Konačno je i taj Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima dobio dolično mjesto u vijestima. I doličan događaj, komemoraciju komunističkih žrtava iz jame Jazovke, razmišljam pred TV ekranom, upravo u trenutku kad mi nadođe moj šuro, znani »Sin Oluje«.
– Onda, stari dedek, jesi vidio, gledaš? – bez pardona on upada televizijskomu glasu u riječ. – Nikoga živoga na tom posljednjem ispraćaju i ukopu kod jame! Evo me sad iz Sošica, glavom i bez brade…
– Ma što to pričaš!? – prekidam sad ja njega. – Kako »nikog živog«, a toliko mnoštvo ljudi se okupilo?! Važan je to i prevažan događaj, evo i zagrebački nadbiskup služio je misu za ubijene, upravo sad čuo sam snažne i pobožne izvatke iz njegove riječi, a i bolje bih da ti nisi banuo…
– To imaš pravo – popušta načas »Sin Oluje« – baš je govorio i pobožno i domoljubno, pravo vjernički, ma… Golema je nadbiskupova vjera kad se još nada pa vjeruje u pokajanje, obraćenje onih »što imaju okrvavljene ruke«, i »onih koji i dalje nastoje štititi« te prve, a koji su, i prvi i drugi, u svim tim godinama izborene nam hrvatske samostalnosti i demokracije, samo »evoluirali« u izmišljanju floskula i fraza o »opravdanim žrtvama«. Od onoga sabornika koji je početkom ovoga tisućljeća lakonski zaključio kako zbog »šlampavosti pobjednika 1945. posao nije obavljen temeljito«, od izjava nam najviših političara o opravdanosti likvidacije širokobrijeških fratara »jer su imali mitraljesko gnijezdo« ili izgovora da su na bleiburškom križnom putu »smaknuti samo državni neprijatelji« do danas najnormalnije raširenih naučavanja da je to sve bila antifašistička borba, koja samim time nikako ne može biti komunistički zločin. E, o tome ti ja govorim, takvih nije bilo! Nijednog samozvanog »antifašista«, nijednog političara iz tih silnih demokratskih stranaka koje su izrasle iz bivše Komunističke partije ili se o nju »oslonile«…
– Kako ne? Pa bar ti uvijek govoriš da su i ovi iz »najvladajućije« nam stranke »stasali ispod komunističkog kaputa«, – izazivam ga – da nema razlike i da su »isti kao crveni«…
– A, ne, imaju oni svoje specijalne članove upravo samo za ovakve prilike, da se u ime prvih i pravih glavešina pojave! Nađu oni svoje poštene domoljube, bivše branitelje, istinske Hrvate… Koji nikako da shvate… – načas se snuždi šuro pa nastavi još gorljivije: – Radije ti baci oko na portale, u TV vijestima je sve kratko i zbito, pogledaj malo one galerije »tko je sve bio na Jazovki« pa ćeš pomisliti da su fotke s »Hoda za život«! Evo, vidi – gura mi svoj mobitel pod nos – ima li ikoji aktualni predsjednik iz trodiobno nam podijeljene vlasti? Ili makar bivši vrhovni državni? Ni jedan, ni sadašnji, ni bivši, ni muški, ni ženski. Bez predsjednika. A »važan i prevažan« događaj, ti reče.
– Pa dobro… Puno ljudi je bilo, ponešto ih nije bilo… Što možemo… – pomalo priznajem poraz pa okrećem na šalu: – Jazovka bez jazavaca. I »plamenih« i »nušićevih«, i svih ostalih po svojim jazbinama posakritih…
