KAKO ANĐELI VOZE? Duhovni prijevoznici, najmlađi louvreovac i instruktorica letenja

Ulje na platnu »Sveti Filip krsti eunuha etiopske kraljice« Théodorea Chassériaua (1819. - 1856.) na posudbi je u Petit Palaisu

Značenje »anđeoskoga prijevoza« ponajviše ovisi o čitateljskim sklonostima. Čitatelji anonimne i ezoterične »Knjige Urantije« u njemu će prepoznati serafe koji polijeću »svake tri sekunde«. Čitatelji pak mistikinje bl. Anne Katharine Emmerick prisjetit će se duhova koji su preko mora nosili nazaretsku kućicu. No čitatelju Biblije nudi se mnogo više asocijativnih ruta. Već je David opjevao ono što će Salomon nagovijestiti uresjem jeruzalemskoga hrama, a Ezekiel uživo vidjeti kod rijeke Kebara: Bog »na keruba stade i poletje«, ploveći krilima vjetra u koji preobražava »sluge svoje«. Da anđeli »na rukama nose« pravednike, ne očituju tek primjeri Ilije i Mojsija, Lazara i Marije, nego i pustolovine Ezekiela i Habakuka, koje su anđeli kroz zrak vukli za kosu. Sudeći po Kristovoj kušnji, ni palim anđelima ne manjka prijevozničkoga umijeća. No osobito je bio umješan anđeo koji je đakona Filipa iz Gaze u Ašdod u sekundi teleportirao.

Već je kralj David opjevao ono što će Salomon nagovijestiti uresjem jeruzalemskoga hrama, a Ezekiel uživo vidjeti kod rijeke Kebara: Bog »na keruba stade i poletje«

Premda Djela apostolska navode da je Filipa nakon krštenja Etiopljanina ugrabio »Duh Gospodnji«, evanđelist Luka duhom je u istom poglavlju nazvao anđela Gospodnjega koji je Filipa i naveo na krstiteljski put u Gazu. Nije neobično da je tu podudarnost prepoznao francuski umjetnik koji je najviše razmatrao nad zgodom zanemarenoga misijskoga prvaka Crkve u Africi. Riznica Louvrea svjedoči da je Théodore Chassériau – najmlađi slikar zastupljen u pariškom muzeju – brojnim skicama u olovci za ulje na platnu »Sveti Filip krsti eunuha etiopske kraljice« tragao za pravim mjestom anđela u prizoru. Prvotna poza slučajnoga promatrača tako je prerasla u napetost providnosnoga zahvata, sjedinjujući neoklasicističku ritmičnost Ingresa i romantičnu egzotiku Delacroixa. No podizanjem duha sa zemlje na nebo obnovitelj monumentalne sakralne tradicije nije anđela udaljio od čovjeka. Premda u sjaju, anđeo se đakonu Filipu obraća – šaptom.

U cangueu – skučenu drvenom kavezu u koji ju je zbog katoličke vjere zatvorio upravitelj okruga Guangxi – mlada udovica Tsao Kou Ying mogla je jedino prošapnuti: »Bože, smiluj mi se! Isuse, spasi me!« Tri dana kasnije Svevišnji je uslišao molitvu kineske mučenice, izdahnule 1856. – iste godine kao i Chassériau. Razlog smiješku s kojim je sveta Agneza dočekala svoju posljednju postaju valja pronaći u providnosnu hodočašću. Od rodnoga seoceta morala se udaljiti kada je ostala siročetom, a djever i zaova iz obiteljskoga su je doma protjerali nakon smrti muža. No baš su zato njezini dani posvećeni kuhanju, čišćenju i dadiljanju mogli prerasti u misionarske večeri među nepismenim seljacima. Njezin odgovor na podrugljivo pitanje mučitelja: »Je li istina da si ih podučavala da lete kao ptice?« otkriva i tajnu anđeoskoga prijevoza. »Gospodaru, ako znaš da je to laž, zašto me to pitaš? Došla sam ih samo podučavati o Bibliji.«