Stota obljetnica rođenja glasovitoga hrvatskoga franjevca fra Bonaventure Dude (1924.-2017.) navršava se 14. siječnja, a kao svećenik redovnik na zagrebačkom Kaptolu izbliza je bio uključen u početke Glasa Koncila prije šest desetljeća. Rođen u Rijeci, rodom iz mjesta Krasa na otoku Krku, u 93 godine ovozemaljskoga života ostavio je trag u mnogim područjima crkvenoga života 20. stoljeća.
Njegov je proučavatelj među ostalim i isusovac prof. dr. Antun Volenik, koji je istražio Dudin pastoralno-katehetski profil u svojoj doktorskoj disertaciji. Stoga smo ga zamolili da za Glas Koncila uz Dudin stoti rođendan približi njegov lik i djelo. Posvjedočio je kako je Duda bio oduševljen Volenikovim rodnim krajem – Baranjom. Naime, redovnica Danila bila je jedna od odlučujućih osoba u Dudinu odrastanju i duhovnom zvanju, a podrijetlom je bila iz Baranje, dapače iz iste župe odakle potječe i Volenikov djed. I izbor pape Franje, isusovca koji je odlučio uzeti ime siromaška iz Asiza, bio je p. Voleniku dodatnim razlogom proučavanja Dudina života.
»Sve mi je to dalo još veći motiv ući u Dudino franjevaštvo koje je samo po sebi jedinstveno i duboko autentično. Upravo njegovo autentično življenje kršćanstva ono je što me osobno vezalo uz njega kao osobu, a onda i motiviralo za pisanje doktorske disertacije i knjige o njemu«, rekao je za Glas Koncila isusovac Volenik i podijelio četiri »priče« koje prikazuju Dudu kao koncilskoga teologa, prevoditelja Biblije, timskoga igrača i »svaštara«, ali i njegovo rođenje i odrastanje.
Poznat po jezičnim kovanicama
Kakvu je baštinu franjevac Bonaventura Duda ostavio Crkvi i društvu za 21. stoljeće? Što od njega možemo naučiti za današnje vrijeme?
Pater Duda bio je poznat i po svojim jezičnim kovanicama, specifičnim izrazima kojima je nastojao naglasiti neki pojam ili pojavu.
Takav je i njegov izraz »koncilska prementalizacija«, važnost širokoga i dubokoga novoga vidika na cjelokupno kršćanstvo koji je Koncil donio, a koji je u nas, zbog poznatih razloga, išao i još ide jako sporo. Tim više mi se čini da su mnoge riječi i konkretne pastoralne inicijative pape Franje, koji je »koncilski prementalizator« prve vrste, ono o čemu je pater Duda govorio i pisao u tom kontekstu. Naravno, istaknuo bih i biblijski pastoral, ljubav prema Božjoj riječi i njezino poznavanje na svim razinama, koja je u nas katolika uvijek nekako drugotna, a na našem jezičnom prostoru prije zagrebačke Biblije i Biblije mladih osobito siromašna. Žar koji je on imao za biblijski tekst i način kako ga je utjelovljavao u svakidašnjici ostaje uvijek aktualan svakomu kršćaninu.
Timski igrač i »svaštar«
Pater Duda bio je uključen u početke Glasa Koncila, Kršćanske sadašnjosti, Teološko-pastoralnoga tjedna. Kako biste opisali njegov teološki profil?
Pater Duda bio je nevjerojatan »timski igrač« te je znao okupiti i, što je puno važnije, održati odnose, ponajprije s kolegama svećenicima – teolozima, bibličarima, novinarima; ali i brojnim laicima od kojih neki nisu nužno imali ista uvjerenja kao on.
Tu se prije svega izdvaja Tomislav Janko Šagi-Bunić, Jerko Fućak, Zorislav Lajoš, Josip Turčinović, Vjekoslav Bajsić, ali i Jure Kaštelan i Josip Tabak, uz cijeli niz drugih koji su radili na zagrebačkoj Bibliji. Svojim golemim i sveobuhvatnim pastoralno-teološkim inicijativama u nesklonim vremenima stekao je i neke kritičare, ali i u tome je uspijevao biti veličina u malenosti jer je mogao ići dalje bez obračunavanja s bilo kime.
U jednom našem razgovoru pater Duda mi je onako, kako je to samo on znao, povjerljivo i tiho rekao: »Znate, ja sam vam veliki svaštar.« Time je, ponizan kakav je bio, htio reći da se u teologiji i pastoralu svime bavio, ali ne idući previše u dubinu. Danas kada je znanost, pa tako i teologija, prisiljena što više ići u vrlo uska područja usavršavanja, mislim da nam silno nedostaju »svaštari« poput njega koji su gotovo enciklopedijskim klasičnim znanjem mogli stvari sagledati šire, a onda i dublje nego netko tko je siguran samo u svojem uskom i malom području kojim se bavi.
Hrabrost zbog izdavanja zagrebačke Biblije
Mnogi patra Dudu poznaju po njegovim zaslugama u prijevodu Biblije. Koliko je to za njega bio zahtjevan posao?
Kada se danas, s vremenskim odmakom, pogleda epski posao prijevoda Biblije, vidi se i nevjerojatna hrabrost tih ljudi, uključujući naravno i patra Dudu.
Tu ne mislim samo na hrabrost pred kratkim rokovima koji su imali za tako zahtjevan prijevod, nego i hrabrost stati pred javnost s prijevodom za koji su znali da je, zbog kratka roka, daleko od savršenoga. To je konačno i sam pater Duda ustvrdio rekavši da se odmah može početi s novim prijevodom, a vidjeli smo koliko je vremena za to trebalo. U svakom slučaju generacije govornika hrvatskoga jezika, kojima naravno i sam pripadam, odrasle su upravo uz tako prevedenu Riječ te kroz nju njezini prevoditelji, a pater Duda je uz Jerka Fućka bio duša toga pothvata, i dalje žive u njoj i žive u nama koji smo na tim redcima duhovno odrasli.
Koliko je njega osobno koštao taj predani rad svjedoči i istinsko psihološko izgaranje koje je doživio i koje ga je primoralo da se na neko vrijeme potpuno povuče u osamu u prirodu. Ipak u tome nije i izgorio, nego se uspio oporaviti, vidjeti svoje granice, prihvatiti ih i onda ponizno nastaviti dalje. Tu vidim velik primjer za mnoge osobe danas koje u vjerskom životu ne žele vidjeti, a još manje prihvatiti svoje granice i ograničenja te žele pod svaku cijenu prisiliti Boga da pogazi onaj stari teološki aksiom gratia supponit naturam – milost pretpostavlja narav.
Od neuobičajena djetinjstva do glasovitoga franjevca
Dudin duh profesora i bibličara, ali i neposrednosti u susretima s vjernicima priskrbio mu je naslov glasovitoga hrvatskoga franjevca. Kolika je njegova važnost pod pastoralno-katehetskim vidikom?
Zanimanje koje hrvatska vjerska i kulturna javnost pokazuje za rad i osobu patra Dude i danas opravdava naslov glasovitoga hrvatskoga franjevca. Ipak s pastoralnoga stajališta, a osobito stajališta pastoralne psihologije, zaustavio bih se na jednom manje poznatu, a danas tako važnu dijelu njegova života. Mislim na njegovo rano djetinjstvo, odnosno okolnosti njegova začeća i rođenja. Danas bismo rekli da je on začet i rođen u neredovitoj situaciji – kao izvanbračno dijete. Oca nikada nije upoznao i samo je pretpostavljao tko je on bio, a majka je u tadašnjim prilikama i u maloj sredini silno označena tim događajem bila prisiljena živjeti izvan doma i rano je umrla.
U vrijeme njegova rođenja takve situacije bile su rijetkost i bile su skandal, a one su danas redovita pojava u raznim vezama i odnosima u kojima ljudi dobivaju djecu. Okolnosti njegova djetinjstva čini mi se važnim naglasiti danas kada se puno govori o brizi za osobe u neredovitim bračnim i izvanbračnim situacijama i za djecu koja se tu rađaju i rastu u takvim okolnostima.
Još bih naglasio i smatram barem jednako važnim to što je on kontakt s tim svojim bez sumnje ranjenim unutrašnjim djetetom uspio zadržati tijekom cijeloga života. U tome je, mislim, bila njegova tajna, tajna poniznoga franjevca, nadahnutoga propovjednika, ljubitelja božićnoga otajstva, »proćućenoga« (još jedna njegova kovanica) teologa i estete koji je finoćom odnosa mogao posramiti mnoge – od jednoga svećenika do psihoterapeuta. Susreti s njim bili su najveća kateheza biblijskih redaka o povratku na svoje unutarnje dijete i valja se nadati da će taj bogati život i nakon tjelesne smrti još mnoge oduševljavati i nadahnjivati, da će još mnogi otkrivati »kako je dobro biti«, kako veli stih njegove najpoznatije pjesme »Biti mi daj«.
