Među ljude kojima se pripisuju »anđeoske misli« rijetko bi tko ubrojio Alberta Einsteina. No upravo je fizičarovo »anđeosko« sumnjičenje kvantne mehanike zbog manjka njezina realizma utrlo put razvoju tzv. kvantnih računala. Doista, mnogo prije Einsteina, koji je »proučavanje naravi Božje« nazivao svojim »anđelom«, znanstvenu je narav anđeoskoga promišljanja ocrtao sv. Evagrije Pontski tvrdeći da »anđeli istražuju prirodu stvari«. Ipak, da su anđeoske misli nepristupačne ljudskomu umovanju, dokazuju kako Zaharijina nevjerica i Marijina smetenost tako i Hagarina nijemost i Gideonova ljubopitljivost; a knjige Daniela i Zaharije najobilniji su plod zbunjenosti anđeoskim mislima. Razlog je to što anđeli i ne izražavaju svoje mišljenje, nego – baš kao proroci – po Božjoj promisli vazda naviještaju ono što nadilazi njihovu vlastitu spoznaju: buduće događaje. Ivana je jedan takav navještaj čak nagnao da se anđelu pokloni.
»Nipošto! Sluga sam kao i ti i braća tvoja koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!« poučava duh Ivana koji čitateljima Otkrivenja naknadno tumači anđelovu misao: »Svjedočanstvo Isusovo duh je proročki.« Gotovo je nezamislivo da toliko znakovit događaj nije privukao više umjetničke pozornosti – osobito jer se koje poglavlje kasnije gotovo doslovce ponavlja. Ipak ga se u ranim danima baroka prihvatio talijanski slikar kojemu su biblijski anđeli bili omiljenom temom. Među dvadesetak anđeoskih umjetnina Jacopa Vignalija ulje na platnu »Sveti Ivan evanđelist na Patmosu« osobito je po slikarovu odmaku od prepoznatljivoga chiaroscura bogatih boja prema zagasitoj sepiji sfumata. No čak i ta izražajna suhoća opravdava pohvale Firentincu koliko zbog skladne nježnosti toliko i zbog jedre pobožnosti. Vignalijev je brokatni anđeo utjelovljenje ravnoteže: dok Ivanu ljevicom nalaže: »Piši!«, desnicom ocrtava nevidljivoga Boga.
»Ona ne razumije što je u Bogu i kako je u nebu jer krhka ljudskost ne može to shvatiti niti može vidjeti Boga pod velom krjeposti; a ipak ga teži upoznati i ljubiti ovdje na zemlji«, opisao je ravnotežu duše sjedinjene s Bogom bosonogi trinitarac Miquel Argemir i Mitja. Da španjolski svetac – rođen 1591., godinu prije firentinskoga ljubitelja anđela – nije bio tek pobožan teoretičar, pokazuje sklad kojim je i izvan stihova umio pomiriti jedrost i nježnost. Premda su sv. Mihaela de Santisa zbog čestih molitvenih levitacija zvali »el extático« – »zanesenjak« – on je svoju duhovnu baštinu sabrao u djelu »Spokoj duše«; a reputaciju mistika nije umanjio ni glas probitačna graditelja i svjetovnoga savjetnika. I zahvalnost kojom je prihvatio desetomjesečni zatvor zbog lažne optužbe redovničke braće morala je proizići iz čestoga promatranja presvetoga euharistijskoga sakramenta. O tom se otajstvu ni anđeli ne umaraju promišljati.
