Kornatsko otočje poznato je kao najljepši biser Jadrana, jedinstven ekosustav od 140 otočića koji privlači nautičare i izletnike. Od 1980. zaštićeno je kao nacionalni park. Međutim Kornati su po mnogočemu specifični: svoj »goli« izgled prošaran suhozidima imaju zahvaliti Kurnatarima, stočarima čije ovce od 17. stoljeća brste raslinje i gnoje maslinike. Iako se ondje nalaze njihovi posjedi te na Kornatima provode dio godine, današnji Kurnatari u nezavidnoj su i pomalo apsurdnoj situaciji: tradicijski ribolov za osobne potrebe zabranjen im je, a ovaca je ostalo vrlo malo zbog čagljeva kojima postaju plijen. Putove do maslinika i rudimentarnu infrastrukturu na Kornatima vrlo je zahtjevno i teško održavati. Kako bi zaštitili svoja povijesna prava te sklad čovjeka i prirode, koji je i danas moguć, vlasnici kornatskih posjeda osnovali su 2000. udrugu Kurnatari. Budući da vazmeno proljetno vrijeme ističe obnavljajuću snagu prirode koja je zajednički dom čovjeka i ostalih stvorenja, poveo se razgovor s dr. Marinom Čeprnjom, tajnicom udruge Kurnatari i nositeljicom obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva.
Naši maslinici, krški pašnjaci i ovce djedovina su kojom se obitelj tradicionalno bavila od davnina. Čim je usvojen Zakon o obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koji je omogućio poljoprivrednicima formalnu registraciju, moj je otac registrirao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. S vremenom su zahtjevi Agencije za plaćanje u poljoprivredi postajali sve složeniji i izazovniji te više nije imao snage za birokraciju pa sam prije četiri godine ja preuzela OPG. Otac i suprug članovi su OPG-a, ali zapravo svi zajedno radimo ono što smo oduvijek i radili – samo sada za to postoji evidencija, tablice i beskrajna dokumentacija koju treba poštovati. Rekla bih da je kornatska tradicija dinamična. Kao i ostatak svijeta, ni »Kurnatari« nisu imuni na promjene. Sa svojih četrdeset i šest godina jasno se sjećam djetinjstva na Kornatima. Sestra i ja znale smo zaroniti ispred kuće i uloviti hobotnicu za ručak, išle smo u »lov na divlje ovce«, odnosno pomagale smo pronaći ih i skupiti, brale smo masline i igrale se dok su baba i dida kopali. Ribolov, stočarstvo i poljoprivreda bili su sastavni dio načina života. Do Kornata su moji baba i dide još dolazili veslanjem ili jedrenjem. Onda su došli brodski motori. Moji roditelji otvorili su ugostiteljsko-ribarski obrt. Život se postupno mijenjao. S jedne strane olakšavala ga je mehanizacija. S druge strane postupno su zakoni sve više otežavali te djelatnosti.
Cijeli je morski prostor nad kojim Republika Hrvatska ima suverenitet proglašen ribolovnim morem. Time su i zaštićena područja poput Nacionalnoga parka Kornati ušli pod ingerenciju Ministarstva poljoprivrede, tj. Odjela za ribarstvo. Propisi vezani uz ribolov mijenjali su se i danas nam je zabranjen tradicionalni ribolov mrežama za vlastite potrebe. S druge strane dopušten je športski i rekreacijski ribolov.
To u praksi znači da vlasnik posjeda na Kornatima za svoj obrok može loviti ribu jedino udicom – što zbog posla oko posjeda u pravilu ne stignemo – a turist s modernom opremom može u kratko vrijeme uloviti desetke kilograma ribe. Da bi apsurd bio veći, tradicijski je ribolov zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske! To zapravo znači da propisi različitih ministarstava nisu usklađeni. K tomu pojavom čaglja na Kornatu prirodno ekstenzivno stočarstvo dovedeno je gotovo do svojega kraja. Čagalj je sisavac predator koji vješto pliva i veoma se brzo razmnožava te proždire ovce. Ciklus u kojem ovce održavaju pašnjake i prirodno gnoje maslinike ozbiljno je narušen. Naš tradicijski način života ozbiljno je ugrožen, ali još postoje ljudi koji ga ne žele napustiti. Nažalost nameće nam se osjećaj da smo zaprjeka, a ne vrijednost. Međutim vjerujemo u upravo suprotno – da je čovjek sastavni dio kornatskoga ekosustava i da bez njega on ne može opstati. Imamo dojam da se prostor prilagođava privremenim posjetiteljima, na štetu autohtonoga stanovništva.
Kornati su specifični po tome što je kopneni dio Nacionalnoga parka u privatnom vlasništvu, a istodobno su zbog zaštite prirode brojne aktivnosti ograničene ili zabranjene, kako sam prethodno pojasnila. Smatramo da je suradnja institucija i autohtonoga stanovništva nužna. Kako bih bolje objasnila naše osjećaje, važno je reći da su naši predci kupili Kornate od Talijana. Kornati nisu osvojeni, oslobođeni ili dodijeljeni nekim sporazumom Republike Hrvatske, nego su kupnjom naših predaka postali sastavni dio Hrvatske. To je jedinstven slučaj u našoj domovini. Dakle morski je dio Nacionalni park u vlasništvu države, a kopno je vlasništvo Kurnatara. Zašto je to važno? Zato što more bez kopnenoga dijela ne bi bilo zanimljivo ni državi ni turistima, kao što ni nama, »Kurnatarima«, Kornati ne bi bili vrijedni bez mora.
Nestanak magaraca i smanjenje broja ovaca na Kornatima rezultat su kombinacije više činitelja. Prije svega promijenio se način života. Magarci su nekada bili nezamjenjivi za transport tereta na otoku na kojem nema infrastrukture. Danas tu ulogu preuzimaju kopačice (mali motokultivatori) i »kariole«, tj. kolica, pa je potreba za magarcima gotovo nestala. Do nekih maslinika ne može doći ni magarac pa tu ulogu preuzima čovjek, na vlastitim leđima. Što se tiče ovaca ključni je problem pojava čaglja, koji je ozbiljno ugrozio ekstenzivno stočarstvo i u drugim dijelovima Hrvatske. Zbog stalnoga pritiska predatora mnogi su odustali od držanja stoke. Janje preživi na otoku samo nekoliko dana dok ne završi kao obrok čaglja. Do pojave čaglja ekosustav je bio funkcionalan jer su se krški pašnjaci prirodno održavali napasivanjem. Na otoku Kornatu nekada je bilo oko 9000 ovaca. Danas ih je, nažalost, vrlo malo. Zbog toga postoji realna opasnost da će za desetak godina Kornat izgledati bitno drukčije – možda čak slično Mljetu. Alepski bor, kao i neke druge invazivne i manje poznate biljne vrste, sve se brže šire. S obzirom na malen broj ovaca, više nema dovoljno prirodnoga pritiska ispaše koji bi kontrolirao vegetaciju. Posljedica toga bit će postupna promjena vegetacije, ali i gubitak prepoznatljivoga, »gologa« kornatskoga krajolika koji je upravo rezultat stoljetnoga suživota čovjeka i prirode.
Postoje pojedinačni napori, međutim organizirane i sustavne akcije, uz potporu javne ustanove Nacionalnoga parka, i dalje se najavljuju, ali se nažalost još ne provode. O mogućem uklanjanju borovih šuma govori se već dugo i, navodno, to je u planu, no konkretni koraci zasad izostaju. Uz to sve složeniji administrativni uvjeti i zakonska regulativa u veoma surovim kornatskim uvjetima koje uredski čovjek ne razumije dodatno otežavaju bavljenje stočarstvom. Zbog svega navedenoga stočarstvo – koje je stoljećima bilo temelj života na Kornatima – danas je svedeno na minimum.
Kurnatari se danas susreću s nizom problema zbog preklapanja nadležnosti zakonskih odredaba. Smatramo da zaštićena područja treba izdvojiti iz ribolovnoga mora Republike Hrvatske, tako da isključivo Ministarstvo zaštite okoliša i zelene tranzicije bude nadležno za zakone koji se odnose na zaštićena područja. Time bi se izbjeglo preklapanje nadležnosti nekoliko ministarstava. Drugi je velik problem neprilagođenost zakonskoga okvira stvarnomu načinu života na Kornatima. Mi živimo na dvjema adresama – primjerice, moj otac provodi šest mjeseci na Kornatima, a šest na Murteru – no zakon ne prepoznaje mogućnost dvojnoga prebivališta. Time smo često u situaciji da smo formalno u prekršaju iako samo živimo načinom života koji je ovdje prisutan naraštajima. Na otoku ne postoji osnovna infrastruktura – cesta, vodovod, električna mreža ni redovite brodske linije. Unatoč tomu, kada dolaze inspekcije, od ljudi koji rade i žive na Kornatima očekuju se uvjeti kao na kopnu. Povlastica nema – dapače, često imamo osjećaj pojačanoga nadzora. Zbog svega navedenoga postavlja se pitanje je li riječ o sustavnom nerazumijevanju našega načina života ili o pristupu koji dugoročno dovodi do njegova gašenja.
Udruga u kojoj sam angažirana zauzima se za nekoliko ključnih rješenja: jasno definiranje nadležnosti institucija ili uspostavu suradnje između ministarstava koja bi uzimala u obzir specifičnosti života na otocima, prilagodbu zakonskoga okvira stvarnim uvjetima života, uvođenje mogućnosti dvojnoga prebivališta; usklađivanje uvjeta poslovanja s realnim infrastrukturnim mogućnostima te uvođenje paušalnoga modela za uslužne djelatnosti na otocima. Temeljni je problem zapravo jednostavan – država je u određenim segmentima u sukobu sama sa sobom. Primjerice nije uspostavljen jasan pravni okvir za koncesije na pomorskom dobru jer prostorni plan ne definira adekvatno pomorski pojas. Istodobno ugostitelji – zbog kojih nautičari uopće dolaze na Kornate – dobivaju kazne zbog nelegalnih vezova.
Postavlja se pitanje zašto su nautički sajmovi puni slika Kornata kao bisera Jadrana ako nautičar koji dođe na Kornate nema gdje sigurno privezati brod, ili ako priveže ispred restorana, vlasnik će na kraju platiti kaznu. S jedne strane ne omogućuje se dobivanje koncesija, a s druge to je uvjet za rad. Nacionalni park Kornati, kao javna ustanova, dobila je koncesiju za bove, tj. plutače za vezivanje brodova, tek četrdeset godina nakon osnivanja. Možete li zamisliti kad bismo onda mi to dobili? Moja je obitelj zbog svih tih zaprjeka i zahtjeva zatvorila konobu.
Kako Kornati kršćanski dišu?
Čini se da do sada nije bilo volje lokalne samouprave, a ni državne vlasti da se problemi adekvatno riješe. Zašto je to tako?
Često se stječe dojam da se donose odluke koje bi mogle biti pogodnije za posjetitelje nego za domicilno stanovništvo. S druge su strane i lokalnoj samoupravi vezane ruke zbog preklapanja nadležnosti. Paradoks je i u tome što se primjerice prilikom legalizacije objekata na Kornatima plaćaju određene naknade, poput onih za slivne vode – iako na Kornatima takav sustav u stvarnosti ne postoji. Sve to dodatno pojačava dojam neusklađenosti sustava i nedostatka stvarnoga razumijevanja života na otocima.
Da, postoje – i to vrlo konkretna i održiva rješenja, kako u svijetu tako i unutar Europske unije.
U mnogim mediteranskim zemljama prepoznata je ključna uloga lokalnoga stanovništva u očuvanju krajolika, primjerice u Torre Guacetu, morskom rezervatu i parku prirode u talijanskoj pokrajini Apuliji. Slični modeli postoje i u Francuskoj i Španjolskoj. Ondje se tradicionalno stočarstvo i ribarstvo ne smatraju prijetnjom prirodi, nego alatom za njezino očuvanje. Takve se aktivnosti potiču subvencijama, fleksibilnijim zakonodavnim okvirima i aktivnom suradnjom s upravljačkim institucijama zaštićenih područja. U nekim zaštićenim područjima omogućeno je i regulirano obavljanje tradicijskih djelatnosti, uz jasna pravila i nadzor, ali bez potpunih zabrana koje dovode do njihova nestanka. Tako se čuva i priroda i način života. Definiran je i pojam pozitivne diskriminacije u korist domicilnoga stanovništva. Također u brojnim otočnim zajednicama zakonski su prepoznate specifičnosti života – poput sezonskoga ili dvojnoga prebivališta, prilagođenih uvjeta poslovanja te infrastrukture koja prati stvarne potrebe stanovništva. Jedno od mogućih rješenja jest i uvođenje paušalnih oblika oporezivanja za uslužne djelatnosti na otocima. Time bi se smanjilo administrativno opterećenje i trošak nadzora za državu, a istodobno bi se porezni okvir prilagodio realnim uvjetima poslovanja na otoku, koji su bitno drukčiji od onih na kopnu. Ključna je razlika u pristupu: lokalno se stanovništvo ne promatra kao problem, nego kao partner u očuvanju prostora. Ako nam je zaista stalo do očuvanja prostora, moramo biti partneri, a ne suprotstavljene strane.
Dr. Vladimir Skračić prije svega je veoma topao i posvećen čovjek, pravi Kurnatar koji Kornate ne samo da poznaje, nego ih i duboko razumije. Uz to je i vrhunski stručnjak koji se sustavno bavi proučavanjem vrijednosti otočkoga života te odnosa čovjeka i prostora. Vrijednosti o kojima piše nisu apstraktne – to su vrlo konkretni obrasci života: suživot s prirodom, održavanje krških pašnjaka, suhozidi, skromnost u upotrebi resursa, ali i snažan osjećaj zajedništva i pripadnosti prostoru. To je način života u kojem čovjek ne dominira prirodom, nego joj se prilagođava. Nažalost upravo te vrijednosti danas polako nestaju. Nestankom stočarstva, ograničavanjem tradicijskih djelatnosti i smanjenjem prisutnosti ljudi na otoku nestaje i znanje koje se generacijama prenosilo. Osobno te vrijednosti ne doživljavam samo kao dio prošlosti, nego kao nešto što i danas živimo i pokušavamo očuvati. Za mene su Kornati prostor rada, života i identiteta, ali i prostor u kojem čovjek još uvijek može biti dio prirodnoga ciklusa, a ne izvan njega. Upravo zato smatram da očuvanje tih vrijednosti nije samo pitanje tradicije, nego i pitanje budućnosti Kornata. Članovi udruge Kurnatari aktivno su uključeni u različite aktivnosti usmjerene na očuvanje i unaprjeđenje prostora u kojem djeluju. Tako neki od njih sudjeluju u akcijama čišćenja priobalja i podmorja, pridonoseći zaštiti morskoga okoliša, a drugi se angažiraju u inicijativama očuvanja i obnove suhozida kao važnoga dijela kulturne baštine. Uz to dio članova posvećen je rješavanju složenih vlasničko-pravnih odnosa, a drugi su aktivno uključeni u očuvanje pomorske tradicije i baštine kroz manifestaciju »Latinsko idro«. Kroz programe rada s djecom (kako murterskom djecom tako i suradnjom s dječjim domovima) baština se prenosi na sljedeće naraštaje.
Uvijek znam što su mi prioriteti; obitelj je oduvijek na prvom mjestu. Kornate obožavam i trudim se provesti svaki trenutak ondje, kada je god to moguće. Nedavno sam promijenila posao koji mi omogućava provođenje više vremena u Dalmaciji pa češće stignem do svoje uvale. Djeca gotovo cijelo ljeto provode s mojim roditeljima na Kornatima. Kada se ima volje i želje, sve se nekako posloži i uspijeva spojiti – obitelj, posao i ljubav prema otoku.
