Prije osam godina zeleni se aktivizam u Zagrebu pretvorio u političku opciju. Članovi su političke platforme »Zagreb je naš!« osvojili najviši vrh smetlišta na Jakuševcu i ponosno izvjesili zastavu. Plagirali su analognu sliku američkih marinaca koji su 1945. godine osvojili otočić Iwo Jimu, podigli zastavu i najavili novo vrijeme slobode i mira. Nakon juriša na najvišu kotu brdovitoga smeća Tomislav Tomašević, osnivač platforme, izjavio je: »Na ovom brdu počinje bitka za Zagreb.«
Ratnička retorika zelene ljevice postala je javna: »Zagreb je proglašen najgorim glavnim gradom Europske unije po odvojenom prikupljanju i recikliranju otpada. Ponašamo se poput pijanih milijardera, godišnje bacamo oko 150 milijuna kuna vrijednih sirovina u smeće. Mi smo politička opcija koja zna i hoće riješiti problem otpada koji gradska vlast već šesnaest godina sustavno zanemaruje, zbog čega cijeli grad trpi veliku ekološku, zdravstvenu i ekonomsku štetu.« Četiri godine kasnije Tomašević, vođa borbe protiv smeća, izabran je za gradonačelnika Zagreba.
Danas, osam godina kasnije, problem otpada, smeća i Jakuševca u Zagrebu nije riješen. U Novom Zagrebu jedino je zgrada »mamutica« (visina oko 60 metara) viša od smetlišta Jakuševec. Možda se jakuševečko brdo snizilo, ali to je zbog češćih požara, metanskih eksplozija i odrona smeća. Nova gradska uprava nije održala obećanje. Uvedene su plave vrećice za smeće koje rijetki kupuju, grad je nepokošen, a promet i dalje zakrčen.
Prekoračenja graničnih vrijednosti dušikova dioksida, ozona i PM10 lebdećih čestica u zraku učestala su kao i ranije. Zbog toga se na mjernim postajama zrak ocjenjuje II. kategorijom kvalitete, odnosno kao onečišćen zrak. Kao i ranije.
Iako su španjolsku mantru »podemos« preveli kao »možemo«, očigledno je da članovi nove gradske uprave ne mogu učiniti važne pomake u ekologiji grada. Jer aktivistički pokreti pripadaju ulici, a ne upravljačkim strukturama ili mjerodavnim institucijama metropole. Naravno, nova gradska uprava nije odgovorna za nagomilano smeće ili lebdeće čestice u zraku; to je prisutno desetljećima. Isto tako nije vjerojatno da članovi bilo koje uprave mogu riješiti ekološke probleme u jednom mandatu. Baš prema riječima pape Franje u ekološkoj enciklici »Laudato si’«: »Jer politike koje se odnose na klimatske promjene i zaštitu okoliša ne mogu se mijenjati sa svakom promjenom vlasti. Za rezultate treba mnogo vremena i oni zahtijevaju izravne izdatke, koji ne mogu donijeti opipljive učinke unutar mandata jedne vlade« (LS 181).
Aktualna gradska uprava, zapravo, već četiri godine djeluje unutar gabarita koje su zadali njihovi prethodnici. U nedostatku mašte i inovacija postali su plagijatori »Bandićevih« projekata. Oživjeli su ideju spalionice otpada kao jedinoga načina za zatvaranje smetlišta na Jakuševcu. No dok je ranija gradska uprava u svojem mandatu predlagala samo jednu peć za smeće, zelena uprava (piromana) predlaže dvije: u gradskom naselju Resniku i u središtu grada pokraj bolnice »Rebro«.
Svoje su političke prethodnike zeleni aktivisti pomeli metlom, barjakom na Jakuševcu i pokličem »Možemo!«. Četiri su godine kasnije stanovnici Zagrebu mogli svjedočiti maskenbalu: zelena boja nije odnos prema prirodi, nego dio ratničke (izborne) uniforme kojoj se podstava crveni. Od zelene se ljevice, doduše, ne očekuje rješavanje demografskoga problema grada, jer u tome ne sudjeluju, niti se očekuje instalacija znanstvenih centara izvrsnosti, jer takvih diploma nemaju. No barem bi »beli Zagreb grad« trebao biti njihov lajtmotiv i politički identitet. Jer u suprotnom Zagreb zapravo nije naš, nego njihov.
