Evanđeoski ulomak ove nedjelje govori o smislu vjerničkoga života, i to preko uloge Isusovih učenika, odnosno onih koje je tradicija Crkve s pravom nazvala slugama. Važno je međutim ovonedjeljni tekst promotriti u cjelini poglavlja u sklopu kojega se nalazi.
Naime, u prva četiri retka 17. poglavlja Lukina evanđelja prvotno se čita o sablaznima koje su moguće u vjerničkim zajednicama. Isus otvoreno tvrdi da nije moguće da do sablazni unutar zajednice vjernika ne dođe. Realist je Isus Krist. Od ljudi ne pravi anđele jer zna da oni to nisu niti trebaju postati. Njihova je životna zadaća nešto sasvim drugo. Ipak ističe jao onima po kojima te sablazni dolaze. On ih ne sudi, nego na neki način tvrdi da su već sami osudili sebe. Zato govor o mlinskom kamenu i bacanju u vodu. Jer nema gorega zla unutar zajednice vjernika od otežavanja života onima koji su maleni u vjeri, to jest ljudima koji imaju čisto srce i dobre nakane, a nailaze na gorčinu i zlo unutar svojih vjerničkih krugova. Stoga Krist govori da je dužnost paziti na sebe i svoj vjernički život te ne biti drugima kamen spoticanja. Grčka riječ skandalon, koja se potom prevodi sa skandal u suvremenim jezicima, i jest kamenčić. I to onaj mali koji žulja u cipeli te otežava hodanje. Ako se ne stane i ne izvadi ga se iz cipele, sve je teže hodati.
Nakon što je dao uputu o sablaznima unutar zajednice Krist sada u trećem i četvrtom retku govori o nečem što je također svakidašnjica zajednice vjernika, a to je goruća tema oprosta. Koliko puta treba oprostiti? Ako se to događa i sedam puta, opet mu oprosti jer ti je brat. Brat po vjeri. I tu se, čini se, krije razlog i temelj mogućnosti za oprost, a onda i pokretač perikope koja slijedi.
Učenici naime traže od učitelja da im umnoži vjeru. Na to im on u maniri sjajnoga »provokatora« odgovara: »Da imate vjere koliko je gorušičino zrno, rekli biste dudu: ‘Iščupaj se i premjesti se u more.’« Slijedi potom priča o gospodaru i slugama koje se vraćaju s posla kući. Pokretač naracije i njezin središnji element jest tekst: »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ‘Dođi brzo i sjedni za stol?’ Neće li mu naprotiv reći: ‘Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno?« (Lk 17, 6-10)
Naime, vjernička zajednica sastavljena je od različitih ljudi. Svi su obilježeni sposobnošću da svoju vjeru izgrađuju te da na temelju vjere ne budu ništa drugo doli ponizni sluge Gospodara. Onaj tko unosi sablazni u zajednicu vjerojatno nije neki veliki vjernik niti sebe smatra slugom Krista. Svoj život promatra prije svega kao projekt za samoostvarenje, a ni u kojem slučaju kao služenje ljudima. Svaki svoj čin gleda kao čin koji proizlazi iz vlastite moći, sposobnosti i snage. Nikada za sebe ne bi rekao da je beskoristan jer bez njega sustav ne može ni postojati. Drugi mu se trebaju diviti zbog onoga što čini jer o vječnom životu u koji bi ga dovela iskrena vjera u Krista koji daruje smisao i snagu svim njegovim projektima ne stigne ni promišljati. Jer uvijek su novi projekti na stolu te nema vremena za ozbiljnije promišljanje o samom sebi. Ionako je odlučio da je važan te mu je to pod svaku cijenu važno istaknuti. Kad se dogodi povrjeda i događaj u kojem je on povrijedio drugoga ili treba oprostiti drugomu, on to ne čini jer prašta samo onaj tko vjeruje. Onaj koji u istom oprostu vidi nešto puno veće od bilateralnoga odnosa iz osobne koristi. Prašta tek čovjek svjestan svoje običnosti i malenosti pred Gospodarom. On zna da nije Gospodar. Jer često ne može vladati ni sam sobom, a kamoli da može vladati drugima.
Maleni i ponizni vjernik može premještati dud u more jer zna da ako se to i dogodi, to nije učinila njegova sila i moć, nego snaga Krista. A na to Krist i računa. Ne poziva učenike da dudove premještaju u more jer zna da to sami ne mogu učiniti jer su tek beskorisne sluge. Baš kao i svaki vjernik koji iole ozbiljno shvaća pred Bogom sebe i svoju ulogu u svijetu. Sve dobro koje uspije učiniti ne pripisuje sebi i ne traži da mu se podižu već za života spomenici jer svjestan je da je tek puki grješnik baš kao i svako biće koje se naziva čovjekom. Slavu kada dođe u crkvu nikada ne pjeva sebi, nego Bogu, a s misnoga slavlja odlazi istinski ispunjen. Zašto? Zato što ono u čemu nije uspio u svojem životu gleda kao dio Božje promisli, a ne kao svoju osobnu nesposobnost i promašaje. I tako štedi novac koji bi inače davao psiholozima koji bi ga satima slušali ne bi li mu na odveć banalan način dokazali da je samo čovjek koji se pomalo umorio od života. A sve je moglo biti jednostavnije. Samo da je znao reći: »Sluga sam beskoristan.« I to sluga Isusa Krista koji je sam sebe i svoj život prihvatio i živio kao dar drugima, a ne kao potvrdu sama sebe i svojih želja. Teška je to, ali zdrava i ljekovita duhovnost. Vrijedi ju probati živjeti u praksi.
