– Rođen sam u Zagrebu prije ohoho godina, a pravi purger postao sam ženidbom za moju Jelicu, Zagrepčanku čiji su roditelji u davnoj prvoj polovici zadnjega stoljeća prošloga tisućljeća također rođeni u glavnom gradu svih Hrvata te sam uz moju jedinu punicu naučio što je »badecimer«, »vaštrok« ili »ajngemahtec«… – vodeći glavnu riječ u penzionerskom mi krugu »Zlatne jeseni«, tek sad zauzeh uzvišenu teatralnu pozu, dižući uvis »štamprl«. – I ponosan sam Zagrepčanec! Ipak, potaknut visokomoralnim činom naše operne dive voćna imena, za koju ja kao klinac »radničke Trešnjevke« jesam čuo, ali nisam znao koje je sve arije pjevala jer su me na operu satjerali tek jednom s »Muzičkom omladinom«… Dakle… gdje sam stao? Znači, njen »svijetli i hrabri« primjer da se odrekne titule počasne građanke Raba zato što ju je dobio i pjevač domoljubnih pjesama borbena imena, i meni je otvorio oči te sam odlučio više ne biti građanin Zagreba! Ako njoj, tankoćutnoj umjetnici pjevačici smeta s kime drugim dijeliti počasno građanstvo, koje su im svojim odabirom dodijelili treći; ako je nju sram biti u društvu s pjevačem čije pjesme ne cijeni, tad se i ja potaknut »duboko vrijednosnim i moralnim pitanjem« sramim biti sugrađanin ovima u vrhu zagrebačkih vlasti koji ne da su počasno izabrani, nego nečasno predstavljaju moj grad kao središte »Trnjanskih kresova«, nastranih parada i kojekakvih »festivala«, a usput svi skup’ nemaju radnog staža kol’ko Debeli i ja! Ja sam sve dosad, unatoč takozvanoj rigidnoj i konzervativnoj naravi, ipak uvijek dobroćudno prihvaćao da i takvi budu građani Zagreba skupa sa mnom, ali sada kad mi je tako cijenjena, tolerantna i nadasve inkluzivna osoba istaknula »moralne visine« koje mi je doseći time što ne želim biti u istom društvu s onima koji misle drukčije od mene, tad moram, teška srca, i ja reći da više nisam purger! Povrijeđena mi je moralna vertikala i ne mogu više šutjeti te se odričem biti građanin metropole, i to ne počasni, nego obični… – naglo mi splasnu zanos, ne zbog ispražnjene čašice, već odsutnosti razumne završnice. – Odsad ću… No, odsad sam »ne-građanin« Zagreba! Ili zapravo »neobični« građanin, s obzirom na to da nemam stanova i kuća po drugim hrvatskim gradovima u koje bih se preselio, kao što neki već imaju po stan-dva u svakom našem gradu s bar četiri ulice i dva trga. Ili se možda mogu samo »na određeno« odreći titule građanina Zagreba? Do boljih vremena, hm… Je li to moguće, što mislite?
– Veliš, vratila titulu počasne građanke? Pih! – sasvim neoduševljeno dočeka me Željac. – Čekam ja da takvi koji ne vole domoljubne pjesme, Domovinski rat i »Oluju«, znači ni Hrvatsku, počnu vraćati svoje hrvatske mirovine i plaće, da se počnu odricati obilnih financija, dotacija i donacija koje dobivaju za svoje razne antinarodne udruge od te »netolerantne« Hrvatske! Mogu početi vraćati i mrske im putovnice, pa sa svojim »pasošima« krenuti gdje je bolje. To bi bile prave »moralne visine«! Za put u jugoslavenske im širine, koje bi ih sigurno prihvatile, ali ne vjerujem ovako dobro i platile kao mi, demokratski zatucani?
