njegovoj kući ne nalaze smiraj. Mir ima onaj tko k Bogu dolazi bez računice jer ga voli i ne gleda kako će to drugi vjernici protumačiti. Smiraj u njegovoj kući nalazi onaj tko Boga doživljava poput brižljive Majke i zauzetoga Otca. Tada Otčeva kuća postaje zaista obiteljska kuća, a misa susret s onim tko ljubav pokazuje naraštajima svoje ljubljene djece.

Gospodine, Otče naš, ti si nam otvorio vrata svoje kuće da se u njoj osjećamo kao među onima koje volimo. Ne dopusti da tvoje povjerenje iznevjerimo, nego nas učvrsti u ljubavi koju prema nama iskazuješ u vijeke vjekova. Amen.