Među imenima »ustaških suradnika« po kojima su nazive nosile ulice u Zagrebu, točnije u prigradskom naselju Ivanjoj Reki, našli su se i vrhbosanski nadbiskup i prevoditelj Svetoga pisma Ivan Šarić, zatim svećenik i najdugovječniji predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas te hrvatski književnik i emigrantski intelektualac Antun Bonifačić. O njihovoj budućnosti u »kartama« hrvatske metropole odlučuje zagrebačka gradska skupština 16. listopada, a sve je krenulo prije više od dvije godine na inicijativu »Documente« – Centra za suočavanje s prošlošću« i Svjetskoga židovskoga kongresa.
Najnovija inicijativa oko preimenovanja ulica opasan je presedan, smatra Tomislav Kardum, povjesničar mlađe generacije s Hrvatskoga instituta za povijest i doktorand na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, čiji je znanstveni fokus upravo na razdoblju u kojem su djelovali nadbiskup Šarić, svećenik Lukas i književnik Bonifačić. Oni su, napominje Kardum, svoje ulice dobili zbog zasluga koje su iza njih ostale za hrvatsko društvo u cjelini, a ne zbog toga što su radili u razdoblju između 1941. i 1945. i njihovih, kako to tumače zagrebačke gradske vlasti, poveznica s režimom NDH.
Sporni jer ih nije podnosio komunistički režim
Povjesničar Tomislav Kardum: »Za cijelo naše društvo to bi bio korak unazad u civilizacijskom smislu. Čak i oni koji zagovaraju povratak Titova trga u Zagrebu znaju da bi to bilo vrlo loše u promidžbenom smislu«Povjesničar Kardum u razgovoru se osvrnuo i na dokument s prijedlogom preimenovanja koji je došao do gradskoga Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova, i u kojem je iznesena argumentacija zašto je opravdano brisanje spomenutih imena. »Indikativno je da se u tom obrazloženju kao njihov glavni krimen navodi ideja da su oni podupirali NDH i ustaški režim. I to se tako želi predstaviti u javnosti. Ali takvih je osoba bilo puno više među postojećim ulicama u Zagrebu. No zašto su Šarić, Lukas i Bonifačić postali zapravo sporni? Zato što su oni emigrirali nakon prevrata 1945., čime su postali protivnici komunističkoga režima«, upozorava Kardum i dodaje da je postojao znatan broj osoba koje su i u NDH obnašale određene javne dužnosti i nastavile su djelovati nakon dolaska komunista na vlast. Neki od njih su i Branko Gavella, Krešo Golik, Slavko Batušić, Dragutin Tadijanović, koji imaju svoje ulice i po njima se nazivaju obrazovne ustanove. »Razmišlja li netko onda i o, primjerice, preimenovanju kazališta Gavella?« pita povjesničar Kardum.
»Prema logici onih koji su pokrenuli inicijativu preimenovanja ulica znači da ni jedno djelovanje u NDH nije sporno ako se nakon 1945. ‘promijenio kaput’ i prešlo na stranu suradnje ili koegzistencije s komunističkim režimom. To bi značilo da se samom suradnjom s komunističkim režimom svako djelovanje u NDH ‘poništava’ jer je jugoslavenski režim ‘amenovao’ nečije djelovanje. Danas, dakako, takav nam kriterij treba biti neprihvatljiv. Uostalom, samo javno djelovanje u NDH ne može biti istovjetno izravnoj potpori ustaškomu režimu«, pojašnjava Kardum.
Lukasova Matica hrvatska nije bila dio ustaškoga pokreta
Govoriti o nadbiskupu Šariću, svećeniku i predsjedniku Matice hrvatske Lukasu i književniku Bonifačiću kao »ustaškim suradnicima« prema onomu što iznosi povjesničar Kardum daleko je od istine. Oni niti su bili uključeni u političke strukture NDH niti su bili dijelom ustaškoga pokreta, a još manje dijelom zločinačke politike režima NDH. »Filip Lukas bio je predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. godine. Matica hrvatska za vrijeme NDH nije bila organizacija ustaškoga pokreta. Ona je i tada bila prije svega najstarija i ključna hrvatska kulturna ustanova«, pojašnjava Kardum i napominje da je razdoblje od uvođenja diktature 1929. do atentata u Marseillesu 1934. bilo razdoblje hrvatske povijesti kada je na najotvoreniji način negiran i ugrožen cjelokupni hrvatski nacionalni identitet. »Bilo je tada zabranjeno isticanje ‘plemenskih posebnosti’ – nacionalnih simbola hrvatskoga, slovenskoga i srpskoga naroda, a umjesto toga je nametnuta državna ideologija, stvaranje integralne jugoslavenske nacije. Lukas je u tom periodu bio na čelu jedine snažne ustanove koja je imala hrvatsko ime! Matica hrvatska bila je ustanova koja je jedina legalno pružala otpor onomu što je bila politika Beograda. Hrvatska seljačka stranka u tim je godinama, primjerice, bila zabranjena, djelovala je u ilegali, Mačeku se sudilo… Čak je i Maček kasnije odao priznanje Matici i Lukasu zbog njihova djelovanja u tim vremenima«, objasnio je Kardum.
Čak je i Udba pokazivala »nijansiranost« prema protivnicima
Lukasovo djelovanje u Matici bilo je važno i zbog okupljanja hrvatskih intelektualaca, posebno oko Matičina časopisa Hrvatska revija. Obrazloženje preimenovanja ulica u Ivanjoj Reki Lukasa tumači izvan svakoga historijskoga konteksta, što je opasno, upozorava Kardum i detaljnije pojašnjava: »Tendenciozno se Lukas želi prikazati kao nekakav ‘ideolog krvi i tla’, kao neka vrsta preteče nacizma ili ustaškoga pokreta, što on zasigurno nije bio. Nikada i nije među svojim suvremenicima slovio kao takav. Polemizirao je i s HSS-om napominjući da hrvatski identitet ne može ostati izoliran od stranih utjecaja. I to govori da on nije bio zagovornik ‘krvi i tla’. Poznato je i da je Lukas kao Dalmatinac, rodom iz Kaštela, bio i jako razočaran Rimskim ugovorima i općenito talijanskim presizanjima prema Dalmaciji. Zato je u nekim ranijim razdobljima bio i jugoslavenski orijentiran. A u vrijeme NDH, 1942. godine, Lukas je na skupštini Matice hrvatske rekao da tadašnja hrvatska država još nije u svojim stvarnim granicama. Mislio je na Dalmaciju. I za to je trebala iznimna intelektualna hrabrost.«
I Lukasom i Bonifačićem bavila se zloglasna Udba, no Kardum je primijetio da je čak i Udba pokazivala određenu »nijansiranost« u odmjeravanju svojih neprijatelja. Lukas se tako u nekim Udbinim elaboratima smatra »anglofilom«, za Bonifačića se priznaje da je u vrijeme rata bio hrvatski nacionalist, no ne i pobornik ustaškoga pokreta. Današnji intelektualni i duhovni nasljednici jugoslavenskih komunista prema povjesničaru Kardumu ne pokazuju baš nikakvu »nijansiranost«. »Oni kao da žele reći da svi hrvatski nacionalisti automatski pripadaju nekakvomu ustaškomu svjetonazorskomu spektru. A to zaista nije bilo tako. Postojao je cijeli niz naših nacionalno orijentiranih intelektualaca koji se s režimom NDH jednostavno nisu slagali«, napominje Kardum.
Nasilje prema javnoj memoriji
»Za vrijeme NDH Bonifačić je, uostalom, obnašao činovničku službu u ondašnjem ministarstvu vanjskih poslova, u kulturnom odjelu, jedan od desetaka ljudi. Dakle, da kažemo to izravno – nije bio ni u kakvoj poziciji da, primjerice, sudjeluje u nekim zločinima, odmazdama, niti je bio u nekoj ulozi propagandista, u promidžbenom aparatu«, pojašnjava Kardum.
»Mnogi književnici koji imaju svoje ulice imaju na neki način sporne biografije. Uzmimo Vladimira Nazora. Pa on je bio predsjednik Narodne Republike Hrvatske u poratnom vremenu i osoba koja je legitimirala uspostavu jugoslavenskoga komunističkoga totalitarizma, kao neka vrsta ‘građanskoga privjeska’, ukrasa, koji su iskoristili komunisti ne bi li legitimirali svoju vlast. Uostalom, Nazor je napisao i za naše današnje pojmove izrazito spornu pjesmu ‘Uz maršala Tita’ u kojem se spominju nasilne, revolucionarne metode obračuna s neistomišljenicima. Takvih radova, primjerice, koliko je meni poznato, nema u Bonifačićevu opusu. I ne kažem pritom da Nazor ne zaslužuje imati svoje ulice. On ih zaslužuje zato što je u ukupnoj slici on jedan od naših najvećih književnika.«
»Bonifačić je zajedno s Vinkom Nikolićem u iseljeništvu obnovio Hrvatsku reviju, što je vrlo bitno za hrvatsku povijest. Hrvatska revija doista je bila svjetionik slobodne intelektualne rasprave i vjerojatno je to bio najkvalitetniji časopis na hrvatskom jeziku uopće. I u domovini i u iseljeništvu. Obnova Hrvatske revije i njegovo književno djelo Bonifačića čine ličnošću koja ima veća postignuća od puno ljudi po kojima ulice nose imena«, dodao je Kardum.
Na pitanje vidi li u aktualnim nastojanjima oko preimenovanja zagrebačkih ulica i poveznice s povratkom Titova trga u Zagrebu povjesničar Kardum odgovara potvrdno, premda nije uvjeren da će zaista zaživjeti konkretna politička inicijativa oko takvoga preimenovanja. »Za cijelo naše društvo to bi bio korak unazad u civilizacijskom smislu. Čak i oni koji zagovaraju povratak Titova trga u Zagrebu znaju da bi to bilo vrlo loše u promidžbenom smislu. Teško bi se moglo prikriti da je to nasilje prema javnoj memoriji. Jedno je braniti ‘postojanje nekoga trga’, a drugo je aktivno zagovarati da bi netko, poput Tita, trebao imati trg. Ovo najnovije nastojanje oko preimenovanja ulica treba promatrati kao ‘diverziju’ trenutačno vladajuće opcije u Zagrebu koja svojemu glasačkomu tijelu može reći: Nismo vratili Titov trg, ali smo maknuli imena ulica koje su svoje nazive dobile prema ‘ustašama’ i ‘suradnicima režima NDH’«, zaključuje Kardum.
Kako su se nakon 1945. »mijenjali kaputi«
