Spremnost i poniznost na služenje
On može bez Kaptola, ali Kaptol kao da ne može bez njega – u šali neki kažu dok opisuju tri desetljeća dug svećenički put novoimenovanoga zagrebačkoga pomoćnoga biskupa Vlade Razuma, koji je čak triput bio imenovan na različite službe u zagrebačkoj bogosloviji. Iza te rečenice stoji zapravo njegova spremnost i poniznost na služenje gdje god ga Crkva treba i šalje…Kada se iz Samobora cestom počne penjati prema staromu gradu Okiću, već nakon desetak minuta vožnje stiže se u Konščicu, maleno selo s osamdesetak kuća i tristotinjak stanovnika. U tom je mjestu u obitelji Stjepana i Danice Razum sredinom prošloga stoljeća – kada je selo vrvjelo djecom i životom – Vlado Razum učio prve korake vjere. U staroj kući svake večeri zajedno s roditeljima te braćom i sestrama klečeći je molio krunicu. Radio je na imanju različite poslove, ministrirao u župnoj crkvi sv. Martina u Svetom Martinu pod Okićem, a na zagrebačkom Geodetskom fakultetu stekao je diplomu. Iz toga ambijenta, kao plod obiteljske molitve, ali i angažmana u zajednici mladih u samoborskoj župi te promišljanja i tišine kartuzije u slovenskom Pleterju rodilo se svećeničko zvanje novoimenovanoga pomoćnoga biskupa Zagrebačke nadbiskupije Vlade Razuma.
Obiteljska spomenica
Razumi su u Konščici starosjedioci, a zapisi o obitelji još od 18. stoljeća čuvaju se zahvaljujući obiteljskoj spomenici biskupova djeda po očevoj strani Ivana Razuma. U njoj je bilježio povijest obitelji i mjesta, a i danas braća i sestre čuvaju prijepis spomenice. I često u razgovoru spominju djeda Ivana… »Djed je bio veliki posjednik. Imao je puno zemlje, vinograda, blaga, ali nije bio istomišljenik režima pa su mu 1945. godine oduzeli puno zemlje. Ipak ostalo je toga dosta da je – kako stoji u spomenici – svaki dan dolazilo po 30-40 težaka pomagati obrađivati zemlju«, govori nam brat Josip Razum, koji živi u Konščici, gdje se vide tragovi bogatoga imanja s nekadašnjom štalom iz 1925. i bunarom iz 1922. godine.
U poslijeratnom razdoblju upisani su i najdramatičniji redci u obiteljskoj spomenici Razuma. Naime, 1946. godine nakon ubojstva župnika Pavla Bedenika ispred župnoga dvora u Svetom Martinu pod Okićem tadašnjemu mladomu župniku, kasnijemu zagrebačkomu nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću, upravo je Ivan Razum pružio utočište. »Prije nego što su se naši roditelji vjenčali djed Ivan primio je mladoga Franju Kuharića pod svoj krov. On je sam imao brata svećenika, bio je poznat po tome da ne pristaje uz nepravdu i kada je Kuharić počeo doživljavati prijetnje te je na njega pokušan atentat, pozvao ga je da se skloni kod nas. Kuharić je govorio da je mislio ostati kratko, a dobio je ‘grad’«, kaže najstarija biskupova sestra Štefica Jokić. Od 1947. do 1955. Franjo Kuharić živio je kod Razuma, u ‘gradu’ – kako su u mjestu nazivali zidanu katnicu izgrađenu 1894. godine, u kojoj je bilo i tajno sklonište za slučaj napada na kuću. Odatle je Kuharić biciklom odlazio na povjerene mu župe i vraćao se na imanje u kojem se nekoliko godina kasnije – 19. studenoga 1960. – rodio njegov budući nasljednik u biskupskoj službi.
Drevna župa molitvom prati svojega biskupa
Rodna je župa mons. Vlade Razuma župa sv. Martina biskupa u Svetom Martinu pod Okićem. Ta župa danas ima oko 2100 župljana, a osim mjesta u kojem je župna crkva župi pripadaju Galgovo, Molvice, Konščica, Klaka i drugi manji zaseoci. Župa je drevna, prvi se put spominje u popisu župa Zagrebačke biskupije iz 14. stoljeća, ali njezina povijest vodi do Okić-grada dva stoljeća ranije. Župnik je Tomislav Medić, mlad svećenik, koji svjedoči da je unatoč starenju stanovništva župna zajednica živahna. Dolaskom prije godinu i pol pokrenuo je cjelonoćno klanjanje svakoga prvoga petka u kapeli sv. Josipa u Konščici, biblijsko-liturgijsku zajednicu ponedjeljkom, a mještani se spremno odazivaju na akcije čišćenja i uređenja crkve. »Ljudi su povezani s Crkvom; kad ih se pozove, vrlo se rado odazovu«, kaže župnik Medić i dodaje da se na nedjeljnim misama koje se slave u župnoj crkvi te u kapelama sv. Roka u Galgovu i Pohoda Blažene Djevice Marije u Molvicama okupi oko 250 vjernika. U 2025. bilo je 20 krštenih, a 37 umrlih, te je vjenčano osam parova. Svake godine bude dvadesetak prvopričesnika, a krizma se podjeljuje svake druge godine, i to za otprilike 40 osnovnoškolaca.
Sedmero djece
Upravo zahvaljujući boravku Kuharića kod Razuma došlo je i do braka biskupovih roditelja jer je Danica Kuharić kao djevojka dolazila svojemu ujaku Franji Kuhariću, gdje se upoznala s budućim suprugom Stjepanom. Stjepan je rođen 1925., a preminuo je 1980. Danica je rođena 1931., a umrla je 2018. Vjenčali su se 1952. u Pribiću. U dvanaest godina braka rodilo im se sedmero djece: najstarija Štefica 1953., zatim Josip godinu dana kasnije, Franjo 1956., Ivan 1959., novoimenovani biskup Vlado 1960., Alojz 1962. te najmlađa Verica 1965. godine.
»Zemlja se obrađivala, živjelo se od svojega rada. Imali smo puno vinograda, tata je imao konje pa je ljudima vozio. Svi smo kao djeca odmalena imali svoj dio posla, pa tako i Vlado. Špricao je trsje, okopavao je kukuruz, vodio krave na pašu… Skromno se živjelo, ali roditelji su pazili da nam svima omoguće školovanje«, govori najmlađa sestra Verica Razum Hrno, danas nastanjena u Lipovljanima. Ona je vjeroučiteljica, ali i majka jednoga bogoslova. Kaže nam da su od svoje majke baštinili blagost i pobožnost, u obitelji se njegovala skromnost i jednostavnost u življenju vjere.
Razumi su svake nedjelje išli na misu u Sveti Martin pod Okićem, svakoga su dana zajednički molili, a za djecu su roditelji doista bili svjedoci vjere – kažu biskupovi braća i sestre. »Uz molitvu Anđeo Gospodnji u našoj se obitelji uvijek dodatno molila jedna Zdravomarija za duhovno zvanje u obitelji. To je počelo još 1960. godine, kada je umro kardinal Alojzije Stepinac. Majka tri dana u tjednu – srijedom, petkom i subotom – nije jela meso, posteći na tu i druge nakane. Kad su sinovi već pošli u civilne škole, otac je rekao majci: ‘Nisu nam uslišane molitve.’ Međutim mama je samo odgovorila: ‘Molit ćemo mi i dalje’«, govori Štefica, a brat Franjo dodaje: »To je doista moć molitve. Molili smo da brat bude svećenik, a sada je i biskup.« A u užoj i široj obitelji Razum više je svećenika i redovnika: bratići su im svećenici Zagrebačke nadbiskupije Stjepan Razum i Danijel Dukić, daljnji rod im je karmelićanin Jakov Kuharić…
»Generacija ’93.« povezana od bogoslovnih dana
Mons. Vlado Razum u zagrebačku je bogosloviju ušao sa 27 godina, već s diplomom s Geodetskoga fakulteta, ali i s jasnim motivom – da postane svećenik. Generacija kolega iz bogoslovnih dana i danas je snažno povezana, a nazivaju se »generacija ’93.«, prema godini ređenja. Među njima je i svećenik Norbert Ivan Koprivec, danas župnik u Velikoj Gorici.Dozrijevanje zvanja
Vlado Razum osnovnu je školu polazio u Svetom Martinu pod Okićem te je svakoga dana pješačio pet kilometara, a srednju građevinsku školu završio je u Zagrebu. »Putovao je svaki dan, a kako sam u to vrijeme počeo raditi u Zagrebu te sam kupio fiću, vozili smo i Vladu u Zagreb. U školu bi došao već u 6 sati, a nastava je počinjala tek u osam«, kaže Franjo Razum, a o danima djetinjstva i mladosti novoga biskupa dopunjava ga brat Ivan: »U našem nogometnom klubu Konščica igrao je nogomet, bio je tajnik kluba, vodio juniore. Zvali smo ga Zec, Zeko, jer je bio brz u nogometu.«
Što se tiče školovanja, učenik i student Razum imao je tendenciju rasta. Osnovnu je školu završio s vrlo dobrim uspjehom, maturirao je u srednjoj školi s peticom, a na Geodetskom fakultetu bio je odličan student, čak mu je i mentor ponudio da ostane na fakultetu kao asistent na kolegijima iz kartografije, doznali smo od obitelji. No kada je pošao na fakultet, sve se više uključivao u zajednicu mladih samoborske župe sv. Anastazije, zajedno sa sestrom Vericom i bratom Franjom. Tu mu se vjerski život intenzivirao – više je molio, čitao duhovnu literaturu, uključio se u Kursiljo, išao na ljetovanja s mladima. Bio je i dio skupine od osam mladih koji su prošli prvi planinarski križni put Samoborskim gorjem, pobožnost koja do danas živi.
Posebno mjesto u sazrijevanju svećeničkoga poziva ima kartuzijanski samostan u Pleterju. »Prvi je put Vlado išao u Pleterje u osnovnoj školi, poslao ga je tadašnji župnik Stjepan Kušević, a ondje je pomagao pateru Wolfgangu u čišćenju gline. Kasnije je još više puta odlazio onamo, kada je počeo ozbiljnije razmišljati o pozivu te je ondje donio konačnu odluku o ulasku u bogosloviju nakon završetka fakulteta«, govori najmlađi brat u obitelji Alojz. Na putu do svećeništva bilo je i odsluženje vojnoga roka u Osijeku, gdje ga nisu mimoišli razgovori o Alojziju Stepincu 1986. godine. »Za jednoga posjeta doma bio je na Stepinčevu grobu u Zagrebu. To su u vojsci doznali pa su ga pozvali na obavijesni razgovor i ispitivali ga o Stepincu. On im je samo rekao: ‘Vi znate svoju istinu, a ja svoju. Za nas je Stepinac velik čovjek.’ Nije se dao pokolebati, to ga je samo učvrstilo u svećeničkom zvanju«, svjedoči brat Alojz Razum opisujući brata Vladu kao skromnoga, radišnoga i spremnoga služiti Crkvi u svakom zvanju – od svećenika do biskupa.
Obitelj koja pomaže župu
Župnik u Svetom Martinu pod Okićem Tomislav Medić kaže da i danas među ljudima u tom mjestu živi uspomena na Franju Kuharića kao mladoga svećenika koji je osam godina bio među njima, smješten u obitelji Razum.
