IZ KNJIŽEVNE RIZNICE HRVATSKOGA BOŽIĆA Pjesnici pred jaslama

Ignjat Đurđević

Malo se koji hrvatski pjesnik može nazvati božićnim koliko
Ignjat Đurđević (1675. – 1737.). Uz hrvatsku minijaturu posvećenu betlemskoj spilji i opsežnu meditaciju nad starozavjetnim nagovještajima Božića, gotovo desetina od Đurđevićeve 162 latinske pjesme iz rukopisne zbirke »Poetici lusus varii« (1708.) razvija betlehemske motive. Prepjev triju njegovih božićnih epigrama ovdje objavljujemo prvi put.

Željkovano se boštvo u grdnoj pećini rađa
naša da zločinstva iskupi nedaćom svôm.
Surovu studen se ne gnuša podnijeti niti sred noći
tijelom još slabašnim trpjeti duboki snijeg.
Zašto ti godi toliko surova kob, preveliki Bože,
kako te nije stid slami prisloniti bok?
Razlog je očit: nikada nije se u većoj slavi
otkrio čovjeku Bog negoli pateći sam.

Čuda gle: igraju zvijezde duž znakonosnih osi
dok novorođeni dan od sunca istočnog sja!
Tako: jer visoki oblak zastire svjetlila sveta
i Boga zemljanina tjelesna zakriva sjen.
Štoviše, s nebeskog visa sišlo je Sunce božansko
svjetlo da daruje svim, ne da ga otuđi kom.
Priliči da su kralju svih zvijezda služavke zvijezde,
i da ko pratilja luč ishodi Suncu uz skut.
Svrh te ljepote nebo progledava očima novim
kazujuć zviježđa da čak njegov opslužuju zbor.

Slavna li djela, kojim božanski sudrug svih ljudi,
blagost sva opravljena buktinjom od ljubavi
i nepopustljive pravde, slama grimiznu ruku
paklenom tužitelju! Ostalo povjeri Bog
stvorima, a taj plemeniti pothvat samomu sebi.
Izdanak počasti svih dostojan, od Boga Bog,
jedrost Očeva uma, blistavost vječnoga sunca,
vršnjak tom suncu što pak rađa ga istovjetna,
spoznajuć u sebi da je najbolji, najviši, jedan,
bez ljage čovjekove roditelj ljudima svim,
pohodi bolesne, iz ruku pakla izbija sav plijen.
Slavna li djela: kad već govor ne umije čast
odat mu zasluzi, neka mu poklonstvo izrazi nijemost.

Matija Petar Katančić

Učinihse pak u dnevim’ onim’, izajde zarok od Cesara Augusta, dabise popisao vaskoliki svit. Ovo popisanje pervo učinihse od vladaoca Sirie Cirina: A idjau svi, dabise popisali svaki u svoj varoš. Uzidje pak i Josip od Galilee od varoša Nazareta u Judeu u varoš Davida, koise zove Betlehem, zato što biše od kuće, i plemena Davida, dabise zapisao s’Mariom zaručenom sebi ženom nosećom.
Učinihse pak, kadbi ondi bili, napunišese dnevi, dabi rodila. I rodih sina svog’ pervorodnog’, i svittamga povih, i položihga u jasle, jerboim ne biše mista u gostionici.
A pastiri biu u istom kotaru bdeći, i čuvajući straže noći sverhu stada svoga. A eto Anđeo Gospodnji stade uz nje, i svitlost Božja obsinuih, i bojašese strahom velikim. A rečeim Anđeo: nemojtese bojat’; evobovam blagovistjam radost veliku, koja bude svemu puku, jerbovamse porodih danas Spasitelj, koie Kerst Gospodin, u varošu Davida. I ovovam zlamenje: najtićete ditešce svittam povieno, i stavito u jasle. I udiljse učinih s’Anđelom mnoštvo vojstva nebeskog’ falećih Boga, i velećih:
Slava na privisokim’ Bogu, a na zemlji mir ljudma dobre volje.
A učinihse, kadbi otišli od njih Anđeli u nebo, pastiri govorau medjusobom: pridjimo do Betlehema, i vidimo rič ovu, kojase učinih, koju nam Gospodin pokaza. I dojdoše pohitivši: i najdoše Mariu, i Josipa, i čedo stavito u jaslam’. Videći pak poznaše od riči, kojaim rečena biše od diteta ovog’. A svi, koi čuše, čudišese, i od onih, koja biu rečena od pastirah k’njima.
Maria pak uzderžavaše sve riči ove, snoseći u serdcu svomu.
A vratišese pastiri proslavljajuć’, i faleći Boga u svima, koja čuli biše, i vidili, kakose reče k’njima.

Bartol Kašić: Na dan od porođenja Gospodinova

Od istoka prijasnoga
Do zemaljskijeh krajnijeh strana
Isukrsta prislavnoga
Nam pjevamo darovana.