Dramatični prizori pomora svinja koji proteklih tjedana dolaze iz Slavonije bili su povod za razgovor o jednoj od najvećih ugroza hrvatskoga stočarstva u posljednjih nekoliko desetljeća. Posljedice krize nakon pojave afričke svinjske kuge sugovornik mr. Miroslav Kovač – jedan od ponajboljih domaćih agronomskih stručnjaka – ne izdvaja od šire slike hrvatskoga gospodarstva. U tu sliku, primjerice, ulazi višegodišnja kriza poljoprivrede i rastuća prehrambena ovisnost Hrvatske, ali i aktualna inflacija i strjelovit rast cijena. U takvu zbroju afrička svinjska kuga samo je dio kolopleta problema koji su ugroza nacionalne sigurnosti Hrvatske. Kako ublažiti posljedice svinjske zarazne bolesti za obiteljska gospodarstva, hoće li u idućim mjesecima rasti cijene mesa i hoće li na hrvatskom tržištu biti sve više uvezenih genetički modificiranih proizvoda, neka su od pitanja na koja je mr. Kovač dao odgovore.
Afrička svinjska kuga zarazna je virusna bolest svinja koja nije opasna za čovjeka. Do prije dva mjeseca nije se pojavljivala na hrvatskim prostorima. Geneza te bolesti na europskom tlu muže se pratiti sedamdesetak godina unazad. U novije vrijeme, od 2007. do 2018. godine, potvrđena je u više europskih zemalja.
Izravne opasnosti za zdravlje ljudske populacije nema, ali neizravna je opasnost itekako prisutna za Hrvatsku. Naime, hrvatski je narod, nažalost, prehrambeno ovisan, čak i kada je riječ o uzgoju i proizvodnji svinjskoga mesa, s kojim smo tradicionalno povezani. Daleko je veći izvor opasnosti za Hrvatsku činjenica da nemamo dovoljno hrane za vlastite potrebe nego što je to pojava afričke svinjske kuge.
Porast cijena mesa je očekivan, a može se očekivati i njihov daljnji rast. Formula na koju se oslanjam u svojoj procjeni jednostavna je i logična. Cijena mesa u Hrvatskoj moći će se stabilizirati samo kada budemo imali svoj snažan uzgojno-proizvodni »bazen« i potrebnu pripadajuću infrastrukturu. Ne samo u korporacijskim objektima, zatvorenim cjelinama, nego na širokom prostoru države. To u ovom trenutku nemamo.
U okruženju u kojem se u desetogodišnjem razdoblju udvostručio uvoz živih životinja te svježega i zamrznutoga mesa ne može se očekivati da ćemo moći utjecati na cijenu. Možda i hoćemo, ali to će se odnositi na meso niže kvalitete. Samodostatnost u proizvodnji svinjskoga mesa u Hrvatskoj iznosi 55 posto, a u EU-u je 125 posto. Kada se uzme u obzir stvarna razina samodostatnosti koja podrazumijeva proizvodnju svinjetine temeljenu na vlastitom uzgoju, postotak samodostatnosti bliži je 30 posto. Dakle Hrvatska treba biti zabrinuta za dugoročnu opskrbu kvalitetnim svježim mesom, posljedično i prerađevinama kao dodanom vrijednošću u lancu opskrbe. Temeljni razlog naše niske samodostatnosti leži u nedostatnom broju krmača, strmoglavu padu broja uzgajivača, zapostavljenoj i ugašenoj infrastrukturi širom države te uvozu svih kategorija svinja i svinjskoga mesa. U dugom nizu godina takav je pritisak umnogome ugasio domaće inicijative, uzgoj i proizvodnju, ali i sela ostavio praznima. Zabrinutost je opravdana tim više promotre li se službeni podatci RH prije pojave svinjske kuge. U 2021. godini ukupan broj svinja u Hrvatskoj bio je 1 321 734. Broj gospodarstava koja su te godine uzgajala ili tovila svinje bio je 71 401. Samo u godinu dana (do kraja 2022.) ukupan broj svinja pao je za 34 posto, a broj gospodarstava se strmoglavio za gotovo 70 posto. U vrlo smo teškoj i nezavidnoj situaciji bili sa svinjogojstvom, a sada je došla i bolest. Treba nam više razuma i vjere za vlastiti uzgoj i proizvodnju.
Jesmo li se oduprli ulasku mesa sumnjiva podrijetla, pa i GMO proizvoda na hrvatsko tržište, nisam posve siguran. Goleme su količine mesa koje se plasiraju do hrvatskih potrošača iz vanjskih izvora. Ilustracije radi, u 2022. godini u Hrvatsku je uvezeno 649 929 živih svinja i 94 milijuna kilograma svinjskoga mesa. Gotovo se izjednačio broj uvezenih i uzgojenih svinja u Hrvatskoj.
Važno bi pritom bilo analizirati i strukturu. Dugo razdoblje ponavljanja ustaljenih modela iscrpljivanja domaćih izvora konkurencijom izvana izgradilo je snažne pojedince, lobistički moćne i sveprisutne u društvu koji nemaju vremena, snage ni interesa ulagati u domaći uzgoj. A država ih ničim i ne prisiljava na to. U takvu okruženju domaći uzgoj nema primjerenu mogućnost razvoja. Mjesta na kojima se odlučuje o uvjetima potražnje izvan su Hrvatske.
Primjerice, da uvozimo kruh i pekarske proizvode, već i ptice na grani znaju, a svake se godine u izvještajima o napretku hrvatske poljoprivrede upravo ističe podatak o samodostatnosti u proizvodnji žitarica, koje čak i izvozimo (u zrnu). Primjetna je kontradiktornost. Umjesto da ojačamo domaće, sve veće potrebe za hranom pokrivamo iz inozemnih izvora, široko se otvaraju vrata ulaska nekvalitetne hrane i proizvoda, pa onda i genetički modificiranih proizvoda. U zadnje vrijeme svjedoci smo zaustavljanja hrane na granicama EU-a koja je trebala završiti u Hrvatskoj. Pritisak je golem. Očito smo postali mjesto za viškove robe iz drugih država koji često dolaze do nas i uz pokoju skrivenu potporu pošiljatelja. A hrana u Hrvatskoj postaje generator inflacije.
U zemljama EU-a postoje veći viškovi u odnosu na vlastite potrebe svinjskoga mesa. Države koje imaju viškove proizvodnje mesa imaju i ustrojen uzgoj svih ostalih kategorija mesa uz potporu snažne klaoničke i prerađivačke industrije. Jasno je iz toga da je razvijenim članicama EU-a itekako u interesu da izvezu onima koji su zanemarili svoju proizvodnju, poput nas u Hrvatskoj. Jasno se očitava da i zemlje koje su se već nosile s afričkom svinjskom kugom imaju viškove svinjogojske proizvodnje ili su u njoj barem samodostatne.
To su primjerice Belgija, Nizozemska, Španjolska, Mađarska, Francuska, Poljska. Očito im nije naškodila. Vjerujem da je to zbog strukture i snage njihova uzgojnoga i proizvodnoga kapaciteta, organiziranosti, ali i općega socijalnoga, gospodarskoga i političkoga okruženja. Nadajmo se da će i u nas ta bolest ostaviti manje traga nego što nam se sada čini.
Put rješavanja postojeće krize u nas, kojom se prirodno koriste inozemne snažne industrije mesa, u jačanju je domaćega uzgoja i uzgajivača. Koliko god to stajalo. S obzirom na globalne projekcije potreba za hranom i uvjeta za njezinu proizvodnju može se vrlo lako dogoditi da jednoga dana tijek prometa svinjskoga mesa krene iz Hrvatske prema Europi. Upravo su naši neiskorišteni potencijali ulog za budućnost. U tome je velik i odgovoran izazov za hrvatsku državu, njezinu poljoprivrednu politiku i uzgajivače.
Slažem se s tezom da postoji ugroza nacionalne sigurnosti zbog očite prehrambene ovisnosti Hrvatske. Naizgled pune trgovine hrane u jednom trenutku to više ne moraju biti. Lanac opskrbe u trenu se može prekinuti, a onda smo vrlo brzo, u svojim granicama odgovornosti, bez hrane. COVID razdoblje na to nas je upozorilo. Upozorava nas svaki novi dan, a da nije deklarirana ikakva ugroza, jer u Hrvatsku dnevno uvezemo hrane u vrijednosti od 3 milijuna eura. Hrana mora biti pristupačna i dostupna u svakom trenutku, kao i zemlja na kojoj se proizvodi. Ugrozu nacionalne sigurnosti ne bih povezao izravno s pojavom afričke svinjske kuge, ali s općim stanjem u svinjogojstvu da. Točnije sa stanjem u stočarstvu. U sjeni te teme tijekom prethodnih dvadesetak godina rasla je negativna bilanca hrane u Hrvatskoj. Zagazili smo u socijalnu, gospodarsku i demografsku katastrofu.
Neki od ključnih uzroka problema u stočarstvu, a onda i svinjogojstvu, leže i u nekonzistentnoj i nepravednoj zemljišnoj politici i nepostojanju domaćih izvora financiranja. Događa se i koncentracija podjele potpora malomu broju korisnika, nesmiljen pad broja obiteljskih gospodarstava i broja stoke. Uništen je domaći uzgoj, ne samo u stočarstvu, nego i u ratarstvu, voćarstvu, povrćarstvu, vinogradarstvu, ribarstvu, cvjećarstvu. Zatvoreni su mnogi mali i srednje veliki prerađivački kapaciteti. Na mnogim je mjestima zapušten i napušten ranije obrađivan i upotrebljavan prostor. Zatvorene su mnoge klaonice, mlinovi, silosi, skladišta, ribarske flote. Izgubljeno je domaće tržište sirovina za preradu, s jedne strane, a sa druge se postojeća domaća prerađivačka industrija oslanja na sirovine iz uvoza. Sve skupa vrlo je složena prijetnja hrvatskomu gospodarstvu u cjelini, ali i neovisnosti države sve do pitanja fizičke kontrole vlastitoga geostrateškoga prostora.
Volio bih imati egzaktan odgovor i rješenje. Vjerujem da situacija nije nimalo laka. Riječ je o bolesti, o opstanku, o protoku velikoga broja informacija u kratkom vremenu. Riječ je o tragediji obitelji kojima životno ulaganje nestaje preko noći.
Nije dobro u ovoj teškoj situaciji, osobito za nesretne uzgajivače svinja, slati poruke iz kruga nadležnih da se sami uzgajivači nisu držali propisanih mjera i preventive. Pročitao sam u jednom članku kritiku upućenu uzgajivačima, u smislu da im farme nisu dovoljno velikih kapaciteta, iz čega proizlazi da su se oni valjda »predbilježili« za bolest svinja. Spominje se također od dijela nadležnih problem prenaseljenosti svinjogojskim objektima, a zemlja nam vapi za svinjogojskim mesom i uzgojnim kategorijama.
Situacija se želi riješiti milijunima eura iz proračuna plaćanjem po tržišnoj cijeni komada ili kilograma zaklane svinje. S druge strane od uzgajivača čija su stada pogođena bolešću čujemo opravdanu brigu za budućnost njihova rada, prihodovanja i naposljetku statusa njihove obitelji. Ako se ne varam, nastradale su i izvorne domaće svinje koje su nemjerljivo genetsko blago. Uzgajivači spominju i troškove zbog zabrana odvoza zdravih svinja u klaonice i niz drugih problema.
Zamisao da se nekom vrste karantene izdvoje nezaražene životinje čini mi se logičnim, ako to već nije propisana mogućnost. Odvojiti zdravo od bolesnoga temeljem potrebnih analiza danas ne bi trebao biti problem. Javlja se i problem kapaciteta – klaoničkih, ali i u smislu nedostatka veterinarskoga osoblja. Ima nažalost i političkih promoviranja u borbi za glasove.
Probat ću odgovoriti prijedlozima koje smatram mogućim. Postoji opasnost da bi radno i intelektualno sposobni mlađi uzgajivači s pogođenih gospodarstava u ovom trenutku mogli jednostavno otići i raditi neki drugi posao. A neki stariji uzgajivači planiraju zatvoriti svinjce i otići u neki oblik mirovine ili socijalne pomoći. Da se to ne bi dogodilo, vrijedno je pomoći obiteljima čije je blago izravno nastradalo u ovih nekoliko proteklih mjeseci. Važno je zapodjenuti kontinuiranu komunikaciju s oštećenim uzgajivačima i usporedno s njom donijeti program pomoći u čijem nastajanju i oni sami moraju sudjelovati. Uvrstiti ih u procese donošenja odluka. Bez čekanja na takav program hitno ih treba obeštetiti u vrijednosti uzgoja i izgubljene dobiti, a nikako samo po trenutačnoj tržišnoj vrijednosti izgubljenoga blaga (životinja) po kilogramu ili grlu. Ne samo novčano, nego i jačanjem infrastrukture koja im može pomoći od lokalne do državne razine.
Hvala Vam prije svega na prisjećanju na intervju Glasu Koncila iz 2013. godine. U fokusu nam je tada bilo govedarstvo, uzgoj goveda, proizvodnja mlijeka i mesa. Godine 2003. oko 65 000 obitelji u Hrvatskoj je opstajalo uz proizvodnju mlijeka. Te 2013. godine ostalo je 11 018 isporučitelja, a danas ih je 2770. Samo u desetogodišnjem razdoblju nestalo ih je gotovo tri četvrtine. Proizvodili smo u Hrvatskoj tada 503 milijuna litara mlijeka, danas proizvodimo 405 milijuna. Dakle, ni polovicu potreba za prehranjivanje nacije. Zemlju je napustilo u međuvremenu 413 tisuća ljudi, uglavnom ljudi i čitavih obitelji. Hrvatska mora i može sama sebe prehraniti. Nije pritom riječ o bilo čemu, nego doslovce o našoj budućnosti. Možemo raspravljati o Slavoniji i ostalim hrvatskim krajevima i njihovim ljepotama i potencijalima, ali što to sve ima značiti ako ondje nije ljudi i blaga. Pa čak i ako se ondje okupljamo radi »eventa« ili neke eno-gastro turističke ponude.
