Višekratni nedavni pozivi pape Lava XIV. na čitanje i razmatranje Svetoga pisma, novi prijevod Biblije na hrvatski jezik, porazni rezultati velikoga međunarodnoga istraživanja o odnosu mladih katolika prema tumačenju Božje riječi – teško je i pobrojiti svježe i raznovrsne biblijske pobude s kojima vjernici u Hrvatskoj dočekuju ovogodišnju Nedjelju Božje riječi. Podjednakom se raznovrsnošću nameću i pitanja o svježini pristupa Božjoj riječi u Crkvi – bilo da je riječ o osobnoj duhovnosti, župnom pastoralu, teološkoj znanosti ili virtualnoj evangelizaciji. Na ta nam je pitanja rado odgovorio izvanredni profesor Teološko-katehetskoga odjela Sveučilišta u Zadru dr. Arkadiusz Krasicki, poljski svećenik Misijske družbe Duha Svetoga i bibličar s velikim iskustvom upravo u biblijskoj formaciji vjernika.
Papa Lav na tragu koncilske konstitucije uputio je da se točan odgovor na to složeno pitanje nalazi u Bibliji. »Dei verbum« Crkvu predstavlja kao majku koja u svojem naručju nosi Bibliju: knjigu proizišlu iz Božjega daha, riječ utjelovljene Božje Riječi. Božja se riječ i danas mora utjeloviti u čovjeku da bi se uopće moglo govoriti o prijateljstvu, koje u Bibliji ima svoj duboki temelj. Bog se prvo sa svojim izabranim narodom, a potom i s novim Izraelom susreće na razini prijatelja. Mojsije s njim razgovara »licem u lice«, a Isus radikalizira taj odnos nazivajući apostole prijateljima, a ne slugama. Prijateljstvo podrazumijeva ravnopravnost u dijalogu – dijalogu koji Božja ljubav započinje već nakon čovjekova pada: »Adame, gdje si?« I već od toga trenutka započinje čovjekov bijeg od prijateljstva, kako s čovjekom tako i s Bogom; bijeg koji se u današnje vrijeme očituje u okretanju od najbližih društvenim mrežama, u transakcijskom, kapitalističkom, koristoljubivom poimanju odnosa u kojem iščezava sućut, žrtva, svako humano nagnuće. Tu nema mjesta ni prijateljstvu ni ikakvoj komunikaciji.
Sveti Ivan kaže da onaj tko ne ljubi brata kojega vidi ne može ljubiti Boga kojega ne vidi. Stoga će i čovjek koji ne sluša riječi svojega prijatelja teško u tišini čuti Boga. Prijateljstvo je svojevrsna vježbaonica uha i duha za susret s Bogom: ako čovjek nije sposoban ušutkati svoj ego da bi čuo prijatelja koji pati, njegova će molitva biti puki monolog, projekcija želja kroz koju ne može do njega prodrijeti prijateljski govor Boga.
Valja svjesno raditi na kulturi aktivnoga slušanja u obitelji i na poslu, ne razmišljajući ponajprije o odgovoru koji će se drugima dati, nego o onome što oni govore. Također valja u vremenu efikasnosti i brzine ponovno obnoviti svetost vremena.
Prijateljstvo s Bogom, jednako kao i prijateljstvo s čovjekom, zahtijeva vrijeme, i to vrijeme za »beskorisnost«. Naposljetku važno je i da čovjek ozdravi od rana koje su mu drugi nanijeli upravo riječima, rana koje ga zatvaraju te tuđa riječ do njega teže može doprijeti.
U nedavno minulu vremenu blagoslova obitelji moglo se u Hrvatskoj vidjeti mnoštvo Biblija koje godinama samo stoje zatvorene na policama. Biblijski gledano, Božja je riječ živa i djelotvorna, neprestano u pokretu: ni zatvorene korice ne mogu je zapriječiti, ali zato mogu zapriječiti ljudsko srce. Lakši pristup Bibliji stoga podrazumijeva rušenje triju ključnih zaprjeka: tehnološke, intelektualne i egzistencijalne.
Nadvladavanje tehnološke zaprjeke zahtijeva da Biblija bude ondje gdje ljudi provode svoje vrijeme: da se uz dostupnost Božje riječi u župama razviju i interaktivna, audiovizualna sučelja prilagođena trenutačnomu stanju korisnika – osobito onih na rubovima, poput starijih ili slijepih. Kao zatvorski kapelan rekao bih da ti rubovi dopiru i do zatvorskih ćelija, gdje ima toliko čežnje za Božjom riječju da se zatvorenici organiziraju i u molitvene skupine. Brojni vjernici i sami nastoje oko uklanjanja intelektualnih zaprjeka čitajući dostupne komentare Božje riječi. Potrebno je mnogo više komentara ne samo iz perspektive znanstvene, nego i duhovne egzegeze, a trenutačno je u pripremi i domaće interlinearno izdanje Novoga zavjeta, u kojem svaka riječ izvornoga teksta dobiva svoje hrvatsko tumačenje. Najteže su ipak egzistencijalne zaprjeke – one zbog kojih se Biblija promatra kao puki povijesni ili književni dokument, a ne riječ prijatelja koja nudi odgovor na životne situacije. To mogu olakšati biblijske kateheze i biblijske skupine, ali i biblijska škola kakvu smo lani održali u Šibenskoj biskupiji.
Prije svega želim se ograditi od donošenja mišljenja o najnovijem prijevodu Biblije jer ga nisam imao u rukama. U Poljskoj svakih deset godina nastane novi prijevod Svetoga pisma pa više i nema tako burnih reakcija kakve su nove prijevode Biblije pratile kroz povijest – od protivljenja Vulgati sv. Jeronima do osporavanja prvih prijevoda na narodne jezike. Često se govori o pogrješno upotrijebljenim riječima u konkretnom prijevodu Biblije. Mnogi se prevoditelji zapravo koriste postojećim prijevodima. S druge strane burne reakcije ponekad često više svjedoče o ljudskom strahu negoli o Božjoj istini. Isus se u evanđelju često sukobljava upravo s onima koji riječ Božju rabe kao oruđe očuvanja vlastitih običaja. Kada vjernik postaje agresivan prema novomu prijevodu ne zbog teoloških pogrješaka, nego zbog drugačijega stila, riskira da mu forma postane važnija od sadržaja, da Božju riječ promatra kao muzejski izložak koji ovjerava njegov vlastiti identitet – kao da bi se Bog mogao konzervirati!
Postoji u naše doba i strah od gubitka sakralnoga zbog kojega ljudi u Crkvi traže nepomičnu točku. No nerijetko ta potraga za sigurnošću i predvidljivošću dovodi i do ideoloških podjela te se onoga tko Božju riječ prevede suvremenije sumnjiči za liberalizam, a onaj tko inzistira na arhaizmu doživljava se kao fundamentalist. Upravo nam taj problem pomaže razumjeti »Dei verbum«: Bog se prilagođava ljudskomu jeziku kao što se roditelj saginje svojemu djetetu. Ako Bogu nije smetalo svoju vječnu riječ poniziti utjelovivši je u ljudskom jeziku, zašto bi Crkvi smetao prijevod koji tu riječ u skladu sa svim pravilima čini razumljivijom? Lakši pristup Svetomu pismu podrazumijeva i poniznost koja Bogu dopušta da je riječju iznenadi.
Kakav pristup Božjoj riječi njeguje Misijska družba Duha Svetoga?
Ipak, nedavno međunarodno istraživanje objavljeno u časopisu »Church, Communication and Culture« iznijelo je činjenicu da gotovo dvije trećine mladih katolika gaji protestantski pogled na Bibliju, prema kojem Bibliju svatko može čitati i tumačiti »bez posredovanja Crkve«. Što je moglo pridonijeti takvu rezultatu i na što bi on morao potaknuti Crkvu?
Spomenuti podatci odražavaju duboku transformaciju načina na koji suvremeni čovjek doživljava autoritet i istinu, ali i otkrivaju žeđ za Božjom riječju mladih ljudi sumnjičavih prema »ambalaži« u kojoj im se ona nudi. No rekao bih da posrijedi nije samo vjerski, nego i kulturološki fenomen s više ključnih činitelja. Prvi je raširenost kulture individualizma čak i u duhovnoj sferi, u obliku duhovnosti »uradi to sam«. Mladi odrastaju u uvjerenju da je osobni doživljaj vrhovni kriterij istine te pastirsko tumačenje doživljavaju kao ograničavanje slobode. Tomu pridonosi i kriza povjerenja u institucije. Skandali u Crkvi oslabili su autoritet učiteljstva. Zašto vjerovati onomu tko sam ne živi dosljedno vlastitomu tumačenju Božje riječi? Važan je činitelj i digitalna demokratizacija informacija, zbog koje se mladi o svemu sami informiraju i sami donose zaključke, pa tu naviku prenose i na čitanje Svetoga pisma. A ne može se prešutjeti ni nedostatak biblijske formacije.
U svemu tome krije se velika duhovna opasnost: Biblija odvojena od zajednice koja ju je oblikovala postaje podložna manipulaciji. Bez zaštitne ograde tradicije i učiteljstva Božja riječ postaje opravdanje za bilo kakvu osobnu ideologiju, čemu svakodnevno svjedočimo na društvenim mrežama. Stoga su rezultati istraživanja poziv na buđenje, na promjenu nastupa Crkve od instrukcije do pratnje, od nadzornika nad tekstom do iskusnoga prijatelja. Crkva mora ponovno uvjeriti mlade da posredovanje učiteljstva nije zid prema Božjoj riječi, nego most do Božjega srca.
Čovjek zasićen i uplašen umjetnom inteligencijom, digitalnom simulacijom stvarnosti, ali i lažnom politikom, žeđa za navještajem koji je autentičan, iskustven, utjelovljen. No čovjek današnjice žeđa i za navještajem koji suosjeća, koji mu povrh »teorije« otkriva da Bog poznaje njegovu konkretnu muku, stres, usamljenost, strah, bolest; da je – poput Isusa na putu u Emaus – spreman hodati uz čovjeka, njegova nastojanja da prepozna Božju blizinu i njegove razočarane nade. Istodobno velik je izazov navijestiti tišinu u buci svijeta u kojem svi viču – pa i u Crkvi; no navještaj Pisma koji otvara prostor za tišinu i za osluškivanje ne može se nadomjestiti.
Naposljetku u doba bombardiranja lažnim vijestima traži se navještaj koji se može vidjeti vlastitim očima, svojevrsna Biblija života koji djelima pokazuje da su vrijednosti poput opraštanja i žrtve i danas ostvarive. Premda virtualni svijet navještaju nudi veliku dostupnost, on je nužno bestjelesan, izolirajući i algoritamski; a Biblija je duboko tjelesna knjiga, knjiga o kruhu i vinu, o krvi i znoju, o susretu čovjeka s njegovim Bogom, knjiga koja od čovjeka traži više od odazivanja na sadržaj: potpunu poslušnost. Stoga virtualni navještaj može biti tek prvi korak.
Kao Poljak koji već 25 godina radi u Hrvatskoj u biblijskom sam pastoralu primijenio brojne metode koje sam upoznao u Poljskoj. Sumnjičav sam prema duhovnim usporedbama jer đavao njima napastuje ljudsko srce još od Edena. No u zajednici »Agnus Dei« 2020. proveli smo i kasnije objavljeno istraživanje koje je potvrdilo pozitivan utjecaj biblijske kateheze na međuljudske odnose u obiteljima sudionika. Posrijedi je bila »Nazaretska škola«, niz od 31 kateheze posvećene Evanđelju po Marku u kojima se osim teološkoga sadržaja biblijskoga teksta tumačila i mogućnost njegove primjene na svakodnevni život pojedinca, u povezanosti s meditativnim osluškivanjem Božje riječi. Na brojnim sam se duhovnim obnovama osvjedočio da za takav pristup navještaju postoji velik interes i velik prostor među našim obiteljima i svećenicima.
Valja prvo odgovoriti što bi bila teologija bez Biblije. Izmišljotina. Teologija jest znanost, ali znanost koja crpi s izvora Božje riječi. Stoga teologija jest govor o Bogu, ali istodobno i Božji govor upravljen čovjeku. Taj govor ipak ne podrazumijeva slijepu vjeru: Isus u Evanđelju po Mateju poziva čovjeka da ljubi Gospodina svim umom svojim te kršćanska tradicija još od vremena sv. Anzelma teologiju opisuje kao »fides quarens intellectum«, vjeru koja traži razumijevanje. I »Dei verbum« i dokument Papinske biblijske komisije »Tumačenje biblije u Crkvi« upućuju da se u toj potrazi ne smije zanemariti nakana biblijskih pisaca s obzirom na njihovo vrijeme, kulturu i književne vrste. S druge strane, kada se znanstveni pristup u biblijskim znanostima apsolutizira, on prestaje biti alat i postaje zaprjeka. Odvajanje biblijske znanosti od vjere dovodi do redukcionizma, gubitka cjeline i duhovne sterilnosti, što s jedne strane rađa pojavom skepticizma, a s druge širenjem praznovjerja. Pravi pristup Božjoj riječi uvijek je sinteza vjere i razuma. Povijesno-kritički pristup pročišćava vjeru od djetinjastih predodžaba, a vjera izbavlja znanstvenu metodu od bavljenja genealogijama prošlosti.
Kao biće stvoreno na Božju sliku čovjek ima stvaralačku moć koja dolazi od Stvoritelja. Stoga svaki put kada griješi, on istom odlazi i od izvora vlastitoga stvaranja. Jasno se to vidi na izgradnji babilonske kule – oglednom primjeru udaljavanja od Gospodina koji se želi darovati čovjeku. Posljedica je toga udaljavanja nedovršena zgrada, gubitak jedinstva jezika koji će oporaviti tek darivanje Duha Svetoga o Pedesetnici, po apostolima koji su bili postojani »u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama«. Jedinstvo u Božjoj riječi put je nasuprot svakomu razaranju i varanju jer je to put poniznosti: onaj koji čovjeka podsjeća da bez Boga ne može učiniti ništa.
