AUTORICA SVJETSKIH USPJEŠNICA O OBITELJSKOM ŽIVOTU U eri diktature sentimentalnosti velika su očekivanja od braka

Costanza Miriano detaljnije je pojasnila tvrdnje iz svojih knjiga

Costanza Miriano
Talijanska novinarka i publicistkinja Costanza Miriano, autorica knjiga "Udaj se i budi podložna" i "Oženi ju i umri"
Želimo kontrolirati sve: svoju plodnost pomoću tableta, rađanje djece pobačajem, naše živote rastavama. Zato je noćna mora moderne žene da bude podložna, a ne kraljica svojega života. No u kršćanskom značenju ta riječ podrazumijeva služenje i pomaganje drugima, nema nikakve veze s obescjenjivanjem, jer i muškarci i žene imaju jednako dostojanstvo.

Talijanska novinarka i blogerica, majka četvero djece Costanza Miriano napisala je pet knjiga, no jedna je izazvala veliku medijsku pozornost. Riječ je o knjizi »Udaj se i budi podložna – Ekstremna vježba za neustrašive žene«, a ta je međunarodna književna uspješnica od početka travnja ove godine, uz njezinu knjigu »Oženi ju i umri za nju«, dostupna u hrvatskom prijevodu u izdanju »Glasa Koncila«. Autorica dobro poznaje stvarne probleme suvremenih žena, koje su zaposlene i majke, te u svojim knjigama nudi praktične savjete utemeljene na vlastitom iskustvu i vjeri. Rodom iz Perugie, 46-godišnja Costanza Miriano živi u Rimu. Diplomirala je klasičnu filologiju te studirala novinarstvo. Zaposlena je kao novinarka talijanske javne televizije RAI Vaticano. Uređuje i piše blog koji nosi njezino ime, a suradnica je i u nekoliko talijanskih novina. Česta je gošća na tribinama o obitelji, roditeljstvu, muško-ženskim odnosima te o ulozi žene u suvremenom društvu. Uoči dolaska u Zagreb i Split na predstavljanje knjiga Costanza Miriano rado je pristala na intervju u kojem je detaljnije pojasnila neke tvrdnje iz svojih knjiga.

Živjeti svakodnevicu s ljubavlju
Vaše knjige u naslovima pozivaju muškarce i žene na vjenčanje, a brojke pokazuju da se danas sklapa sve manje brakova. Dojam je da živimo krizu bračnoga života. Zašto naviještate ljepotu obiteljskoga života, što poručujete onima koji su zastrašeni tim sudbonosnim korakom?

MIRIANO: Koliko god zaprjeka i izazova imali u bračnom zajedništvu, brak je zabavan, prirodan, on odgovara našim prirodnim potrebama i željama za srećom. Brak je vanjski kostur koji prije svega štiti sve nas, muškarce i žene koji ga izabiremo. Štiti nas od naše neustrajnosti i čini nam dobro. Ohrabruje nas da potražimo nove putove kada se stvari čine bezizlaznima, govori nam tko smo, u stalnom sučeljavanju s drugom osobom koja zna sve o nama i našem egoizmu. Zato je predivan kršćanski poziv na nerazrješivost i trajnost braka. Neki bi rekli da se time zatvaraju svi drugi putovi, ali otvara se »autocesta«. U braku se počinje truditi voljeti čak i mane, ne kritizirati ih, nego prihvaćati. Nije više problem činjenica je li neka situacija po volji jednomu od supružnika ili nije, nego se razmišlja kako učiniti da stvar funkcionira s obzirom na to da se mora ići naprijed pod svaku cijenu. Tada se počinje živjeti svakodnevicu s ljubavlju, mijenjajući ju. I, kad se počne darivati, brzo dođe misao kako je lijepo živjeti na takav način. Obitelj je skupina u kojoj svatko mora igrati svoju ulogu, onu koja mu najbolje pristaje. Tajna harmonična suživota jest shvatiti što su čiji talenti i stvoriti uvjete da ih svi ostvaruju.

Vladavina carstva želja
Prvu knjigu koju ste objavili, »Udaj se i budi podložna«, napisali ste prije šest godina. Jeste li tijekom toga razdoblja uočili pomak naprijed ili nazad po pitanju spremnosti za brak? Što sve pogoduje fenomenu sve starijega ulaska u brak?

MIRIANO: Uočavam nazadovanje u tom području, posebice u Italiji gdje imamo i zakone o braku između osoba istoga spola, a s druge se strane malo toga konkretno čini da se pomogne i održi obitelj kao zajednica žene i muškarca koja je temelj budućnosti. Zakoni imaju utjecaj na društvo i ljude pa treba obratiti pozornost na zakonodavni okvir. U Italiji je tako zakonski dopušten pobačaj postao gotovo normalna pojava, počelo se misliti da je rođenje djeteta stvar izbora, da je to osobna stvar o kojoj se može odlučivati – tako je zakon promijenio svijest žena. Bojim se da se s vremenom isto može dogoditi i s brakom jer zakoni ne podupiru obitelj, ne govore da je obitelj važna za cijelo društvo. To je politička dimenzija problema, ali tu je druga strana medalje. Često se provlači razmišljanje da kao pojedinci moramo dobiti sve što poželimo. Želje i prohtjevi postavljaju se kao vrhovna stvar, kao da vlada kraljevstvo želja. Ne mislim da su želje po sebi nešto loše, no prevladavajuće stajalište jest da svaka želja mora biti i naše pravo. Iz iskustva znamo da to nije dobro, jer primjerice ako se zaljubimo u drugu osobu, a sa svojim supružnikom već imamo djecu, pitanje je imamo li pravo slijediti svoje srce. Možda je to ponekad i varka jer želje naših srca nije tako lako prepoznati i uočiti.

Odrastanje s feminističkim sloganima
Mnogo putujete pa zasigurno imate pregled kako se u Europi štite žene i kako usklađuju poslovne i obiteljske uloge?

MIRIANO: Statistike u Italiji pokazuju da žene rađaju najmanje u Europi, svaka Talijanka u prosjeku rodi 1,2 djece. Kako sam svoje knjige predstavljala u mnogim zemljama, poznato mi je da se ženama koje to zatraže u Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Finskoj omogućava da budu zaposlene pola radnoga vremena kako bi ostatak dana mogle posvetiti odgoju i podizanju djece. Razgovarala sam s mnogim ženama koje se koriste tim zakonskim pravom, ali u Italiji je teško dobiti posao i ugovor pod tim uvjetima jer ne postoji zakonski okvir koji štiti majčinstvo i obitelji. To zasigurno može biti jedan od poticaja za rješavanje problema usklađenosti između poslovne i obiteljske uloge majke, iako smatram da bi idealna situacija bila kada bi žene mogle ostati što duže uz svoju obitelj i djecu. Iz vlastitoga iskustva znam koliko mi je značilo kada sam mogla iskoristiti trogodišnji roditeljski dopust nakon rođenja svojih blizanki, pa mi se pružila ta mogućnost da ostanem doma uz djecu.

U knjizi nema ničega što bi nekoga moglo uzrujati
Kako komentirate toliki interes vezan uz Vaše knjige? U Španjolskoj je čak zbog naslova knjige zasjedao parlamentarni odbor i organizirani su brojni prosvjedi, a ni negativne medijske reakcije nisu bile rijetke…
MIRIANO: Mislim da su ljudi postali ljuti zbog riječi podložnost, no mnogi od njih nisu pročitali objašnjenje ni knjigu. U knjizi nema ničega što bi nekoga moglo uzrujati jer pojašnjavam da podložnost nije ropstvo. No vidim dublji razlog koji izaziva tolike reakcije. Riječ je o spomenutom kraljevstvu želja. Za moderne muškarce, a još više moderne žene koje su odrastale s feminističkim sloganima, najgora je stvar u životu da moraju biti ispod nekoga, da nisu slobodni odlučivati… Mi žene želimo odlučivati kada ćemo imati dijete, kada ćemo i što raditi, kako ćemo oblikovati vlastito tijelo. Želimo kontrolirati sve: svoju plodnost pomoću tableta, rađanje djece pobačajem, naše živote rastavama. Zato je noćna mora moderne žene da bude podložna, a ne kraljica svojega života. No u kršćanskom značenju ta riječ podrazumijeva služenje i pomaganje drugima.
Podložnost i nezarasle rane
Možete li malo detaljnije pojasniti pojam podložnosti koji provlačite kroz svoje knjige, koji može zazvučati teško i problematično. Što mislite kada kažete da žena treba biti podložna u bračnom životu?

MIRIANO: Biti podložan etimološki znači biti ispod nekoga, odnosno pridržati ga kad postoji napast da popusti, podržati drugoga kad se odluči prepustiti, dopustiti mu, štoviše potaknuti ga da se ostvari na najbolji način. Tako ja toj riječi ne pridajem negativnu konotaciju koja se često može čuti u javnosti kada se govori o podložnosti. Jer kada govorimo o podložnosti, moramo izići izvan jezika ovoga svijeta, koji sve promatra kroz prizmu vlasti i moći. Naš Kralj je na križu, ali tako je pobijedio jedinoga nepobjedivoga neprijatelja, smrt. Zato treba izići iz logike moći i potpuno je preokrenuti. Najviše zbog toga što podložnost ne dolazi od obescjenjivanja, ona se ne izabire zato što mislim da žene ne vrijede, nego je to plod ženina odabira zbog suočavanja s činjenicom da je muž spreman umrijeti za nju. Problem je u tome što su žene dugo stoljeća i u mnogim kulturama bile »podlagane«, ali ne na slobodan i spontan način, nego logikom moći i snage, logikom svijeta. I zato govor o podložnosti dira u još uvijek nezarasle rane. Feminizam je u tom smislu zaslužan u pokretanju pravde, kada je pravde bilo malo. Samo što je dao pogrješne odgovore i proizveo mnogo nesreće. Novo ropstvo za žene koje misle da su oslobođene, a zapravo su možda promašile cilj. Dakle da zaključim: kad se žena podloži, ne zato da bi bila zgažena, nego da bi bila susretljiva, pokazuje put i muškarcu i cijeloj obitelji. Žena prethodi muškarcu, koji ima potrebu biti prihvaćen. S takvom ženom, koja je odana, koja se ne natječe, koja ne želi sve kontrolirati, dominirati, muškarac može biti plodan.

Dar samoga sebe iz ljubavi
U svojoj knjizi i naslovu pozivate se na sv. Pavla, na retke iz poslanice Efežanima. Neki teolozi tvrde da je taj termin nastao u tadašnjem kontekstu i da je danas prevladan. Koliko se rječnik i kontekst otprije 20 stoljeća može primjenjivati danas, što zapravo sv. Pavao govori o muško-ženskim odnosima?

MIRIANO: Kad sv. Pavao kaže ženama da prihvate biti podložne, on uopće ne misli da su one inferiorne. Naprotiv, upravo u kršćanstvu imamo procvat velikoga vrjednovanja žena. Tek toliko za početak. Najveće je stvorenje jedna žena. A Isus je poštovao žene na način koji je čak i sablažnjavao. Njima se prvima pokazao kad je uskrsnuo. Podložnost o kojoj govori sv. Pavao je dar, slobodan kao i svaki dar, jer bi u suprotnom bio nametnut. To je spontani dar samoga sebe, iz ljubavi. Treba nas voditi misao: »Odričem se svojega egoizma zbog tebe.« A ako baš želimo govoriti u terminima veličine i malenosti, snage i slabosti, moći, bolje je da se prisjetimo rečenice: »Onaj tko među vama želi postati velik, neka bude svima sluga.« Time se mjeri veličina osobe.

Koliko god zaprjeka i izazova imali u bračnom zajedništvu, brak je zabavan, prirodan, on odgovara našim prirodnim potrebama i željama za srećom. Brak nas štiti od naše neustrajnosti i čini nam dobro. Ohrabruje nas da potražimo nove putove kada se stvari čine bezizlaznima, govori nam tko smo, u stalnom sučeljavanju s drugom osobom koja zna sve o nama i našem egoizmu.
Pavao u drugoj poslanici ispisuje jedan od najljepših himana ljubavi, koja je više od samih osjećaja. Kako u današnjem društvu očekivanja brzih i lakih rješenja brak za koji se treba potruditi i ustrajati predstaviti kao vrijednost?

MIRIANO: Parovi koji funkcioniraju, koji se uče darivati, ne odriču se užitka. Samo što ponekad trebaju imati strpljenja, vremena i truda da ga potraže, da pronađu voće guleći mu koru životnih poteškoća. To je prekrasan trud koji si uskraćuju oni koji žive od prvih susreta, koji vlastitu ljubavnu priču žele oslobođenu dosadne i bezvrijedne svakodnevice. To bi trebao biti blještav i presretan način života, slobodan i opušten, ali ja svu tu sreću u onima koji se konačno oslobode nigdje ne vidim. Mislim da banaliziranje spolnosti nije donijelo ništa dobro. Bez svijesti o ograničenju, zabranjenom, koja je dolazila od »rizika« trudnoće, bez poteškoće osvajanja nečega. Otkad je to dostupno od rane mladosti s krajnjom lakoćom i bez ikakva truda, nije previše toga ostalo.

Ne govorimo istim jezikom
S druge strane često se spominje da su Vaše poruke iz knjige počele slijediti mnoge žene i muškarci. Što kažu reakcije običnih ljudi, razumiju li zaista koncept podložnosti?

MIRIANO: Mislim da ljudi koji su pročitali knjigu razumiju o čemu je riječ. I dalje često gostujem po Italiji, europskim zemljama i SAD-u te mi prilaze osobe koje su pročitale knjigu i otkrile da je brak odluka služenja supružniku. Ulaskom u brak treba se odustati od borbe oko toga tko ima pravo, da se u svemu bude prvi. Pokušavam u svojim predavanjima objasniti kako među muškarcima i ženama postoje razlike jer današnja kultura te razlike želi poništiti i staviti znak jednakosti između muškaraca i žena. Naravno da smo u pitanju dostojanstva jednako vrijedni, ali nismo potpuno isti, počevši od toga da ne govorimo istim jezikom. Žene su u svojim izričajima mnogo emocionalnije, a muškarci više okrenuti racionalnosti i postignućima. Da bismo naučili živjeti zajedno, moramo proći dugo putovanje koje traži mnogo odricanja. Prepoznale su to tisuće ljudi koji su slušali moja predavanja te mi prilazili i poručivali: »Kao da ste stavili kameru u našu kuću, opisujete situacije iz naših obitelji, kao da ste u braku s mojim suprugom.« Naravno, moje knjige nisu evanđelje, to je samo jedno iskustvo koje može biti korisno u bračnom životu i mnogi u njemu prepoznaju poticaje za vlastiti život.

Ne može se mijenjati nauk Crkve
Na Vašem se blogu mogu vidjeti fotografije susreta s papom Franjom, ali bili ste povezani i s prijašnjim Petrovim nasljednicima. Neki spominju da su Vaše knjige nauk Ivana Pavla II. o teologiji tijela iznesen u praksi. Kako to komentirate?

MIRIANO: Pročitala sam mnoge knjige sv. Ivana Pavla II. kojega bez sumnje možemo zvati papom obitelji. Zadivljena sam mnogim porukama koje je uputio upravo obiteljima, a mnoge od njih još uvijek su neotkrivene i potrebno je naći izričaj kako ih oživotvoriti. Do danas su te poruke ostale inspiracija ne samo meni, nego i mnogim drugim obiteljima. Sveti Ivan Pavao II. zaista je papa mojega srca. No imala sam priliku susresti se i s papom Franjom 2013. godine na kraju simpozija u prigodi 25. obljetnice apostolskoga pisma Ivana Pavla II. o pozivu žene »Dostojanstvo žene« (Mulieris dignitatem) koje je organiziralo Papinsko vijeće za laike. Uz riječi pozdrava papi Franji sam darovala i svoju knjigu »Udaj se i budi podložna«, a Papa mi je odgovorio: »Podložna, ne!« Pojasnila sam mu i da sam napisala drugu knjigu u kojoj ističem da muškarci trebaju umrijeti za svoje supružnice. Čak je i moj suprug komentirao što sam Papi morala objašnjavati naslov knjige i da pred njim nisam mogla biti tiha. Papa Franjo, očito je, želi osnažiti dijalog sa svijetom koji nije blizak Crkvi pa zasigurno mu nisu bliske riječi poput podložna, jer taj pojam i koncept može biti pogrješno shvaćen od ljudi koji su daleko od Crkve i vjere.

Zakoni imaju utjecaj na društvo i ljude pa treba obratiti pozornost na zakonodavni okvir. U Italiji je tako zakonski dopušten pobačaj postao gotovo normalna pojava, počelo se misliti da je rođenje djeteta stvar izbora, da je to osobna stvar o kojoj se može odlučivati – tako je zakon promijenio svijest žena. Bojim se da se s vremenom isto može dogoditi i s brakom jer zakoni ne podupiru obitelj, ne govore da je obitelj važna za cijelo društvo.
Kada već spominjete papu Franju, osvrnite se na brojna tumačenja i komentare koje je izazvala njegova enciklika »Radost ljubavi« (Amoris leatitia). Kako ste Vi kao zaposlenica na RAI Vatikan, gdje imate pristup u srce Crkve, doživjeli tu Papinu pobudnicu?

MIRIANO: Mnogi su članci i knjige napisani te su pokušali ponuditi objašnjenje. Pročitala sam dokument i zaista ima veliku vrijednost. Žalosti me što je cijela pozornost medija usmjerena na deveto poglavlje enciklike koje govori o pristupu pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba. Jedna sam od onih koji smatraju da se nije promijenilo ništa bitno u nauku Crkve od enciklike »Obiteljska zajednica« (Familiaris consortio) i učenja sv. Ivana Pavla II. Mala bilješka u posljednjoj Papinoj enciklici o toj temi ne može promijeniti nauk Crkve koji je isti 2000 godina. Drago mi je da je papa Franjo u enciklici »Radost ljubavi« obitelj stavio u središte promišljanja Crkve, a čak su i dvije biskupske sinode bile posvećene toj tematici.

»Zamrznuta« adolescencija
Spominjete u knjizi da se prevelik naglasak stavlja na vlastitu komociju u braku te da visoka očekivanja mogu biti zaprjeka bračnomu životu. Uočavate li promjenu u tom pogledu u prošlosti i danas, koliko je društvo kao cjelina utjecalo na odgodu ulaska u brak i njegovo zanemarivanje?

MIRIANO: Razumljiv je vrtoglavi porast rastava uz žene koje su dovele u krizu bračnu ravnotežu prijašnjih vremena – ponekad i s razlogom – ali nisu znale predložiti novu. Prije su ljudi ulazili u brak i zbog ekonomskih razloga, radi sigurnosti. I kada se nisu voljeli, vjerojatno su se barem poštovali. Danas, u eri diktature sentimentalnosti i osjećaja, vrlo su velika očekivanja od braka. Kako bi danas potrajala, zajednica mora biti sretna, ne pristaje se na manje. Je li to pravednije, nije lako odgovoriti, ali je sigurno mnogo teže ispuniti tolike zahtjeve i hirove. Posebno ako ljudi nisu spremni tolerirati, čekati, truditi se pronaći kreativna rješenja, s obzirom na to da su rekli: »u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti, u sve dane života svoga«. I rekli su da se ne će samo »ljubiti«, nego i »poštovati«. Tolike moje vršnjakinje nisu ušle u brak jer, dok je prije to bio jedini »normalan« put, jedini moguć, sad je to samo jedna od mogućnosti i smatra se da je manje-više uvijek imamo pred sobom, u nekoj vječnoj, zamrznutoj adolescenciji. I zato što već dugi niz godina ni žene, kao što je prije bio slučaj samo s muškarcima, nemaju više potrebu biti udane kako bi imale zadovoljavajući seksualni život. Zato katkad ljepota, pamet, obrazovanost i posvećenost zvanju mogu čak i zakomplicirati stvari. Tako se može upasti u klopku da se prevelika važnost dadne vlastitoj autonomiji. Odreći je se, makar djelomice, može postati nezamislivo.

Feminizam – od procvata do nijekanja ženine jedinstvenosti
Zašto smatrate da feminizam nema odgovor na pitanja koja muče današnje žene? U čemu vidite problem?
MIRIANO: Feminizam je na svoj način bio procvat. Bio je eksplozija potrebe da se žene osjećaju voljenima, shvaćenima, cijenjenima. Samo što je krenuo pogrješnim putom, afirmiranjem sebe. I žene su preuzele logiku dominacije, a trebale su odbaciti tu logiku protiv koje su se borile. Na kraju je završilo gore i za njih. Emancipacija – koja je pošla od potrebe za pravdom – dovela je do iskrivljene ideje o jednakosti. Jednakost ne znači istovjetnost. Ona znači dati jednako dostojanstvo dvama identitetima koji ne mogu biti različitiji. Ono što je svojstveno ženi, njezin dar, to je prihvaćanje. Feminizam je to nijekao i kada se izda vlastita narav, to je ludilo, a ja poznajem mnogo takvih žena. One su tužne, ljutite, razočarane, uvrijeđene, zavidne. Odijeljene su same od sebe. Žele biti priznate, a izobličuju se, jer mi žene stvorene smo da bismo prihvaćale. To nam govori naša fizička konstitucija i činjenica da smo u mogućnosti napraviti mjesta za još jednu osobu u svojoj utrobi. Previše se žena bori sa svojim muževima i partnerima samo zato što nisu shvatile tajnu susretljivosti, a poslije i podložnosti, poslušnosti kao čina velikodušnosti.

IZVORGlas Koncila br. 13/2017.
Prethodni članakDANAS U ZAGREBU, SUTRA U SPLITU Knjige o braku donose »ekstremne« vježbe za neustrašive žene i muškarce
Sljedeći članakTRAVANJSKI MAK OTKRIVA Kad je duša čista – Uskrs blista!