Budući da športaši već rijetko mare za duh u zdravu tijelu, a kako je i tjelesna vještina davno postala stranom duhu umjetnosti, »anđeoskim rukama« danas će se pohvaliti tek liječnici tijela i nadriliječnici duša. No u rukama se anđela medicinski instrumenti mogu vidjeti baš koliko i vračarski talismani: nikada. Nije to stoga što bi ruke »služničkim duhovima« morale biti slobodne za djelovanje niti stoga što »duh tijela ni kostiju nema«. Ta u rukama je anđela naći štapove i mačeve, štitove i sulice, ključeve i okove, kamenje i srpove, čaše i pečate, knjige i trublje, evanđelja i molitve, pa čak i siromahe i pravednike. A ako Stjepan i jest pjesnik kad veli da je Bog Mojsija poslao »rukom anđela«, Ezekiel je ništa manje prorok kad ispod kerubinskih krila zamjećuje »nešto kao ruku čovječju«. Da su anđeoske ruke ipak iscjeliteljske, svjedoči i prvi pojavak anđela Rafaela, poslana da ozdravi Tobita i otkune Saru.
Da nema umijeća – pa ni umijeća liječenja – ondje »gdje duh ne surađuje s rukom«, najjasnije je od svih umjetnika uvidio onaj koji je i vid proglasio umijećem: Leonardo da Vinci. Premda je »univerzalni genij« stoga prvi kušao i slikarstvo uzdići do znanosti, njegova se genijalnost više nego iz spisa razlijeva iz njegovih skica. A one su – u radioničkom duhu visoke renesanse koju je sam i začeo – nerijetko bile djelom više ruku. To vrijedi i za »Ispruženu ruku anđela«, kredom na papiru izvedenu kopiju anđeoske ruke s prve, louvreovske inačice »Bogorodice u pećini«. Neobičnost pozamašnoga broja studija kojima se »božanski slikar« pripravljao za to remek-djelo nadmašuje tek neobičnost činjenice da mu se i trideset godina kasnije vratio – crtežom. Razlog leži možda baš u privlačnosti motiva odsutna s druge inačice: majstor ekspresije teško je mogao pronaći bolje mjesto za suigru »kretnji tijela i duha« od anđeoske ruke.
Bila je to, kažu, ruka paloga anđela koja je kipuće ulje iz vječnoga svjetla razlila po ruci vremešnoga Bernardina di Bella dok se u božićnoj noći 1517. molio pred Presvetim. Talijanski blaženik – poznatiji kao fra Egidio iz Laurenzane – od te se opekotine nije oporavio; umrijet će već godinu dana kasnije, ujedno godinu prije svojega sunarodnjaka iz Vincija. No »pećinski fratar« i ranije je kušao zamah đavolske desnice. Za svakoga bi ga bdjenja, naime, do obeznanjenja protresali i po tlu povlačili zlodusi, neobično zavidni na činjenicu da su mu od časti posvećenja ruku milije službe kojih su se drugi klonili. Pa ako je u zanosu lebdio dva dlana ponad zemlje, bilo je to zato što je i pticama nebeskim dopuštao da mu igraju po ruci; ako je kretnjom ruke u znaku križa izliječio grofova sina, bilo je to zato što za siromaha nije zatvarao dlana čak ni kada je u njemu imao tek komadić suhoga kruha. Umijeća su to zdravoga duha.
