Trideseta obljetnica kanonizacije sv. Marka Križevčanina i njegova svetkovina pokazale su se i kao prigoda za nešto širi govor o štovanju svetaca i blaženika poniklih iz hrvatskoga naroda. Kao upućeni sugovornik koji o toj temi može govoriti iz prakse pokazao se rektor Nacionalnoga svetišta sv. Josipa u Karlovcu mons. Antun Sente. Karlovačko svetište čuvar je izložbe o hrvatskim svetcima i blaženicima. S ciljem snaženja njihova štovanja izložba, koju čine radovi prominentnih hrvatskih likovnih umjetnika, pohodila je i razne hrvatske krajeve.
Izložba je krenula prije nepuna dva desetljeća od zamisli vjernika laika iz Križevaca koji su, želeći promovirati svojega sumještanina sv. Marka Križevčanina i dati mu veću pozornost, uz njega odlučili promicati i druge naše svetce i blaženike. Nije u tim početcima bilo ni sustavnijih popisa blaženika i drugih kandidata za oltar iz našega naroda. Dali su si truda, osobito dr. Tanja Baran, uz Udrugu za promicanje znamenitih Križevčana »Dr. Stjepan Kranjčić«. Tadašnji ravnatelj Gradskoga muzeja u Križevcima Zoran Homen naslikao je hrvatske svetce i blaženike koji do tada nisu imali nikakav likovni spomen. Krenula je tako izložba prve godine, onda i iduće i ideja je počela rasti izvan Križevaca. Prvih devet izložaba ugostila je galerija »Laudato«. Kasnije sam se i ja uključio preuzevši kao rektor svetišta sv. Josipa i brigu oko izložbe.
Trudimo se da sada izložba dođe na što više mjesta. Kroz 17 godina koliko ta izložba postoji možemo govoriti i o nekim konkretnim rezultatima. Ponajprije, ni jedan umjetnik kojega smo pitali za suradnju nije nas odbio. Uvijek tražimo akademskoga slikara – s kiparima još ne surađujemo jer nam je zasad teško rješivo logističko pitanje kako bismo kipove negdje distribuirali i prevozili, iako postoje neke naznake da bismo i u tom smjeru mogli također krenuti. S nama je sada u izložbe uključeno tridesetak eminentnih umjetnika. To su imena poput Josipa Boterrija Dinija, Branimira Dorotića, Tihomira Lončara… Mnogim su umjetnicima hrvatski svetci i blaženici kreativni izazov. Na otvorenjima izložaba oni često svjedoče i da su se potrudili istraživati njihove biografije. A imamo i umjetnike poput Ivice Marekovića, koji je prije svega pejzažist, ali je u svojoj zreloj fazi stvaralaštva otkrio da može stvarati i sakralne motive.
Izložba traje dvije ili tri godine jer ne stignemo u jednoj godini doći na sva mjesta na koja nas zovu. Za svaku izložbu izdamo i katalog, gdje popišemo mjesta koja pohodimo. Došli smo do različitih lokacija na kojima smo izlagali. To su poglavito crkveni prostori, ali i galerije i gradski muzeji. Neki se umjetnici nakon toga povezuju i sa župnicima i rektorima svetišta, slikajući i druge radove za njihove crkve. Autor je svih postava izložaba, kao i umjetničkoga osvrta, po mojem skromnom mišljenju najbolji poznavatelj sakralne umjetnosti u Hrvatskoj, likovni kritičar Stanko Špoljarić.
Mi si prije svega ne umišljamo da su naše izložbe – čiji su nositelji galerija »Martin Borković« i udruga »Dr. Stjepan Kranjčić« – jedine koje djeluju u smjeru promicanja naših svetaca i blaženika. Ali izložbama želimo dati svoj doprinos tomu štovanju. Jednom se zgodom s nama našalio i umirovljeni biskup Antun Škvorčević, koji je i sam vrsni poznavatelj umjetnosti, rekavši da Dikasterij za svetce postoji u Rimu, ali i u našoj karlovačkoj galeriji. Iako je izrečeno u šali, to nam je bilo i priznanje i povratna informacija za rad. Većina hrvatskih nadbiskupa i biskupa u svojim je biskupijama otvarala izložbe, otvarali su ih provincijali i drugi svećenici, ali i gradonačelnici i načelnici.
Neprestano raste broj institucija koje nas zovu da predstavljamo radove o hrvatskim svetcima i blaženicima. Neki su izloženi radovi nakon izložaba i kupljeni te su došli i do nekih dalekih zemalja, kao što je Meksiko ili Amerika.
Ljudi koji posjećuju izložbe znaju nam reći kako su iznenađeni da je iz hrvatskoga naroda ponikao toliki broj svetaca i blaženika. Uz izložbe izdajemo i katalog i malu monografiju sa životopisima hrvatskih svetaca i blaženika i popisom svih onih za koje se pokrenuo proces da se proglase blaženima i svetima. Radimo tako i na svojevrsnoj edukaciji. Naši se svetci i blaženici i na taj način sve više i više spominju.
I danas se susrećemo s mentalitetima koji, da tako kažemo, ne razmišljaju onako kako razmišlja Crkva. Kada i osobno ulazim u te rasprave, ključni mi je argument bl. Alojzije Stepinac. On je osoba zbog koje mi Hrvati možemo uvijek biti uzdignute i ponosne glave. On je bio čovjek, svećenik i biskup koji je znao gdje su prave vrijednosti. Nadahnjivao se u ljubavi prema Bogu i znao je da iz nje proizlazi i ljubav prema svojemu narodu. Zato je znao za što vrijedi dati život. Branio je i običnoga čovjeka kojega je ugrozio nacizam i fašizam, a usudio se i dići svoj glas protiv komunizma. Ostaje nam i poruka da su iz Karlovca i okolice, grada vojarni koji je bio jedan od simbola komunizma, ponikla 42 danas živuća duhovna zvanja. S Karlovcem je, osobito zbog blizine njegova rodnoga Krašića, bio povezan i bl. Stepinac.
Da iz ljubavi prema Bogu proizlazi i ljubav prema vlastitomu narodu svjedočili su i neki drugi svetci i blaženici iz našega naroda. Uzmimo stoga i sv. Marka Križevčanina. On je živio u vremenu u kojem i nije bila razvijena svijest o pripadnosti nekomu narodu, no njemu je bilo važno uz svoje ime napisati i da je on iz Križevaca, iz hrvatskih krajeva. Bilo mu je važno podrijetlo, zavičaj iz kojega je ponikao i vjera koju je upio upravo na toj zemlji. Marko Križevčanin bio je vjeran i papi i Katoličkoj Crkvi, a kao svećeniku nije mu bilo važno gdje će služiti jer je nosio snažnu vjeru koju je upio u Hrvatskoj. Nudili su mu imanje samo da prijeđe na drugu stranu. Njegov je život zato i danas jaka poruka – da moramo držati do svojih korijena, da nam ne može biti teško zbog vjere otići i na kraj svijeta i da ne smijemo biti zadojeni materijalnim dobrima.
Ta se svojatanja događaju. Bogu hvala da naše svetce i blaženike časte i drugi narodi i toga neka bude još više. Ali pritom ne smije izostati svijest da su ti velikani niknuli iz hrvatskoga naroda. Kao pastoralac u obredu krštenja zazivam i hrvatske svetce i blaženike. I tako želim u svijesti ljudi ugraditi taj spomen, da i ta imena snažnije odjeknu na misi i u samom obredu. Time se odgaja narod da budemo ponosni na ono što je naše. Kako nas mogu iznenaditi naši svetci i blaženici, i sam redovito svjedočim. Primjerice, nedavno sam ostao iznenađen angažmanom jedne naše mlade župljanke koja je pomno istraživala život bl. Ivana Merza i iz njega crpila nadahnuća za vlastitu svakidašnjicu. Pokazala je da između Merzova i našega vremena postoje tolike paralele. Ne trebamo se bojati da će naši hrvatski svetci i blaženici biti nezanimljivi našim mladima. Može li biti nešto »atraktivnije« od mladoga Miroslava Bulešića – koji je znao da je i Hrvat i katolički svećenik, ali i da kao takav ne će uskratiti sakramente ni Talijanu ni Nijemcu ili komu drugomu? On koji je poručio i da će njegova osveta biti oprost? Pitanje je samo radimo li dovoljno na tome da se taj glas širi. Evo i konkretnoga primjera. Kao župnik za krizmanike organiziram hodočašće stopama bl. Miroslava Bulešića. Time mladima želim pokazati koliko je krizma važna i da je u našoj relativno nedavnoj povijesti postojao netko, također mlad, koji je za krizmu bio spreman dati svoj život. Ne možemo, jasno, kada je riječ o blizini naših svetaca i blaženika, nikad isključiti duhovnu dimenziju. Oni imaju svoj način kojim postaju prisutniji u našem narodu. Ali ne možemo isključiti ni faktor našega angažmana.
U nekim ćemo svetištima u Hrvatskoj, ako ih pohodimo u danima mimo velikih svetkovina, možda naići i na zatvorena vrata. Nedostaje nam i interpretacijskih centara, dvorana za primanja i kateheze većega broja ljudi, smještajnih objekata, restorana… Kako doskočiti i tim »logističkim problemima«?
Hodočasnici čak vole nagraditi i ono svetište koje ima ograničene mogućnosti, pa možda i ne ponudi nešto što bi možda oni trebali dobiti. Ali vjernici vide da postoji trud uprave svetišta i dođu u to svetište još nekoliko puta. Korak po korak stvara se logistika. U karlovačkom se svetištu sve donacije trudimo ugraditi u svetište. To ljudi primjećuju. Kažu da je svaki put kada dođu vidljivo uvijek nešto što je novo. Ali ni mi nismo na razini da bismo mogli reći da imamo potpunu logistiku. Mi nešto damo, daju nešto i vjernici. Pridonesu i lokalne vlasti, iako smatramo da bi se u tome mogle i više angažirati.
Prije svega mi danas u Nacionalnom svetištu sv. Josipa ubiremo plodove zauzetoga rada mons. Marijana Radanovića. Trebamo stoga i kratko opisati kakvo je bilo vrijeme u kojem je on djelovao. On je u Karlovac došao u teškoj situaciji, početkom 1955. godine. Iz njegovih zapisa i svjedočanstava ovdašnjih ljudi znamo i da je on dva mjeseca »lutao« po Karlovcu, spavao je na više mjesta i vjerojatno je više puta obilazio župnu kuću koja je nakon rata »okupirana« i nastanjena »podobnicima«.
Ali s vremenom mu je dopušteno da se u tu kuću vrati, u staru pušnicu na tavanu, i zapravo je sve iz toga krenulo. Već 1958. on je na župu pozvao i kćeri Božje ljubavi. Iako isprva i nije bila ideja da ovdje bude nacionalno svetište, neumorni Radanović počeo je s gradnjom crkve sv. Josipa, koju je posvetio 1974. kardinal Franjo Šeper, tada već i pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Radanović je bio jak pastoralac – bez obzira na okolnosti u kojima je djelovao. Zvao je ovamo i svećenike »izvana«, a često je svojim gostima prepuštao i onaj svoj sobičak za noćenje. On bi spavao, ako treba, i na stolcu. Svećenici koji su djelovali u ovom gradu osjećali su se sigurnima od progona jer ih je »štitio« Radanović. Uostalom i bl. Alojzije Stepinac ulagao je veliko povjerenje u Radanovića. Karlovac je bio siguran, govorio je blaženik, jer je grad u rukama »svetoga svećenika«. U Karlovcu su tada bile nastanjene i velike vojne jedinice, a valjda je i 50 posto stanovništva na neki način radilo za vojsku.
Da. Jer kada govorimo o ondašnjem kontekstu Karlovca, tim više je i današnje svetište čudo sv. Josipa – da je uopće u takvu gradu izgrađena jedna takva crkva. Izgradnjom crkve, koja je bila prostrana i grijana, ovdje su se počeli organizirati i različiti pastoralni susreti svećenika. Počeli su ovamo dolaziti i hodočasnici koji su sa sjevera Hrvatske pohodili neka svetišta na jugu, organiziran je i euharistijski kongres na razini Karlovačkoga dekanata. To su bile neke prve duhovne naznake današnjega svetišta. A za vrijeme kardinala Franje Kuharića ovo je svetište postalo i nacionalno. On je, naime, osim što je bio širitelj pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji, bio i veliki Josipov štovatelj.
Danas nastavljamo širiti te plodove. Služimo se svim medijima koji su nam na raspolaganju – od tiska i interneta do televizije i društvenih mreža – da javno »prenesemo« ono što vjernici mogu pronaći kada hodočaste u ovo svetište. Za hodočasnike koji dolaze u svetište na Dubovcu sv. Josip je već na neki način imao istaknuo mjesto u duhovnom životu, a zahvaljujući toj medijskoj prisutnosti, oni su se ohrabrili i na hodočašće i na širenje pobožnosti. Tu su dakako i druge naše aktivnosti, od kojih izdvajam i molitvene vjenčiće Prečistoga srca Josipova, osnovane prije četiri godine. Sada smo došli do brojke od 233 molitvena vjenčića – u Hrvatskoj i BiH, pa i u inozemstvu (čak smo uključili i neke vjernike iz Njemačke, molitve smo preveli i na njemački, ali i na poljski). Svaki taj vjenčić ima svojega voditelja, duhovnika (najčešće je to župnik ili neki svećenik kojega je za taj zadatak odredio mjesni župnik) i 31 molitvenoga člana. Jedan molitveni član vjenčića može biti jedna osoba ili jedna obitelj. Svaki molitveni član vjenčića obvezuje se da će jedan dan u mjesecu biti molitveno aktivan – izmoliti krunicu sv. Josipa i druge molitve, biti na misi, ispovjediti se i pričestiti, a mnogi tada i poste o kruhu i vodi, poglavito na nakane za preostalih 30 molitvenih članova. Time se unutar svakoga vjenčića moli neprekidno svakoga dana. Svakomu članu, voditelju i duhovniku šaljemo i knjižicu s pobožnostima sv. Josipu, a duhovnik se obvezuje i da će jednom mjesečno slaviti misu na nakanu molitvenoga vjenčića. Povratna informacija od svećenika prema nama jest i da oni sada s vjenčićima dolaze i do ljudi do kojih prije možda nisu mogli.
