TKO ĆE OPSTATI U »DAN GNJEVA«? Poniznost i siromaštvo nisu dovoljni

Četvrta nedjelja kroz godinu

Snimio: Z. Atletić
Sef 2, 3; 3, 12-13; 1 Kor 1, 26-31; Mt 5, 1-12a

Knjiga proroka Sefanije kroz povijest je vrlo rijetko čitana u liturgijama kršćanskih Crkava pa je možda i među najslabije poznatim knjigama među kršćanima. Uostalom, i u Novom zavjetu riječi te knjige navedene su samo jedanput u Matejevu evanđelju. Sefanija je djelovao u vrijeme kralja Jošije, kralja koji je u Jeruzalemu proveo obnovu bogoslužja, te je bio i suvremenik Jeremijin. Čini se, međutim, da Sefaniju nije pretjerano zanimala Jošijina obnova. U središtu su njegova zanimanja bile nevolje koje su se imale uskoro dogoditi. Stoga govori o danu Gospodnjem koji je za njega, kao i mnogo ranije za proroka Amosa, dan tame, a ne svjetla, dan suda nad narodom.

Ovonedjeljni odlomak stavlja zajedno dva odvojena teksta iz dvaju poglavlja Knjige proroka Sefanije, no oba teksta zagovaraju poniznost kao jedino sredstvo spasenja u dan Gospodnji.

Tko su to »Gospodinovi siromasi«?

Prorok Sefanija, dakle, očekujući taj dan Gospodnji, poziva narod: »Tražite Gospodina… Tražite pravdu, tražite poniznost!« Samo tako oni će izbjeći »dan gnjeva Gospodnjega«. Prorok se pritom obraća »skromnima na zemlji«. Riječ je o Gospodinovim siromasima, onima koji se u svom životu nisu mogli nadati pomoći ni od vlastite moći ni od drugih ljudi, nego samo od Gospodina. To je onaj »skroman i čedan narod« koji će jedini opstati u dan gnjeva. Ovaj narod sada živi u nesigurnosti, prepušten hirovima moćnika, no ne smije zaboraviti da na svojoj strani ima Gospodina.

Dok se god čovjek oslanja na svoje snage, svoje darove i sposobnosti, svoj novac ili imanje, on ima razloga zašto se nadmetati s drugima. Kad se počne oslanjati na Boga, svaki razlog za nadmetanje nestaje jer sve su zasluge samo Božje.

Nije, međutim, dovoljno samo da budu ponizni i siromašni. Bit će spašeni u dan gnjeva samo ako ne budu činili nepravdu, ako ne budu govorili laži, ako u njihovim ustima ne bude jezik prijevarni. I oni moraju, unatoč svojoj nevolji, živjeti pošteno. Tada postaju Ostatak Izraelov. To će biti ona skupina koja će preživjeti progonstvo i nevolje što će zadesiti narod. Tada će moći »pasti i odmarati se i nitko im neće smetati«. Slika ovaca koje mirno pasu slika je blagostanja i zaštite koju nad narodom pruža Gospodin kao dobri pastir.

Novi božanski zakonodavac

Evanđelje preuzima pozitivan pogled na siromahe. Evanđelist Matej od Isusovih izreka što ih je predajom primio sastavlja dugi »govor na gori«, a započinje ga blaženstvima. Isusovo uspinjanje na goru kako bi predao učenicima ove riječi podsjeća na Mojsijevo uspinjanje na goru Sinaj, odakle će Izraelcima prenijeti riječi Božjega Zakona. Isus je, tako, prikazan kao novi božanski zakonodavac. On ovim blaženstvima nastavlja niz proročkih tekstova koji naglašavaju Božju brigu za siromahe, malene i potlačene. Već i u Mojsijevu zakonu posebna je pozornost posvećena došljacima, udovicama, koje bi inače bile prepuštene same sebi, te siročadi. Ipak, više negoli na materijalni status, blaženstva iz Matejeva evanđelja odnose se na čovjekova moralna stajališta. Tako je prvo blaženstvo upućeno »siromasima duhom«, a Luka u svom evanđelju konkretnije govori o siromasima. Obećanja koja prate blaženstva uspostavljaju novi poredak.

Nisu više bogati doista bogati, niti su siti doista siti, niti su kraljevi doista kraljevi. Naprotiv, oni koji su »duhom« suprotnost svemu tomu, sve to dobivaju od Boga. Oni koji ne očekuju posjedovati, od Boga dobivaju sve u posjed. Stoga je glavno obećanje tih blaženstava ponovljeno na početku i na kraju, kod prvoga i kod osmoga blaženstva, a to je posjedovanje kraljevstva nebeskoga. Kasnije će biti jasno da je to ono prvo što kršćanin treba tražiti. Slobodni od svih drugih očekivanja, pa tako slobodni i od svih tjeskoba, kršćani su poučeni: »Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.« To je i prošnja prvoga dijela Matejeva Otčenaša. S takvim pogledom na svijet i u iščekivanju Kraljevstva, vjernik je slobodan od svega, slobodan za Boga i doista dionik Božjega kraljevstva.

Ne čovjek koji umije, nego Bog koji poziva

Apostol Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima također poziva na malenost i poniznost. U okolnostima u kojima su vladale podjele u korintskoj Crkvi apostol podsjeća kršćane da među njima »nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih«. Time se ne želi reći da kršćani ne bi mogli biti takvi. Smisao Pavlova govora jest to da u temelju kršćanskoga poziva nisu sposobnosti i umijeća pojedinca, nego je u središtu Bog koji zove. On čak radije zove »lude svijeta« i »slabe svijeta« i »neplemenite svijeta i prezrene«, jer se na taj način očituje Božja veličina.

Nestaju razlozi za nadmetanje

Kršćanin je, dakle, pozvan da bude malen, da u središte svojih očekivanja ne stavlja materijalno bogatstvo ili mudrost ili vlast ovoga svijeta. On sve to može imati, ali to nije ono što ga može ispuniti i što mu može donijeti spasenje i život. Kršćanin, u stavu malenosti i poniznosti, razumije da se jedino od Boga može nadati spasenju i da jedino u Bogu može naći pravu sigurnost. Kad takav način razmišljanja postane dominantan među ljudima, nestat će razlozi za sukobe, male i velike, a ljudi će doista postati mirotvorci. Naime, dok se god čovjek oslanja na svoje snage, svoje darove i sposobnosti, svoj novac ili imanje, on ima razloga zašto se nadmetati s drugima. Kad se počne oslanjati na Boga, svaki razlog za nadmetanje nestaje jer sve su zasluge samo Božje.

IZVORGlas Koncila br. 4/2017.
Prethodni članakO LIKU MARTINA LUTHERA U POVODU 500. OBLJETNICE REFORMACIJE Jedna od najintrigantnijih osoba u kršćanskoj povijesti
Sljedeći članakVELIKI UMOVI »MALE ZEMLJE« Hrvatska robotika u svjetskom vrhu