Kršćanima se pridružuje i nekadašnji progonitelj. Savao postaje u kršćanskoj zajednici Pavao. Djela apostolska na petu uskrsnu nedjelju opisuju: »Kada je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima. Barnaba ga uze k sebi. Pripovijedao je kako je Savao na putu vidio Gospodina i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo.« Nekadašnji progonitelj kojega su se vi bojali postaje Isusov svjedok. I ne ostaje u tome sam, nego traži blizinu apostola, prve Crkve.
Savao je stigao u Jeruzalem. Kako da pripovjedi što mu se dogodilo? Kako objasniti čudesan potez koji mu je učinio Isus Krist? Hoće li zajednica povjerovati da želi slijediti Krista, a ne ga više progoniti? Košmar je u njegovoj glavi. Svjestan je da ga se Isusovi učenici boje. A tko ga se ne bi bojao kada je upravo on odlučio da se smakne đakon Stjepan? Tko se ne bi bojao revnoga Židova koji će sve učiniti da se ispoštuje Zakon? Neka se svi sljedbenici te Isusove sekte odstrane iz društva, potjeraju iz sinagoga, udalje od normalnih ljudi! Sada odjednom drugačija stajališta. Savao je vidio Isusa, promijenio se, propovijedao je u Isusovo ime. I nije ostao sam, nije se začahurio u svoju viziju Isusova puta, nego trči ne bi li upoznao druge Isusove učenike.
Koji su to bili sumnjivi pogledi okrenuti prema Pavlu! Promatrali su ga drugi učenici, potiho se pitajući: »Ti da sada svjedočiš, koji si još jučer svakoga progonio? Dokaži se!« Ali nađe se hrabri učenik Barnaba koji je ipak odlučio pomoći Pavlu. Pavao nije samo vidio Gospodina, on je za njega smjelo svjedočio. Pavlovo javno svjedočanstvo bilo je ono što je možda najviše taknulo Barnabu. »Pa kako bi ovaj čovjek pred nama glumio kada je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo? Isus po ovom čovjeku čini čuda.« Barnaba je imao povjerenja u Pavla, doveo ga je do apostola i pokazao kakvo je oruđe našao Isus za širenje radosne vijesti.
Ponekad u kršćanskom životu nije dovoljno samo ugledati, osjetiti, doživjeti Kristovu prisutnost. I Pavao ju je doživio, ali nije na njoj ostao. Nije si ni umislio da je zbog toga poseban. Tražio je Crkvu u kojoj je svoj doživljaj podijelio. Povjerovali su mu kada su čuli o njegovu javnom svjedočanstvu u Damasku. Onaj koji je bio progonitelj javno je pokazao da prestaje s tim i postaje učenik Isusa Krista. Kršćanin može postupiti poput Pavla. Nije sve na osjećaju blizine Isusa Krista. Takva se blizina životom pokazuje, u konkretnim prilikama. Kao što je Pavao mogao čitav svoj život nakon susreta s Isusom promijeniti, od kršćana se očekuje da ne ostanu na izricanju svjedočanstva, nego da čitav život u promjeni ponašanja zablista.
Pavlovu jednostavnost u početcima novoga kršćanskoga života opisuje Ivan Zlatousti dok tumači navedene retke Djela apostolskih: »Ponovno se pokazuje žar Pavlova karaktera: ne samo po ustima Ananije i onih koji su mu se tamo čudili, već i onih u Jeruzalemu. Nisu vjerovali da je on učenik. Uistinu je to bilo izvan svakoga ljudskoga očekivanja. Više nije bio divlja zvijer, nego čovjek blag i nježan. Promotri kako ne ide apostolima, kolika je njegova uzdržljivost, nego učenicima kao učenik. Ali Barnaba, Sin utjehe značenje je njegova imena, imao je jednostavan pristup čovjeku. Uzeo ga je, doveo k apostolima i ispričao im kako je vidio Gospodina na putu.«
Kao što je nestao strah učenika koji su ugledali kršćanskoga Pavla, tako može nestati strah svakoga kršćanina koji gleda obraćenje pojedinaca. Nije jednostavno biti poput Barnabe, ugledati u drugome kvalitete, prijeći preko svakoga zla koje je prethodno počinio, pogledati sadašnje stanje i želju za novošću života. Ali Barnaba je to uspio. Izdigao se iznad raznih šuškanja koja su pratila Pavla, nije pokazao pred njim strah. A zašto? Pavao je bio čovjek od djela. Nije ostao na lijepim riječima, nego je odlučno odbacio sve loše u svom životu i hrabro svjedočio u ime Isusovo. I najvažnije, na početku se svojega kršćanskoga života ponizio, nije si umislio da je poseban jer je osjetio Božji poziv. Kršćanin može postati Barnaba, ali može postati i skromni Pavao: bez uznositosti, bez posebnosti, bez umišljenosti, bez sumnjičavosti i ono najvažnije: u svakoj prilici ostati čovjek koji će u drugome prepoznati kvalitete koje se ne smiju ispustiti da propadnu.
Gospodine Isuse, koji si pokazao Pavlu put hodanja u Crkvi, koji si Barnabi ulio želju za prihvaćanjem novih kršćana, osposobi nas da se ne bojimo kršćanski hodati. I dok naš put za Tobom traži promjene ponašanja i dok drugomu trebamo uliti nadu da Te slijedi, učvrsti nas jer smo svi na istoj stazi koja vodi u život s Tobom u vijeke vjekova. Amen.
