Početkom kolovoza iz zatvora je na uvjetnu slobodu izišao Ivo Sanader, bivši predsjednik hrvatske Vlade i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Sanader je 2023. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 godina zbog pravomoćnih presuda u tri slučaja političke korupcije. U sudskom postupku za izvlačenje novca iz državnih institucija i poduzeća (slučaj »Fimi media«) Sanader je osim zatvorske kazne osuđen i na povrat 14,9 milijuna kuna u državni proračun. U istom je slučaju HDZ osuđen na plaćanje novčane kazne od tri i pol milijuna kuna i povrat 14,6 milijuna kuna u proračun. Prema hrvatskom zakonu svaki zatvorenik ima pravo zatražiti uvjetni otpust nakon polovice izdržane kazne, a kod Sanadera je to zatraženo i odobreno nakon što je odslužio gotovo 11 godina kazne.
»Brana« od komunista
Sanader je bio najmoćniji akter hrvatske politike od početka 2004. do sredine 2009. Kao predsjednik Vlade i HDZ-a centralizirao je procese političkoga odlučivanja i koncentrirao golemu moć u svojim rukama. Odstranjivao je suparnike iz stranke, disciplinirao neposlušne ministre i saborske zastupnike i donosio političke odluke u uskom krugu najodanijih suradnika. Profilirao se kao nedodirljivi politički lider koji je sposoban riješiti sve najvažnije društvene probleme. Kao zalog svoje proeuropske orijentacije napravio je otklon od nacionalno-suverenističke politike Franje Tuđmana, ali se Hrvatima uspješno predstavljao kao nacionalna brana od »komunista« iz SDP-a. Ojačao je političku poziciju srpske i drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, vodio politiku suradnje s Tužiteljstvom suda u Den Haagu, ali je socijalnim politikama uspijevao zadržati potporu desnoga biračkoga tijela.
Sanader je u HDZ-u i Vladi uspostavio strogu upravljačku hijerarhiju u kojoj je bio neupitni i nedodirljivi autoritet. Politolog Dario Nikić Čakar ističe da se takva upravljačka struktura pokazala kao plodno tlo za izgradnju širokoga korupcijskoga sustava, čiji je generator i »ideolog« bio, smatra se, sam Sanader. Mirjana Kasapović navodi da je u vrijeme Sanaderove vladavine HDZ »razvio aktivnu korupcijsku politiku i izgradio korupcijsku mrežu gotovo bez premca u demokratskim državama« te dodaje da je jezgru korupcijske mreže »činila vladajuća stranka, a obuhvaćala je Vladu, Sabor, državnu upravu, pravosuđe, državne agencije, uprave javnih poduzeća, privatne tvrtke u ‘prijateljskim’ odnosima s Vladom, medijske kuće, obrazovni i zdravstveni sustav, industriju zabave, šport i druge segmente društva«.
Sjećanje na »Tangentopoli«
Korupcijski sustav koji je bio uspostavljen u HDZ-u i Vladi tijekom Sanaderove vladavine uvelike je podsjećao na široki korupcijski sustav »Tangentopoli« koji je početkom devedesetih razotkriven u Italiji. Njegovo je razotkrivanje stvorilo uvjete za politički nestanak Kršćanske demokracije (DC), stožerne stranke svih vlada u Prvoj talijanskoj republici (1946. – 1994.). No DC nije nestao s političke scene zbog upletenosti u visoku korupciju, nego zbog propasti Talijanske komunističke partije (PCI) koju je pogodio krah komunističkih režima u istočnoj Europi. Dok je postojala PCI kao snažna politička opcija, DC se mogao predstavljati kao brana od komunističke prijetnje i računati na stabilnu potporu katoličkoga biračkoga tijela koje se smatralo ugroženim od komunista. Tu čvrstu potporu nisu mogle ugroziti korupcijske afere DC-a. Nestankom komunista kao relevantne političke opcije DC je izgubio smisao postojanja i slomio se pod teretom korupcijskih afera.
Sanadera je sredinom 2009. na dužnostima predsjednika HDZ-a i Vlade naslijedila njegova dotadašnja odana suradnica Jadranka Kosor. Ona se nije mogla i znala nositi s ekonomskim problemima i korupcijskim aferama HDZ-a i stranka je doživjela težak poraz na parlamentarnim izborima 2011. Suočen s dotad najgorim izbornim rezultatom i pogođen istragama i suđenjima za visoku korupciju, HDZ se našao u najvećoj krizi od osnivanja 1989. No nakon manjih unutarstranačkih napetosti i pobjede Tomislava Karamarka na izborima za predsjednika stranke 2012. HDZ se brzo počeo oporavljati od krize. HDZ nije doživio sudbinu talijanskoga DC-a jer je i dalje imao svoje »komuniste« u tada vladajućoj Socijaldemokratskoj partiji (SDP) pod vodstvom Zorana Milanovića, kojima je također odgovaralo zaoštravanje podjela o povijesno-simboličkim temama. Igrajući na kartu suprotstavljanja »komunistima« iz vladajućega SDP-a, Karamarkov je HDZ uspio povratiti svoje temeljno biračko tijelo koje mahom čine katolici. Kad se aktivira i zaoštri povijesno-simbolički rascjep u hrvatskoj politici, korupcija i nesposobnost upravljanja državom postaju sporedne teme.
Najpostojaniji element hrvatske politike
Razotkrivanje korupcijske mreže »Tangetopoli« dovelo je do kraja Prve talijanske republike. Razotkrivanje korupcijske mreže iz vremena Sanaderove vladavine nije imalo ni približno slične posljedice. Najveće su posljedice bile Sanaderova zatvorska kazna i ubrzanje ulaska Hrvatske u Europsku uniju kao cilj za koji se Sanader svesrdno zauzimao. Nije riječ o tome da su hrvatski birači manje skloni kažnjavati korupciju nego talijanski birači koji su desetljećima prihvaćali korupcijsko-klijentelistički sustav Prve talijanske republike. Hrvatski birači nemaju mogućnost kažnjavanja korupcije jer su »određeni« povijesno-simboličkim rascjepom kao osnovom biračkih preferencija i političkih identiteta. Suprotstavljene interpretacije povijesnih zbivanja i povijesnih osoba iz Drugoga svjetskoga rata i komunističke vladavine najpostojaniji su element hrvatske politike.