Uz pedeset godina zajedništva, vjernosti i ljubavi Ante i Mara Vučić obnovili su svoja bračna obećanja u lipnju na misnom slavlju u kapelici Ivana Pavla II. u Krašogradu u Bratini, a uz svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije supružnici su u razgovoru za Glas Koncila posvjedočili kako se unatoč brojnim iskušenjima i životnim nedaćama, samo tolerancijom, međusobnim poštovanjem, ali i beskrajnom vjerom u Boga i nebesku Majku mogu svladati sve životne zaprjeke.
Čin vjere i zahvalnosti
Mara rođ. Slišković iz Širokoga Brijega odgajana je u vjeri u brojnoj obitelji, o čemu je rekla: »Deseto sam dijete od ukupno jedanaest, a šestero nas je fakultetski obrazovano. Oduvijek sam željela imati brojnu i složnu obitelj, ispunjenu ljubavlju, vjerom i poštovanjem. Diplomirala sam na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, radila sam kao pripravnica u ‘Hidroelektri’, a zatim kao načelnica Odjela za financijske poslove u Poglavarstvu Grada Zagreba, nakon čega sam otišla u mirovinu.« Ante iz sinjskoga naselja Glavice, rođen kao drugo od petero djece, nakon završene gimnazije diplomirao je logopediju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, a magistrirao je na Medicinskom fakultetu. Zbog odlaska u Domovinski rat kao dragovoljac prekinuo je doktorski studij.
»Nisam doktorirao, ali zadovoljan sam što imamo suverenu Hrvatsku. Nakon demokratskih promjena 1990. godine zaposlio sam se u Hrvatskoj matici iseljenika, a 1991. otišao sam u rat. Početkom 1992. godine prešao sam raditi u MORH te kao načelnik organizirao sustav skrbi stradalnika Domovinskoga rata kroz Odjel, pa Upravu za skrb koja je krajem 1997. prerasla u Ministarstvo hrvatskih branitelja. U mirovinu sam otišao 2016. godine kao zamjenik ministra rada i mirovinskoga sustava«, prisjetio se Ante Vučić, umirovljeni brigadir HV-a koji je kao načelnik Uprave za skrb, u dogovoru s kardinalom Franjom Kuharićem i biskupom Jurjem Jezerincem, organizirao prvo hodočašće ranjenika i obitelji poginulih hrvatskih branitelja u Lourdes i Mariju Bistricu, što je za njega bilo duboko osobni čin vjere i zahvalnosti.
»Gospa se u našem domu posebno častila«
Život dvoje supružnika jubilaraca isprepleo se zahvaljujući Marinoj školskoj kolegici i Antinoj rođakinji. Iako se prvi susret dogodio slučajno, putovi su im se povezali kasnije u Studentskom domu na plesnjaku. »Suprug me osvojio plavim očima, a povezala nas je ljubav i osjećaj privrženosti prema domovini, zavičaju, vjeri i tradicionalnim vrijednostima«, prisjetila se slavljenica Mara Vučić. »Privukla me je njezina skromnost i prirodna ljepota, vedar duh i smisao za humor, osobina koja ju i danas krasi«, dodaje Ante te nastavlja: »To je bilo u vrijeme hrvatskoga proljeća u kojem sam aktivno sudjelovao te smo Mara i ja nakon njegova pada bili izbačeni iz Studentskoga doma u Šarengradskoj. Iako me je policija često ispitivala i privodila, cijelo sam vrijeme od 1972. do 1975. godine svirao i pjevao u crkvi Ranjenoga Isusa u Zagrebu, u kojoj smo se i vjenčali. Dominikanci su nam dopustili da se vjenčamo na Uskrs 30. ožujka 1975. Blagoslovio nas je pater Ivica Tomljenović.«
Nakon završetka studija Ante je dobio posao u Splitu, a Mara je ostala studirati u Zagrebu. »Pisma su nam tada bila jedina veza. Svako bi počinjalo s Milo moje, a tako se i danas zovemo. U njima je bila nada, potpora, čežnja i sigurnost da pripadamo jedno drugomu, čak i kad smo daleko«, rekli su supružnici. Nakon toga došla je nova faza razdvajanja. Bio je to izazovan period kada je Mara diplomirala, zatrudnjela i čekala Antin povratak iz vojske.
»Najvažnije je poštovanje, ljubav, tolerancija, razumijevanje i praštanje. Za mir i blagoslov u kući važna je svakodnevna zajednička molitva. Gospa se u našem domu posebno častila, a to smo prenijeli djeci i unučadi. Bogu smo zahvalni za troje naše fakultetski obrazovane djece, sina Ivana i kćeri Jelenu i Ivu, a blagoslovljeni smo i s petero unučadi. To su Nika, Ivano, Ante i blizanci Tomo i Ani. Uz molitvu, prakticiramo i nedjeljni ručak s obitelju«, posvjedočili su slavljenici, koji su dokazali da mogu ostati vjerni onomu što su prije 50 godina na vjenčanju jedno drugomu obećali.
Blagoslov riječima i znakom križa
Uz životne teškoće i križeve, uz Božju milost prebrodili su i Antin pad sa stabla trešnje s visine od 6,5 metara 1990. u vrijeme kada su im se kćeri pripremale za slavlje prve pričesti. »Suprug je jedva preživio, bio je nepokretan i na aparatima. Vjera u Boga i molitva davale su mi snagu da mu budem potpora«, prisjetila se Mara, a Ante je dodao: »Molitva me je spasila. Nisam legao ni ustao a da se nisam pomolio za zdravlje i obitelj. Mara je najzaslužnija za odgoj djece, držala je cijelu obitelj na okupu. Uz Božju pomoć sve dođe na svoje, zahvalan sam Bogu i Gospi Sinjskoj na svemu što smo u životu postigli.«
Ante se od 1991. godine uključio u aktivnosti u Viteškom alkarskom društvu u Sinju. Obnašao je časne funkcije barjaktara Sinjske alke, člana Časnoga suda i člana uprave te alkarskoga vojvode u dva mandata. Kroz dugi niz godina sudjelovanja u Sinjskoj alki dom nije napuštao bez blagoslova. »Dok je bila živa, majka bi me blagoslovila i predala pod zaštitu Čudotvorne Gospe Sinjske«, prisjetio se slavljenik. Nakon njezine smrti tu je ulogu preuzela supruga, koja mu je darivala blagoslov riječima i znakom križa. »Nije to bio običaj iz navike, nego trenutak u kojem se predajemo pod Gospinu zaštitu«, rekla je Mara.
»Veliki sam štovatelj Čudotvorne Gospe Sinjske, kroz sve funkcije u Alki molio sam se njoj za pomoć. Bogu i Gospi zahvaljujem što nisam imao problema u obitelji i poslu. Drago mi je da sam bio alkarski vojvoda 300. alke i Alke u Vukovaru jer su to događaji koji se ne ponavljaju za života. Zbog zdravstvenih problema zahvalio sam se na funkcijama u Viteškom alkarskom društvu i u Vladi«, rekao je Vučić.
Brak nije privatna stvar, nego poziv na svjedočenje
