»Hvaljen Isus i Marija!« čulo se nedaleko od ulaza u crkvu. »Vazda budi!« uzvratio je radosno svećenik, a blago podignutih dlanova kao da je pokušavao reći: »Evo me! Kako mogu pomoći?« Dvojac se nedugo nakon toga zaputio u ispovjedaonicu. Petnaestak minuta prije početka mise crkva je bila još uvijek poluprazna. Beli Manastir netipična je salezijanska župa, brzo smo pomislili. Nigdje vike djece, mladih obitelji, vreve – svega što je u našim većim gradovima sastavni dio salezijanskoga pastorala.
Žrtva za generacije koje danas stasaju pod suncem hrvatskim
Malo nakon te misli pozdravio nas je don Bosco. Kip svetoga utemeljitelja salezijanske družbe bilo je nemoguće ne zapaziti. Odjeven u dugu crnu reverendu, vizualno se izdvaja od bjeline crkvenih zidova. Dlanovima čvrsto grli molitvenik. A pokraj njega na zidu je mramorna ploča u kojoj su zlatnim slovima upisana imena hrvatskih branitelja i civila koji su ubijeni u vrijeme Domovinskoga rata i srpske okupacije u Belom Manastiru. »Veliko hvala svim župljanima, žrtvama u Domovinskom ratu iz 1991. – 1997. g. koji su položili živote za boljitak generacija koje nadolaze stasati pod suncem hrvatskim u baranjskoj ravnici«, pisalo je na spomenploči.
Don Petar Belina: »Ovo je jedan od onih naših krajeva za koje se uvijek govorilo da je najvažnije ne zaboraviti sijati. Jer što god da se u ovu plodnu zemlju posije, iz toga će izrasti neki plod.«Beli Manastir jedna je od hrvatskih sredina koje su ponijele velik dio tereta križa hrvatskoga ratnoga stradanja. Počinjeni su ondje zločini. Župna crkva, kao najčvršći stup tamošnje hrvatske zajednice, bila je razorena, a hrvatsko stanovništvo prognano. Nakon mirne reintegracije 1997. godine započela je obnova, kako crkve kao građevine tako i Crkve kao žive duhovne zajednice.
Najvažnije je da se ne zaboravi sijati
Prostor oko ulaza u crkvu ubrzo su popunile mlade obitelji s malom djecom i kolicima. Prve redove popunili su školarci, među kojima mahom prvopričesnici. Crkva se dupkom ispunila. Pred nama je ipak bio radostan prizor zajednice koja se okuplja oko Krista.
U propovijedi je župnik don Petar Belina, u ozračju Nedjelje Dobroga Pastira, okupljene podsjetio da je svaki od njih, zapravo svaki čovjek među svim silnim milijunima ljudi koji su na ovom svijetu bili i koji će na njemu tek biti, neizbrisivo upisan u Božji dlan. A dlanom o dlan spomenuti su mališani iz prvih redova pojačavali svoje glasove dok su pjevali »Hosana u visini«. Taj nas je pljesak vodio do budućnosti Beloga Manastira. Koliko će još dugo dlanovi svećenika salezijanaca čuvati to vrijedno zrnje, prije nego što se ono rasprši u vjetrovima iseljavanja? Hoće li ostati snažni barem dok ne prođe to silno kovitlanje?
Razgovor sa župnikom Belinom nakon mise dao nam je neke konkretnije odgovore. Prvopričesnika je svake godine u župi dvadesetak. Krizmanika bude i do trideset, no nije pravilo da su krizme svake godine. Krštenja je petnaestak, a u boljim godinama i dvadesetak. No znatno ih je manje od broja sprovoda. Godišnje umre osamdesetak župljana, navodi nam belomanastirski župnik salezijanac. »Beli Manastir nekada je bio jedna od žitnica Hrvatske, pa i cijele one bivše države. Sada ima obrađenih polja, prije svega to su polja koja drži kombinat ‘Belje’. Ima i nešto OPG-ova«, navodi župnik i detaljnije opisuje: »No ljudi se na malo ne bave poljoprivredom. Oni koji ovdje žive rade u policiji, lokalnoj upravi, drugim javnim službama. Istina, nema ovdje industrije ili ponude poslova kao u nekim našim većim sredinama. Ali još uvijek mi ostaje to pitanje zašto ljudi u ovakvim sredinama ne žele živjeti. Zrak je čist, mir je, nema gužvi, a zasigurno ni kvadrat stana nije 4000 ili 5000 eura kao u drugim našim gradovima. Ovo je jedan od onih naših krajeva za koje se uvijek govorilo da je najvažnije ne zaboraviti sijati. Jer što god da se u ovu plodnu zemlju posije, iz toga će izrasti neki plod. A ljudi sada prestaju sijati, to je ono što brine.«
Sijati nisu prestali belomanastirski salezijanci. Iz onoga što nam je posvjedočio župnik Belina stječe se dojam da u Belom Manastiru nije toliko važno zadržati zrnje u dlanu. Puno je važnije, ma kako vjetrovi promjena i protivština bili snažni, pobrinuti se da svako zrno, pa i ono najmanje, bude pažljivo položeno u tlo. A onda, baš kao i don Bosco kada bi se našao pred nekim od svojih brojnih neizvjesnih duhovnih podviga, stavlja se sve u Božju providnost i pod zagovor Marije Pomoćnice. I čekaju se plodovi.
Zadaća je očuvati baranjsku duhovnu oazu
»Sada radimo na tome da među onima koji su redoviti na misama privučemo ljude u salezijanske suradnike. Aktivnih ministranata imamo nešto manje od deset. Sada pokušavam malo nagovoriti neke prvopričesnike da se pridruže nama svećenicima oko oltara«, iznosi planove župnik Belina. U Belom Manastiru djeluje i veliki centar za mlade. Ondje gotovo da ne prođe tjedan bez nekoga duhovnoga programa. Ondje se održavaju oratoriji mladih, puno se radi u pastoralu hrvatskih branitelja i njihovih obitelji. Programi su otvoreni i za Rome. To su sadržaji koji u Beli Manastir privlače ne samo župljane župe sv. Martina, nego i vjernike iz ostatka Baranje, naveo nam je župnik Belina, svećenik s gotovo 40 godina pastoralnoga iskustva u raznim sredinama – u zagrebačkim naseljima Knežija i Rudeš, u zadarskim Arbanasima, u Lici iz vremena dok su u Rakovici i na Plitvicama djelovali salezijanci…
»I inače je početna zamisao bila da salezijanci od župe u Belom Manastiru učine duhovnu oazu čitave Baranje. Takva je bila vizija biskupa Ćirila Kosa i on je ustrajao da ovamo dođu salezijanci, što se i dogodilo početkom osamdesetih«, podsjetio je don Žarko Akrap, koji u župi sv. Martina služi kao župni vikar. Uz salezijance Belinu i Akrapa u Belom Manastiru djeluju i don Vitomir Zečević, ravnatelj salezijanskoga centra za mlade, i don Marijan Lovrić, radosni ispovjednik s početka ovoga teksta.
»Hrvate je ovdje očuvala Katolička Crkva«
Nakon riječi vikara Akrapa bilo nam je i puno jasnije zašto je u župnoj crkvi kip sv. Ivana Bosca postavljen uz spomenploču stradalnicima. Mahom su to u trenutku pogibije bili mladići i djevojke, u dobi od dvadesetak ili tridesetak godina. Sve njih je, dakle, u nekim od onih godina neposredno prije ratnih stradanja svojim dlanovima zagrlio sveti zaštitnik mladih i naučio jednu od najvažnijih poruka evanđelja: »Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.«
Don Vitomir Zečević: »Kada ovamo pristižu skupine na duhovne obnove, posebno inzistiramo da svi prođu kroz ispovijed. Tada možemo govoriti o tome da je duhovna obnova cjelovita«Ako se uzme samo nešto više od četiri desetljeća salezijanske prisutnosti u Belom Manastiru, brzo se dolazi do zaključka da sijanje zrnja iz kojega će niknuti vjera žive Crkve nikada u tom kraju nije bilo bez teškoća. »Baranja, a posebno Beli Manastir, u vrijeme komunizma bila je visoko asimiliran kraj. Ovdje se nametala ekavica, mnogi su to prihvaćali jer je to bila i neka vrsta ulaznice u bolji društveni status. I salezijanci su u ovoj sredini odigrali važnu ulogu. Zapravo, kao i u drugim sredinama, Hrvate je ovdje očuvala Katolička Crkva«, govori nam na agapeu nakon nedjeljne mise župljanin Ivo Vlahović. Radio je u Njemačkoj. Vratio se ipak u Beli Manastir u starijim danima, u mirovini, i zajedno sa suprugom danas čini krug župljana koji su jezgra župe.
Sličnim je putom hodio i Jozo Jović, koji se vratio nakon rada u Njemačkoj, u onim poratnim godinama kada su se i drugi povratnici počeli vraćati u Beli Manastir. A donekle se s tim biografijama preklapa i život župljanke Gabriele Feher. Ona je supruga upoznala u Njemačkoj, no odlučili su doći živjeti u Beli Manastir. »Ovdje smo i ovdje ostajemo. Da se nisam udala, možda se nikada ne bih vratila u Hrvatsku. Mislim da nas je Božja providnost dovela u ovu sredinu«, govori nam župljanka Feher. Radi kao profesorica glazbene kulture u osnovnoj školi u belomanastirskom naselju Šećerani, koje također pripada župi sv. Martina. U župi je angažirana i kao voditeljica zboraša. Misna slavlja animira zbor odraslih i zbor mladih. Navršilo se već 26 godina otkako je angažirana u župi, svjedoči nam župljanka Feher, a glazbom se bavi već 45 godina. Drago joj je, kaže, što svoje talente i vrijeme daruje za župnu zajednicu.
Mozaik šarolikih prošlosti okuplja župa
Na našem »okruglom stolu« sa župljanima nakon mise u župnoj kući razmjenjivala su se razna mišljenja i pogledi, od toga kako poboljšati Hrvatsku do poboljšanja situacije u Belom Manastiru. Sve su nam te riječi pokazale da jezgru belomanastirske župe čine zapravo ljudi šarolikih prošlosti. Josip Bartolić hrvatski je branitelj i dobro su mu u sjećanju ostali ratni dani Beloga Manastira. »Kada ljudi u studenom idu u Vukovar, trebali bi nekada navratiti i do nas«, govori nam ponosno, ali iz glasa mu iščitavamo i zabrinutost da bi upravo ona imena sa spomenploče u župnoj crkvi mogla biti olako zaboravljena. Ta je zabrinutost sasvim opravdana. Oni čija su imena na popisu ubijenih, poput Zorana, Đure, Dragana, Darka, Sanje, Ivana, Zdenka, Josipa, Pave, bili su očevi, majke, sestre, braća, prijatelji mnogima koji žive u Belom Manastiru.
Među župljanima koji su svećenicima na raspolaganju je i Drago Kožić. On je pak u Belom Manastiru ostao i u vrijeme srpske okupacije i radeći u kombinatu »Belje« uspio nekako sačuvati živu glavu. U župi je aktivan i kao salezijanac suradnik. Župljanin Saša Musa riznica je povijesti župe. Pažljivo nam je nabrajao sve duhovne prekretnice u prošlosti Beloga Manastira – od izgradnje župne crkve sv. Martina 1777. do njezina razaranja u Domovinskom ratu. Nakon mirne reintegracije prve su se mise slavile pod vedrim nebom. Župna je crkva obnovljena 2002., a posvetio ju je đakovački biskup Marin Srakić, podsjeća župljanin Musa. Zagonetan je njegov interes za povijest Beloga Manastira budući da je po struci učitelj biologije i kemije i knjižničar, a u mjesto je došao tek nakon ženidbe. »Beli je moja župa, njoj pripadam«, potvrđuje nam župljanin Musa.
Bez ispovijedi duhovna obnova nije cjelovita
Za misna slavlja župnicima još uvijek ne manjka ni zauzetih čitača. Trenutačno je jedna od čvršćih molitvenih zajednica skupina vjernika, mahom žena, koja se okuplja oko pobožnosti Milosrdnomu Isusu. Pomaganje oko župnoga Caritasa jedan je od važnijih kanala preko kojih svoju kršćansku vjeru belomanastirski župljani svjedoče i u svakidašnjici, nakon što iziđu iz crkve. Pomaže se na razne načine, paketima hrane, obilaskom i toplom riječju. Gdje su potrebe stvarne, najbolje signaliziraju svećenici, koji idu po kućama, razgovaraju s ljudima, a mnogi im i prilaze kada se nađu u oskudici. Pomaže se, jasno, svima – bez obzira na etničku pripadnost ili vjerske poglede. Belomanastirska je župa, ipak, posvećena sv. Martinu, jednomu od najvećih svetaca karitativaca u povijesti Crkve.
Beli Manastir sredina je koja je do danas ostala etnički vrlo raznolika. Prema podatcima Grada – u Belom Manastiru i mjestima koja administrativno pod njega potpadaju žive pripadnici ukupno 18 nacionalnih manjina. Najbrojnija je ona srpska, koja otprilike čini petinu ukupnoga stanovništva, a slijede Mađari i Romi. U crkvi sv. Martina u Belom Manastiru nekada su se mise slavile na različitim jezicima.
Sa salezijanskim centrom za mlade upoznao nas je njegov ravnatelj salezijanac Zečević. Nedjeljama on obično nije u župnoj crkvi sv. Martina, nego slavi mise u Šumarini i Luču. Prvo je mjesto filijala belomanastirske župe, a drugo je župa sv. Marije Magdalene kojom upravljaju salezijanci iz Beloga Manastira. U salezijanski centar u Belom Manastiru ne dolaze samo mladi na oratorije i duhovne programe, nego i odrasli iz cijele Branje, napominje salezijanac Zečević. »Kada ovamo pristižu skupine na duhovne obnove, posebno inzistiramo da svi prođu kroz ispovijed. Tada možemo govoriti o tome da je duhovna obnova cjelovita. Potrebno je katkada i puno razgovaranja o tome, ali zajedno dođemo do cilja«, kazuje nam salezijanac Zečević. Za jednoga je vjernika katkada potrebno izdvojiti i čitav dan. Posebno je riječ o cjeloživotnim ispovijedima, dodao je salezijanac Zečević, inače i doktor znanosti u području društvenih komunikacija. Belomanastirski pastoralni centar mjesto je održavanja »Don Bosco festa«, glazbenoga festivala koji godinama okuplja izvođače duhovne glazbe iz raznih dijelova Hrvatske i BiH.
Centar za mlade bio je za našega nedjeljnoga poslijepodneva neobično tih pa se može reći da smo novinarski pohod Belomu Manastiru zaključili onako kako smo ga započeli – u tišini. Ali bez nedoumica. Jer kada dlanovi don Bosca siju, ni najmanje zrno ne ostaje izgubljeno. Plodna baranjska ravnica uvijek će ga spremno dočekati.
Župa sv. Martina biskupa – Beli Manastir
