
Naspram uvriježenu mnijenju, pjesnici često sumnjiče prisutnost anđela. »Ima li anđela«, pjeva nobelovka Wisława Szymborska, »sumnjam da čitaju / naše romane / o osujećenim nadama.« Naš suvremenik i sunarodnjak Sanjin Sorel istom je optimističniji i ciničniji: »Ima li anđela, onda su oni leptiri.« Najgorča je pulitzerovka Natalie Diaz: »ima li anđela / (…) / bolje nam je da ostanu (…) upravo ondje gdje jesu«. Biblija im svima donekle daje za pravo. Iako su akterima romanesknih zapisa o Tobiji, Juditi i Makabejcima, anđeli se mahom bave nebeskim knjigama. No onoga tko bi ih stoga prozvao knjiškim moljcima valjalo bi upozoriti da najrašireniji leptiri u Pismu predstavljaju samo pale anđele. U posljednjem pak biblijskom romanu – Djelima apostolskim – doznaje se da je anđeoska ruka na Sinaju bila prisutna i kada se slutio tek prst Božji. To nagoviješta zašto je Luka i anđele uznesenja jednom spomenuo, a drugi put prešutio.
Premda druga evanđelistova knjiga spominje dva anđela koja su »u bijeloj odjeći« prisustvovali uznesenju, Evanđelje po Luki o njima naoko šuti. No dvojicu ljudi »u bijeloj odjeći« s Lukinim anđelima uskrsnuća ne povezuje samo blještavilo oprave, nego i oštrina govora: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo?« Anđeoski je odgovor na to pitanje prvi među umjetnicima čije ime povijest pamti naslutio sin Krećanina koji je kruh privređivao prodajom blještavila. O ikonopiscu Andreasu Ritzosu i ne zna se mnogo više nego da mu je otac bio draguljar. No besprijekorno glatki likovi njegovih tempera pokazuju da se jedan od utemeljitelja kretske škole nije zadržao na drangulijama. Iako među šezdesetak Ritzosovih djela prevladavaju Bogorodice »u grčkoj maniri«, najsloženiju je ikonu posvetio upravo uzašašću. Osim para anđela koji prekorava apostole i para koji proslavlja Uzišloga, dusi oko praznoga prijestolja predviđaju drugi dolazak.
Na svojem drugom dolasku u Bolognu njemački plaćenik milanskoga vojvode Jakob Griesinger posjetio je grob sv. Dominika – i ondje pronikao da helebardu ima zavazda zamijeniti krunicom, verižnjaču habitom, nazuvke sandalama, a vizir kapucom. No pridruživanje dominikancima za njemačko-talijanskoga blaženika – preminuloga 1491., godinu prije kandijskoga slikara – nije bilo tek promjenom zanimanja. Koliko je u vojničkoj obijesti popuštao sili tijela, toliko je u molitvenom zanosu dopuštao da ga nadvlada sila Duha; koliko je kao sluga jednoga pravnika usvojio strogoću reda, toliko je kao poslušnik naklonost priora osvajao nasmijanom poslušnošću. Iako je časni brat Jakov iz Ulma većinu redovničkoga vremena posvetio oslikavanju stakla, iza njega je preostalo tek nekoliko vitraja u bazilici svetoga Petronija. Na njima jedva da ima anđela: ali je li ih morao naslikati onaj čije je tijelo na samrti zablistalo anđeoskom bjelinom?