Sedma Konferencija za život održana u Zagrebu u prostorima Fakulteta filozofije i religijskih znanosti kvalitetom izlaganja domaćih i stranih predavača privukla je velik broj sudionika. Među središnjim govornicima bila je Ramona Treviño iz okolice Dallasa u saveznoj američkoj državi Teksas. Njezino iskustvo rada u jednom od centara organizacije Planirano roditeljstvo (Planned Parenthood) vodilo ju je do napuštanja i razotkrivanja industrije pobačaja i kontracepcije, ali i javnoga govora o dubljim razlozima pobačajnoga mentaliteta koji vlada suvremenim društvom.
Imate trogodišnje iskustvo rada u najvećem pogonu kontracepcije i pobačaja u Americi. Što Vas je motiviralo za zaposlenje na mjestu menadžerice u organizaciji Planned Parenthood?
Moja je prvotna motivacija bila samopotraga. U to vrijeme tražila sam posao na pola radnoga vremena, no tražila sam i posao koji bi mi pomogao rasti kao osobi. Tražila sam dobru poslovnu priliku. Ponuđeno mi je mjesto voditeljice centra za savjetovanje i pomislila sam da je to sjajno za moj životopis. Drugi je razlog bio što sam mislila da tako pomažem ženama. Mnogo zaposlenika industrije pobačaja, posebno u Planned Parenthoodu, upućeno je misliti da pomaže ženama.
Jesu li se u centru u kojem ste radili obavljali pobačaji?
Federacija Planned Parenthood u Teksasu obuhvaća 27 klinika od kojih su dvije radile pobačaje, u kojima ja nisam radila. Ostale se bave »planiranjem obitelji« te daju kontracepciju ženama i upućuju ih na pobačaj u te dvije klinike. U glavi sam si tako postavila stvari da mjesto gdje sam ja radila nije bilo poput mjesta gdje se obavljaju pobačaji. Morala sam vjerovati u to, kako bih mogla racionalizirati i opravdati svoj posao. Nisam odobravala pobačaj, ali nisam sigurna da sam o tome ikada dublje razmišljala. Ostala sam trudna u dobi od šesnaest godina i odabrala život. Zato što sam se morala izboriti u toj situaciji, nikada nisam razmišljala o pobačaju, to me nije osobno dotaknulo. Uvijek sam o pobačaju razmišljala kao o nečem što sama ne bih napravila, ali što svaka žena ima pravo odabrati. Kako sam bila izložena propagandi, nasjela sam na takvu laž o izboru.
U Europi, pa i u Hrvatskoj, većina žena koja napravi pobačaj već ima djecu. S kakvim ste se profilima žena susretali? Koji su bili njihovi motivi za pobačaj?
U temelju odluke za pobačaj uvijek je strah. Ponekad žene to ne prepoznaju. Većina žena s kojima sam se susretala bile su mlade žene studentske dobi. Željele su pobačaj misleći da će u suprotnom završiti kao samohrane majke, ili zato što su živjele promiskuitetno i željele su skriti trudnoću od roditelja. Neke su bile srednjoškolke, a obično bi ih roditelji potaknuli na pobačaj. Mnoge sam uputnice dala na neviđeno. Mnoge su sa mnom kontaktirale telefonski pa nisam znala tko su. U SAD-u imamo Institut Guttmacher koji se bavi statistikama. Statistički, većina žena odabire pobačaj iz različitih razloga koji ne uključuju ugroženost života majke, silovanje ili incest. To svakako treba uzeti u obzir jer spomenuti su razlozi ono što »prodaje« pobačaj, situacije koje se najčešće spominju u prilog pobačaju. Sada imam više iskustva razgovora sa ženama nakon pobačaja pa bolje razumijem pobačaj i njegove posljedice. Često su isticale kako su osjećale da nisu imale izbora.
Rekli ste da mlade djevojke koje traže pobačaj zapravo promiskuitetno žive. Je li pobačaj neka vrsta »usluge« koja je tu, između ostaloga, kao neka vrsta komocije koja podupire takav životni stil?
Da, sigurno. Radeći za Planned Parenthood, u doba kada sam već počela proces obraćenja, shvatila sam da pomažem graditi tržište pobačaja, promičući promiskuitet. Većina djevojaka koje su dolazile u Planned Parenthood bile su mlade djevojke, od 16 do 21 godine. Žena ne traži pobačaj ako nije trudna, a ne zatrudni ako nije spolno aktivna. Da bi se mogla davati kontracepcija, mora se »prodavati« promiskuitet. Dio poslovnoga modela Planned Parenthood jest prodati proizvod, što god on bio, kontracepcija ili pobačaj. A to sve stvara lažni osjećaj sigurnosti; govorimo o takozvanom sigurnom ili zaštićenom spolnom odnosu – to je ključna riječ – a onda se čovjek zapita od čega zapravo štitimo mlade djevojke. Nismo razgovarali s njima o onome o čemu je zapravo riječ, a to su bludničenje i spolni odnosi prije braka.
Smatrate da je uzrok svemu tomu manjak obrazovanja o spolnosti u obitelji, u školama, možda i u Crkvi? Pomalo je čudno da su u vremenu kada su informacije toliko dostupne, maloljetničke trudnoće i pobačaji prilično prisutna pojava. Što je dubinski razlog svega toga?
Odgovor na to pitanje vraća nas u seksualnu revoluciju. Čak je i feminizam pridonio tomu. Lagali smo ženama govoreći da ih promiskuitetan život osnažuje. Lišili smo ih onoga najljepšega – života. Razlog broj jedan takva ponašanja mladih djevojaka jest raspad mnogih obitelji. Posebno su 90-ih godina prošloga stoljeća bile iznimno česte maloljetničke trudnoće. Ima mnogo mladih djevojaka koje nemaju muške figure u svojem životu, to jest, prati ih odsutnost oca. No mora se spomenuti i ono što je sv. Pavao VI. napisao u Humanae vitae. Prorekao je što će se dogoditi prihvaćanjem kontracepcije. Velik dio razloga poplave pobačaja jest prihvaćanje kontracepcije. S legalizacijom i prihvaćanjem kontracepcije došla je i legalizacija pobačaja. Jedno nije moguće bez drugoga. U određenom broju slučajeva kontracepcija ne poluči učinak, tada se žene često okreću pobačaju jer je od samoga početka namjera odvojiti spolni odnos od rađanja. Kontracepcija, pogleda li se malo šire, ima učinak na cijelu kulturu, koja s vremenom usvaja stajalište: »Ne želim djecu.« Time se ukorjenjuje kontraceptivni mentalitet. Jednom kada se smisao spolnosti iskrivi, događa se mnogo pobačaja. Kontracepcija očito nije rješenje za pobačaj; da jest, ne bi bilo toliko pobačaja. Samo u SAD-u od 1973. imali smo više od 70 milijuna pobačaja. Istovremeno, još prije legalizacije pobačaja, kontracepcija je bila dostupna. Kontraceptivni mentalitet, dakle, doveo je do velikoga broja pobačaja.
Da bi se tko opredijelio za život, je li nužno biti deklarirani vjernik?
U Planned Parenthoodu, kako ste istaknuli u svojim izlaganjima, vjerovali ste da pomažete ženama s nižim primanjima. No s obzirom na golem broj pobačaja koji se obavljaju u ekonomski najrazvijenijim zemljama svijeta, može li se reći da je siromaštvo ondje uzrok pobačaja? Stoji li argument da je pobačaj pomoć siromašnim ženama?
Ne. Smatram da je taj argument vrlo uvrjedljiv za siromašnije ljude. On kaže da ako ste siromašni, ne zaslužujete imati djecu. Ili da ih ne biste trebali imati. Te izlike kako bi se opravdao pobačaj prilično su klimave. Sjećam se kada sam čekala svoje četvrto dijete; posjetila sam psihijatra zbog teškoća s kojima sam se suočavala i rekao mi je da ne bih trebala imati više djece. Imala sam još djece i sada, kada razmišljam unatrag, bio je u krivu. Sve je bilo u redu sa mnom i s djecom.
U ovom društvu ne želimo se baviti siromašnijima, ljudima u potrebi. Pa mislimo da je rješenje izbjeći problem, umjesto da im pomognemo. I to, kada je riječ o pobačaju, vrijedi ne samo za siromašnije ljude, nego za sve. Želimo se riješiti djece kako mi ne bismo trebali pomoći osobama u krizi. To je »rješenje« zapravo – eliminacija ljudi. Ako je nekima rješenje eliminirati nerođenu djecu siromašnih, ne smatraju li rješenjem eliminirati sve siromašne?
Primjećuje se, sve češće, otvoreno promicanje antinatalizma preko retorike svjetskih moćnika i agenda koje se globalno promiču, od promicanja pobačaja kao »prava«, zagovaranja eutanazije i rodne ideologije…
Danas ljudi bivaju potaknuti da sami izvrše holokaust na sebi. Navodim primjer Margaret Sanger – osnivačice Planned Parenthooda – koja je bila eugeničarka i rasistkinja te vjerovala da se samo neki ljudi trebaju razmnožavati. Ona nije javno zagovarala pobačaj nego kontracepciju. Mentalitetom koji dehumanizira određene ljude nije izravno išla do pobačaja, nego je utrla put. Planned Parenthood izvorno je nazvala Američkom ligom za kontrolu rađanja. Znala je da ljudi ne će prihvatiti takav naziv, da ne će prihvatiti da se nad njima čini takva »kontrola« pa je promijenila ime, kako bi postalo prihvatljivije. Planirano roditeljstvo zvuči bolje. Kada sam počela raditi ondje, ispričali su mi priču o Margaret Sanger i rekli da »sva djeca trebaju biti željena«, što je »prodalo« Planirano roditeljstvo u javnosti.
Tri godine radili ste za Planned Parenthood, no onda se dogodila promjena, odlučili ste dati otkaz. Kako se to dogodilo?
Bog je zasijao sjeme u moje srce, ali prava se promjena dogodila posredstvom »40 dana za život«. To je bila prva njihova kampanja, održana u proljeće 2011. Došli su moliti. Kada su se pojavili, nisu znali da Bog već djeluje u mojem srcu. To je bio postupni proces. Prvo sam doznala za abortivno djelovanje oralne kontracepcije. O tome se ne govori. To je bilo prvo sjeme u mojem srcu koje je potaknulo preispitivanje uporabe kontracepcije u braku, što sam sama prakticirala. Zato sam danas tolika pobornica prirodnoga planiranja obitelji. Spoznala sam koliko je kontracepcija povezana s pobačajem. Slučajno sam, vozeći se automobilom, uključila katolički radio za koji nisam ni znala da postoji. Doznala sam da inicijativa dolazi moliti kod mjesta na kojem sam radila. To je bio pravi trenutak da odlučim napustiti Planned Parenthood. Već prvoga dana kampanje izišla sam i zamolila ljude da mole za mene. Osoba kojoj sam to rekla pitala me je smije li to podijeliti s drugim volonterima, da svi mole za mene. Ponudila je pomoći mi naći drugi posao. Moj se cijeli pogled na svijet mijenjao, bilo je to vrlo dinamično doba, iskustvo Božje milosti. Otišla sam i tri mjeseca nakon toga centar se zatvorio.
Je li Vas bilo strah ostati bez prihoda?
O, da. Svakako nam je trebao prihod. Znala sam da moram naći drugi posao. Godinu prije toga baš smo kupili naš prvi dom. Nije bilo dobro vrijeme za otkaz. Molila sam i ljudi su molili za mene. Međutim, sve se počelo dobro razvijati na Nedjelju Božjega milosrđa, na posljednji dan kampanje. Otišla sam na misu. Tih posljednjih tjedana osjećala sam očaj, da moram otići, bila je to prava kriza. Prije sam osjećala radost, nadu i mir. Uhvatila me je panika… Tada smo se već vratili u Crkvu, počeli ići na misu svake nedjelje. Na Nedjelju Božjega milosrđa išli smo i tijekom pretvorbe čula sam kako mi Bog vrlo jasno govori: »Ramona, vjeruj mi, opraštam ti.«
Shvatila sam da trebam učiniti skok vjere i napustiti posao. Nisam se više bojala što će se dogoditi. Prošli smo kroz neku vrstu bankrota; izgubila sam automobil, sve osim doma, obitelji. No kada danas gledam na to, toliko smo toga dobili. Promijenila sam nakon toga nekoliko poslova koji nisu bili zadovoljavajući, nisam bila smirena. Čula sam tada Božji glas: »Budi mirna. Znaj da sam ja Bog.« Tada sam počela javno govoriti i dijeliti svoje svjedočanstvo. Kada nam je bilo financijski teško, Bog bi uvijek providio. Sada, kada gledam na to razdoblje, znam da je to bilo vrijeme pokore i zadovoljštine; bila sam uključena u najgoru stvar, u najgore u što čovjek može biti uključen – ubijanje nerođene djece. Pristajala sam na to, iako nisam željela misliti da to činim. To razdoblje pomoglo mi je rasti u vjeri. Bili smo siromašni, financijski gledano, no neplanirano – dobili smo još djece (što su liječnici smatrali teško mogućim) i sve je na kraju bilo u redu.
Vratimo se na Planned Parenthood. U javnosti su se često pojavljivale optužbe protiv te organizacije zbog navodne prodaje dijelova tijela pobačene nerođene djece. U svojim ste izlaganjima spominjali prikrivene istrage za neprijavljivanje spolnoga zlostavljanja i trgovine ljudima. Je li ikada došlo do osuđujuće presude Planned Parenthooda?
Ne, nikada. Oni su nedodirljivi. Svakako imaju političku zaštitu, što je nevjerojatno kada se uzme u obzir da su neprofitna organizacija; dijelom ih financira država. Trećina njihovih prihoda dolazi od poreznih obveznika. S druge strane, organizacije poput »40 dana za život« moraju se same financirati.
Jedan od najčešćih argumenta u javnom prostoru kaže da zabrana pobačaja ne će smanjiti broj pobačaja. S obzirom na statistiku Instituta Guttmacher, koja navodno utvrđuje da je u prošloj godini ukupni broj pobačaja u SAD-u porastao, i to dvije godine nakon što je pitanje pobačaja vraćeno u nadležnost saveznih zemalja, od kojih su neke zabranile pobačaj, kako komentirate taj argument?
Ne slažem se s tim argumentom. Logično je da je nakon opoziva odluke Vrhovnoga suda poznate kao »Roe protiv Wadea« broj pobačaja porastao jer je na djelu mentalitet očaja. Psihološki učinak proizvodi pobunu pa više žena traži pobačaj. Od 1973. u SAD-u su vladali zakoni koji širom otvaraju vrata pobačaju. Kultura se treba promijeniti, a za to treba vremena. Riječ je o tome da se promijene srca i umovi ljudi kako bi uvidjeli ljudskost nerođenoga djeteta, a to ne ide preko noći. Osobno, ne razmišljam previše o zakonskoj zabrani pobačaja.
Frustrira me kada ljudi koji su za život čine kompromise, no ne bavim se previše zakonima. Znam da na kraju krajeva ne mijenja zakon srca ljudi. To Bog čini. Zato sam angažirana u inicijativi »40 dana za život«, a ne u politici. Bio pobačaj legalan ili ne, uvijek će biti žena koje će ga tražiti, zato mislim da je rješenje promjena srca – dovesti ljude natrag Kristu. Kada vidimo kako lako ljudi odbacuju ljudski život – sve više postaje prevladavajuće stajalište ne imati nikakvo poštovanje prema ljudskomu životu u bilo kojem stadiju; u SAD-u ima toliko nasilja vatrenim oružjem – znam da je problem dubok, unutarnji.
S obzirom na to da je seksualna revolucija počela na europskim i američkim sveučilištima, imate li dojam da se kulturna paradigma polako mijenja?
Da, u svakom slučaju. Vidim to. Kao dio inicijative »40 dana za život« putujem širom SAD-a i vidim promjenu u potpori pokretu za život. Prolaznici drukčije reagiraju na volontere te inicijative. Ohrabreni su opozivom odluke »Roe protiv Wadea« i promjenom vlasti u našoj zemlji, ohrabreni su otvorenije iznositi svoja stajališta u prilog životu. Dio te promjene uključuje pouku. Mnogo je ljudi za život, ali nisu u stanju artikulirati svoje stajalište i argumentirati ga. Znam sresti ljude koji kažu: »Ne vjerujem u pobačaj.« Međutim, nisu u stanju reći zašto. Zato ljudima treba dati alat dobre argumentacije u raspravi.
Često čujemo: »Ako si protiv pobačaja, nemoj ga napraviti, ali ne miješaj se u tuđa posla.« Tada upitam: »Nije li se na taj isti način opravdavalo ropstvo?« Nakon toga zastanu. Sjetimo se holokausta! Ako tvoj susjed tuče svoju suprugu i djecu, treba li stajati po strani i ne miješati se u tuđa posla? Nikada ne smijemo stati po strani i dopustiti da se bilo koje ljudsko biće dehumanizira. Svako je ljudsko biće vrijedno od trenutka začeća. Moramo braniti ono što je ispravno i pravedno. Uvijek. Ne smijemo stajati po strani i dopuštati nepravdu, kao ni prihvatiti moralni relativizam.
