Već pedeset godina živi s Jazovkom karlovački speleolog Mladen Kuka. Premda je jamu otkrio u siječnju 1989. godine, za nju je prvi put čuo još 1975. godine, sasvim slučajno i usputno. Četrnaest godina ustrajno je tragao za Jazovkom čuvši od stanovnika Sošica i okolnih žumberačkih mjesta što se ondje događalo u vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća. No tek u 2025. godini križni put 814 žrtava Jazovke napokon se završava. U subotu 23. kolovoza, na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima, misu zadušnicu za ubijene u 10 sati predvodit će predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u blizini jame Jazovke. Nakon mise, uz sprovodne obrede, ostatci ubijenih ukopat će se u novouređenu grobnicu nedaleko od Jazovke.
Goranova je jama opjevana, a o Jazovki se moralo šutjeti
Za Glas Koncila speleolog Kuka prisjetio se dana kada je prvi put čuo za Jazovku. Od mladosti je Kuka bio privučen ljepotama žumberačkih krajolika. A njegova strast prema speleologiji i istraživanju nepoznatoga još ga je snažnije privlačila tomu kraju. Nakon jednoga pohoda Žumberku, čekajući autobus za Karlovac, u Sošicama je od jednoga mještanina čuo rečenicu koja ga je zaintrigirala: »Ima ovdje jedna jama, ondje se nakon rata ubijalo…«
»Uz jame se i inače vezuje puno mistifikacija. I zato uvijek treba biti oprezan. A za Jazovku se govorilo da su ondje bačene žrtve u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, da su ondje rađene egzekucije. To sam mogao čuti od lokalaca. Jasno, nije se ni govorilo tko je ta ubojstva izvršavao. A kada bih ih priupitao gdje se točno nalazi ta jama, uviđao sam da je riječ o zabranjenoj temi. Čak i oni koji su to znali nisu mi to htjeli reći. Govorili su mi da su nakon rata domaće ljude dolazili ‘batinati’ komunisti i da se oni toga i dalje boje. Tada sam i prvi put čuo za taj pojam – ‘batinanje’. Ali odlučio sam da ne ću stati. Nastavio sam tragati«, prisjetio se Kuka. Sve što je na početku svoje potrage znao bilo je da se jama s ostatcima žrtava nalazi u nekom šumovitom predjelu između Sopota i Sošica.
Priupitao je u tim danima i iskusnoga planinara i publicista Ivu Otta može li uopće mjesto kao što je Jazovka postojati i je li istina to što ljudi govore da se ondje događalo. »’Da, mali, moguće je’, rekao mi je on. ‘Ali o tome šuti jer bi mogao nastradati’, dodao je i zatim rekao i ono što sam posebno upamtio: ‘Jedna je jama, ona Goranova, već opjevana. A ova nije. Ali doći će dan kada će se i o njoj moći govoriti’«, prisjetio se Kuka. Kasnije je doznao i da su neke pojedinačne egzekucije kod Jazovke rađene sve do početka šezdesetih. »Razumljivo je i zašto ljudi koji su ondje živjeli nisu o svemu mogli govoriti. Oni su se bojali. Oni su čuli sve te krikove i jauke, vidjeli su ljude koji su dovoženi. Očekivali su da ako i oni nešto kažu, i njih možda čeka takav kraj«, rekao je speleolog Kuka.
Speleolog Mladen Kuka: »Pred nama je bila kaša ljudskih kostiju. Oštećene lubanje, smrvljeni ljudski ostatci, različiti predmeti, štake, zubala, naočale, žice zavezane oko ruku… U šoku pred tim ‘devetim krugom pakla’ nisam imao snage učiniti ništa drugo nego sklopiti ruke i izmoliti Očenaš. Pomislio sam tada: Ma što god da je neki čovjek u životu napravio, nitko, ama baš nitko ne zaslužuje umrijeti na ovakav način«Među žrtvama bilo je i onih koji su u jamu bačeni živi
Nakon godina traganja otkriće Jazovke došlo je gotovo iznenada. Prvi trag da bi se ondje mogla nalaziti dublja jama uočio je 22. siječnja 1989. Bilo je tih dana neobično toplo vrijeme – posebice za Žumberak – koji je redovito tada pokriven snijegom. Nad otvorom jame Jazovke bio je kamen, koji je pomaknuo zajedno s kolegama. No iz prvoga pokušaja, imajući na raspolaganju »samo« ljestve duljine 25 metara, speleološka se ekipa nije uspjela spustiti do dna. Još nisu ni znali da je to Jazovka. Do dna još nije dopiralo svjetlo, prisjetio se sugovornik Glasa Koncila.
Tjedan dana kasnije za spuštanje u jamu iskorištena je užad s kojom se može spuštati i do dubine od 40 metara. »I tako smo se spustili dolje, do dna. Bio je to gotovo halucinantan prizor. Pred nama je bila kaša ljudskih kostiju. Oštećene lubanje, smrvljeni ljudski ostatci, različiti predmeti, štake, zubala, naočale, žice zavezane oko ruku… Vjerojatno su partizani ondje bacali i neke eksplozive ne bi li se svi ostatci dodatno uništili. Vidio sam i jedan kostur iz čije se pozicije moglo zaključiti da se taj čovjek u jami našao živ! Vjerojatno je u padu udario na druga tijela i nije umro na mjestu. U šoku pred svim tim prizorima, pred tim ‘devetim krugom pakla’, nisam imao snage učiniti ništa drugo nego sklopiti ruke i izmoliti Očenaš. Pomislio sam tada: Ma što god da je neki čovjek u životu napravio, nitko, ama baš nitko ne zaslužuje umrijeti na ovakav način«, prisjetio se Kuka.
Skupina speleologa duboko je potresena izišla iz jame. Pao je i dogovor – nitko za prvo vrijeme o tom otkriću ne smije doznati ništa. No o tome se ipak vrlo brzo pročulo. Situacija se za njega osobno nije politički zakomplicirala, smatra Kuka, zahvaljujući jedino činjenici, da je u to vrijeme bio prilično jasan politički raspad Jugoslavije. Došao je brzo i Domovinski rat i Jazovka je pala u sasvim drugi plan.
Zašto Jazovku ne bi pohodili i inozemni državnici?
No Kuka nije dopuštao da Jazovka padne u trajni zaborav. O Jazovki i njegovim sjećanjima snimljeni su i dokumentarni filmovi. Kuka je održao stotine predavanja. Nedavno je objavio i knjigu »Pakao se zove Jazovka«. A u Jazovku se spustio još jednom tri desetljeća nakon što ju je otkrio, u kolovozu 2019. godine. U »bezdan« je poveo i krašićkoga župnika Ivana Vučka. Veoma mu je bilo stalo do toga da se onda – dok se još uvijek nisu nazirali konkretni pomaci prema ekshumaciji ostataka ubijenih, koja se dogodila 2020. godine – u Jazovku spusti i jedan svećenik. Osim kostiju, svjedoči Kuka, šokantna je u tom drugom spuštanju bila i velika količina raznovrsnoga smeća na koje su u jami naišli, ali i uvjerljivi tragovi da su se u Jazovku spuštali i razni kradljivci, skidajući s tijela žrtava zlatninu i druge vrijedne predmete.
»To je ono što je za nas kao društvo, koje želi biti demokratsko, jednostavno nedopustivo. Godinama je Jazovka bila zaboravljeno mjesto. Unatoč tako strašnu stradanju, to mjesto nije posjetio ni jedan predsjednik Republike ili Vlade. Stvari su se zapravo oko ekshumacije žrtava i dostojanstvenoga spomenobilježja pokrenule tek sa sadašnjim ministrom branitelja. Ali s ekshumacijom i ukopom ne trebamo stati. Jazovka treba postati posebno spomenpodručje! Zašto onamo, na mjesto koje se nalazi sat vremena od Zagreba, gdje je skončalo gotovo tisuću ljudi, ne bi došao i neki inozemni državnik? Zašto te ljude ne bismo na taj način upoznavali s time kakva je bila naša povijest? Da je tako blizu Zagreba bilo moguće da partizanska vojska, koju su mahom sačinjavale srpske jedinice, učini tako strašan zločin«, napomenuo je Kuka.
Prema povijesnim istraživanjima i prikupljenim saznanjima žrtve partizanskih zločina u Jazovku su bacane u više navrata. Najprije su ondje bacani vojnici NDH koji su ubijeni ili zarobljeni tijekom bitke za Krašić u siječnju 1943. godine. No u svibnju i lipnju 1945. u Jazovku su bacana i tijela civila, raznih ranjenika i medicinskoga osoblja koje su partizani izvlačili iz zagrebačkih bolnica na Svetom Duhu i u Vinogradskoj. Među njima su i svećenici, bogoslov, tri redovnice iz Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga: s. Lipharda Josipa Horvat, s. Geralda Ana Jakob i s. Konstantina Roza Mesar, koje su kao njegovateljice iz bolnice Vrapče strijeljane i bačene u Jazovku, ali i još jedna redovnica služavka Maloga Isusa s. Gaudencija Fanika Šplajt.
Moguće stratište nalazi se i na Hrženiku kod Krašića
