CETINGRAD – OD POVELJE DO KONVENCIJE Kordunaška prilagodba počiva na prkosu, ponosu i općem dobru

Snimio: T. Vuković | Budućnost Cetingrada - skupina koja plijeni pozornost
Danas župa ima nešto više od 1200 vjernika u 35 sela i zaselaka. Dijeli sudbinu svih hrvatskih krajeva u kojima je demografska slika sve lošija i iz kojih odlaze mladi, pa je tako prošle godine bilo samo 13 krštenih, a 15 umrlih, devet prvopričesnika i isto toliko krizmanika te šest vjenčanih parova.

Danas se velika većina antropologa uglavnom slaže s osnovnim postavkama teorije evolucije unatoč njezinim popriličnim manjkavostima i znanstvenim »crnim rupama«. Ne ulazeći u raspravu o njezinim dokazima, tj. morfološkim sličnostima brojnih fosilnih ostataka s čovjekom, koje su paleontolozi pronašli, ali jednako tako i o velikom nedostatku fosilnih ostataka prijelaznih oblika između hominida i čovjeka, a ti bi oblici trebali biti ključni u teoriji Charlesa Darwina, svi se ipak slažu da je gospodin homo sapiens od trenutka kada se pojavio na Zemlji prije otprilike 200 000 godina zbog respektabilno razvijenoga mozga bio sposoban za razmišljanje, neku vrstu govorne komunikacije, osjećaje, apstrakciju i sl. Uz to, znanstvenici spominju i njegovu »začuđujuću sposobnost prilagodbe«, koju je tisućama godina pokazivao u prošlosti i, jednako tako, gotovo briljantno usavršenu, sve do današnjih dana. U početku se prema neprijateljskoj okolici i drugim dvonožnim živim bićima koja hodaju uspravno vrlo jednostavno »prilagođavao« – raspalio bi ih toljagom ili štapom, s pričvršćenim oštrim kamenom na vrhu, po glavi. Puno stoljeća kasnije ljudski je »čopor« prerastao u koliko-toliko uređeno društvo, u kojem je prilagodba pravnim i moralnim normama postala nužnost. Danas, na svu sreću, osim »prilagodba« političkim, ekonomskim, medijskim, europskim, svjetskim i ostalim moćnicima, koje su često ulizničke i nemoralne zbog uskogrudnih sebičnih interesa, postoje i prilagodbe koje se temelje na prkosu, ponosu, općem dobru i sl. Iako to zvuči pomalo čudnovato i nerazumljivo, primjer Cetingrađana najbolje govori o čemu je riječ. Oni su se tijekom povijesti prilagođavali (primjer Cetingradske povelje), ali nikada ne gubeći vlastito »ja«, identitet, baštinu, rod (dakako, ne u smislu društvenoga produkta) i vjeru. Tako je ovih dana nekolicina »roditelja 1« (kordunaških otčeva) u dogovoru s »roditeljima 2« (kordunaških majka) odlučila prilagoditi se hrvatskim vlastima i njezinoj Istanbulskoj konvenciji te gospodarski pomoći svomu napaćenu, osiromašenu, ne tako davno opljačkanu i razrušenu, a od svih vlasti zapuštenu kraju, tako što će svoje »ono« (stasitu, zdravu, kršnu, športski građenu i snažnu, uskoro punoljetnu, mušku djecu) prijaviti na natjecanja u ženskom tenisu, ženskom boksu, ženskom kick-boksu i drugim ženskim športovima, čije nagrade donose pozamašne novčane iznose.

Cetingrad nedaleko od staroga grada Cetina

Nije uopće važno jesu li spomenute namjere Cetingrađana ozbiljne ili su zafrkancija na račun sadašnjih vlasti te hoće li se one ostvariti ili ne će, nego je puno važnije istaknuti kako su, općenito, Kordunaši na ponos ljudske vrste jer su među ostalim prepoznatljivi i po svemu onom što čovjeka stavlja na vrhove evolucijskoga lanca: plemenitosti, radinosti, poštenju, suosjećanju, vjernosti, zahvalnosti, gostoprimstvu, spremnosti za pomoć nevoljniku i sl.

Cetingrad je po nekim znanstvenim tvrdnjama nastao nedaleko od temelja srednjovjekovnoga naselja i već je 1082. godine imao crkvu Marijina uznesenja. Prema shematizmu, sadašnja je obnovljena župa osnovana g. 1802., a gradnju je crkve Uznesenja BDM, najveće u cijelom kraju, započeo 1891. župnik Ernest Krainčević. Mise se osim u župnoj crkvi jednom mjesečno slave i u kapelici sv. Ivana u Kruškovači.

Kordun je hrvatska regija omeđena rijekama Koranom, Mrežnicom, Kupom i Glinom te »suhom« granicom prema susjednoj Bosni i Hercegovini, koja se nalazi između ravničarske srednje Hrvatske na sjeveru i planinske Like na jugu. Etimološki je naziv dobila od francuske riječi cordon militaire, što prema Bratoljubu Klaiću znači »vojna pogranična straža«, tj. »sigurnosni pojas stražarskih tornjeva« u doba Vojne krajine, tj. na granicama Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva. Po današnjem teritorijalnom ustrojstvu na tom se području nalazi jedan grad – Slunj i pet općina: Cetingrad, Gvozd, Krnjak, Rakovica i Vojnić. Neki Kordunu pripajaju i općine Lasinja, Topusko te područje Skakavca. Sve općine, osim Gvozda i Topuskoga koji su u Sisačko-moslavačkoj županiji, pripadaju Karlovačkoj županiji.

Cetingrad, u tursko doba nazvan Kekić Selo, a nakon oslobođenja od Osmanlija Vališ Selo po austrijskom generalu Wallischu, sve do početka 20. st. kada dobiva sadašnje ime, nasljednik je imena i povijesti obližnjih ruševina staroga grada Cetina, čiji nastanak nije još točno utvrđen, ali neki znanstvenici smatraju da je postojao već u vrijeme Rimskoga Carstva. Kasnije je od Turaka u više navrata zauziman i rušen te popravljan, sve do g. 1790. kada su ga austrijske čete pod zapovjedništvom spomenutoga generala Wallischa konačno vratile u sastav Habsburške Monarhije. Nakon Turaka tvrđava je napuštena, a mjesto Cetingrad počelo se razvijati 4 km sjeverno od nje, kamo je preseljena i administrativna vlast. Povjesničari govore da je tijekom 19. stoljeća cijelo to područje bilo rijetko naseljeno zbog nemogućnosti za ekonomski razvoj. Drugi svjetski rat opet je donio smrt i razaranje, a u doba Titove Jugoslavije to je područje svjesno zapostavljano, što je uzrokovalo masovno iseljavanje u Ameriku, Kanadu, Australiju i u europske države, što se, nažalost, ponavlja i danas.

Lokalno srpsko stanovništvo zaslijepljeno velikosrpskim ludilom uz pomoć jugoslavenske tzv. »narodne« armije g. 1991. zauzelo je grad i gotovo cijeli kraj te ga potpuno razorilo. Većina stanovnika morala je u progonstvo sve do 7. kolovoza 1995. kada je Cetingrad u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja« oslobođen. Nakon obnove nešto se više od polovice mještana vratilo u svoje domove i mjestu je danas ponovno vraćena njegova »duša«, pa se opet čuju veseli dječji glasovi u tamošnjoj osnovnoj školi i njezinoj područnoj školi u desetak kilometara udaljenom Maljevcu, naselju u sastavu cetingradske općine s nešto više od stotinjak stanovnika, zatim pjesme iz zgrade KUD-a »Cetingradska tamburica«, pa pobjednički usklici nakon postignutoga gola na stadionu Nogometnoga kluba »Cetingrad« ili udaljeni pucnji članova Lovačkoga društva »Kuna«.

Ljepotica na Trgu hrvatskih branitelja

Jasno, ore se i liturgijske pjesme i zajedničke molitve iz obnovljene župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja, po nekim znanstvenicima, vuče korijene od stare crkve Marijina uznesenja iz g. 1082. Danas, po tko zna koji put obnovljena, doslovce blista na središnjem Trgu hrvatskih branitelja, na kojem se nalaze sve zgrade ključnih mjesnih ustanova: općinsko sjedište, Hrvatski dom, ambulanta, poljoprivredna ambulanta, gostionica, pa župna kuća s odvojenom zgradom u kojoj je župna dvorana, policijska postaja i dr. Estetskomu dojmu pridonosi i bista prvoga hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, kao i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima. Osnovna je škola na ulazu u mjesto također obnovljena, kao i sve uređene i dotjerane obiteljske kuće, a ljepotu jedino narušavaju ostatci oronule poveće zgrade nasuprot crkve, koja zbog »papirologije«, tj. neriješenih imovinskopravnih odnosa, djeluje kao strašilo na polju. Crkvu su domaći srpski četnici u granatiranju najprije oštetili i zapalili početkom studenoga 1991., a nakon osvajanja mjesta do temelja je u prosincu iste godine porušili. Na svu sreću župnik Ožura je prije toga iz nje odnio postaje križnoga puta i kipove i tako ih spasio od uništenja. Nakon »Oluje« počela je obnova crkve i župne kuće te je već 1999. blagoslovljena zahvaljujući i pomoći domaćega sina Franje Jurčevića, sadašnjega župnika u Kostreni. Danas sjaji na ponos Cetingrađana sa šest zvona u crkvenom tornju, podnim grijanjem i uređenom velikom kriptom, u kojoj su zapisana imena 963 žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća iz župe i okolnih mjesta te 47 žrtava Cetingrada u Domovinskom ratu. O razmjerima stradanja u novijoj povijesti govori podatak da su g. 1943. partizani nakon osvajanja Cetingrada u župnom vrtu zaklali 43 zarobljena domobrana i pokopali ih na mjesnom groblju, ali bez ikakva nadgrobnoga obilježja, jednako kao i četnici koji su gotovo pola stoljeća kasnije zaklali među ostalim slijepu i nepokretnu staricu.

Cetingradska povelja ovjerena hrvatskim državnim žigom 
Već na spomen Cetingrada dolazi asocijacija na jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti hrvatske državnosti – Cetingradsku povelju. Nju je potpisao velik dio najmoćnijega hrvatskoga plemstva nakon poznatoga katastrofalnoga vojnoga poraza od Osmanlija na Mohačkom polju g. 1526., kada je zaprijetilo nestajanje i potpuni gubitak samostalnosti, s predstavnicima nadvojvode Ferdinanda Habsburškoga, kojega su nakon saborovanja u, najvjerojatnije, franjevačkom samostanu u ondašnjoj drevnoj cetinskoj tvrđavi 1. siječnja 1527. izabrali za svojega kralja. Time su Hrvati dobili moćnoga zaštitnika, no, važno je istaknuti, i očuvali vjekovno hrvatsko državotvorno pravo samostalnoga i neovisnoga odlučivanja o temeljnim državnim pitanjima. Povelju su pred predstavnicima nadvojvode Ferdinanda Pavlom Oberstainom, Nikolom Jurišićem, Ivanom Katzianerom i Ivanom Pichlerom svojim žigovima potvrdili i potpisali Andrija Tuškanić, biskup kninski i opat toplički, odnosno topuski, Ivan Karlović, hrvatski ban, Nikola Zrinski, knez i otac Nikole Šubića Zrinskoga »Sigetskoga«, Juraj III. Frankopan Slunjski, knez i vlasnik cetingradske utvrde, Vuk I. Frankopan, knez tržački/brinjski, i Stjepan Babonić Blagajski, gospodar velikih posjeda u Slavoniji. Svakako treba spomenuti da se među šest žigova spomenutih hrvatskih velikaša, kojima je isprava ovjerena, na sredini nalazi žig Kraljevine Hrvatske sa 64 crveno-bijela polja, što je prvi prikaz hrvatskoga grba upotrijebljenoga u diplomatske svrhe. Povelja se danas nalazi u Austrijskom državnom arhivu u Beču.
Živi primjer svećeničkoga zajedništva

Cetingradski su župljani, čini se, imali kroz povijest sreću da su za župnike uvijek imali zauzete, spontane, otvorene i komunikativne svećenike, o čemu nakon mons. Ožure svjedoči i sadašnji novi župnik Stanko Smiljanić. Rođen je u Kruševu 1974. u Hercegovini kao najmlađi od tri sina otca Andrije i majke Marice. Nakon završene osnovne škole u rodnom mjestu srednju je završio u Splitu, a teologiju je diplomirao kod isusovaca u Zagrebu. Od g. 2005. bio je vjeroučitelj u Slunju u srednjoj školi te je odlučio postati svećenik. Zaređen je u Slunju g. 2010. pa je najprije godinu dana bio kapelan u Ogulinu, a sljedeće mu je godine povjerena župa Sinac kod Otočca, iz koje se skrbio za vjernike u župama Ramljane, Čanak i Vrhovine. Prošle je godine došao u Cetingrad i zbog svoga odnosa prema ljudima odmah je stekao naklonost župljana. O njemu dovoljno govori i činjenica da je rado pristao da njegov prethodnik mons. Ožura ostane u župnom stanu. Njih su dvojica živi primjer svećeničkoga zajedništva jer se slažu, surađuju, pomažu jedan drugomu.

Na početku Domovinskoga rata župa je okupljala točno 2213 vjernika, ali se oko 1000 njih nije vratilo. Danas je ondje više od 1200 katoličkih vjernika u 35 sela i zaselaka. Dijeli sudbinu svih hrvatskih krajeva u kojima je demografska slika sve lošija i iz kojih odlaze mladi, pa je tako prošle godine bilo samo 13 krštenih, a 15 umrlih, devet prvopričesnika i isto toliko krizmanika te šest vjenčanih parova. Mise se osim u župnoj crkvi jednom mjesečno slave i u kapelici sv. Ivana u Kruškovači. Osim toga, treba spomenuti kako je oko 220 katolika u susjednoj BiH u Velikoj Kladuši i okolnim selima: Viduski, Johovici, Trnu, Širkovači i Šmrekovcu vezano za cetingradsku župu jer dolaze na misu, djeca pohađaju tamošnju školu, a pokojnici se pokapaju na cetingradskom groblju.

Primjeran odnosi s muslimanima

Brojni su zauzeti župljani pa se tek nekolicina njih može spomenuti. Jedan od njih je Kristijan Katić, 21-godišnji orguljaš. Zaposlen je u privatnoj tvrtki u Karlovcu i istodobno izvanredni student strojarstva. »Kada je riječ o orguljama, trebam reći da sam samouk, ali glazbene sam temelje stekao tijekom školovanja u tamburaškom i puhačkom orkestru. Zbor okuplja 30-ak članova. Desetak je stalnih, a ostali se priključuju iz našega KUD-a, koji također vodim. Pjevamo dvoglasno, imamo redovite probe nedjeljom prije ili poslije mise i po dogovoru. Moramo se pohvaliti da smo započeli i s redovitim božićnim koncertima. Mjesni je KUD osnovan g. 2000., ima 30-ak članova koji su u folklornoj ili tamburaškoj sekciji. Htio bih istaknuti kako se naša tamburaška glazba temelji na tradicijskoj trzalačkoj tamburi samici, koju su u hrvatske krajeve donijeli Turci.«

Željko Mucić, vjeroučitelj, rođen je 1974. u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu i srednju školu, nakon čega je upisao i diplomirao 2001. Katehetski institut u Mostaru. U Cetingrad je došao 2003. s mandatom za vjeroučitelja u punom radnom vremenu. »U cetingradskoj osmogodišnjoj školi od 122 đaka 78 je katolika, koji svi idu na školski vjeronauk, a u područnoj četverogodišnjoj školi u Maljevcu nema više katoličkih učenika. Naime, treba znati da u našoj općini, prema pedantnim podatcima mons. Ožure, trenutačno živi 418 muslimana, s kojima su odnosi više nego primjerni. Sa župnikom predajem i župni vjeronauk kao pripravu za sakramente prve pričesti i krizme.«

Marinko Tominac, r. 1973., završio je fakultet u Zagrebu te je zaposlen kao profesor tjelesnoga odgoja u mjesnoj školi te u srednjoj školi u Slunju. Oženjen je suprugom Božicom, učiteljicom u Cetingradu i Krnjaku, koja redovito čita na misi i s kojom ima troje djece: 21-godišnju Mariju, studenticu medicine, 16-godišnjega Igora, srednjoškolca, i petogodišnju Emu. Član je župnoga ekonomskoga vijeća, koje čine tri člana.

Njegov stariji rođeni brat Ilija Tominac, po zanimanju automehaničar, član je župnoga pastoralnoga vijeća, koje okuplja deset članova. I on ima troje djece sa suprugom Danicom, odnedavna je u mirovini i član je cetingradskoga DVD-a. Hrvatski je branitelj koji se borio u 2. bojni 14. domobranske pukovnije, dva je puta ranjen i ne voli mnogo govoriti o tim danima, ali tek ističe kako ga je iz više pomalo nevjerojatnih situacija, kada je npr. automobilom prolazio kroz četničke skupine, spasio samo Bog.

Mons. Marijan Ožura – cetingradska legenda i enciklopedija
Novija je cetingradska povijest nepojmljiva bez 81-godišnjega blagoga i nasmiješenoga bivšega župnika mons. Marijana Ožure, koji je cijeli svoj životni i svećenički vijek proveo u službi tamošnjih vjernika. Nakon pune 54 godine župnikovanja prošle je godine otišao u mirovinu i danas živi u župnom stanu skupa s nasljednikom Stankom Smiljanićem. Časna starina mons. Ožura rođen je g. 1937. u selu Turkama u općini Delnice u Gorskom kotaru, kao najmlađe dijete roditelja petero djece, ali je kršten u obližnjoj župi Osilnica u Sloveniji, gdje je i započeo niže razrede pučke škole. Više je razrede završio također u Sloveniji, u Vas-Fari pri Kočevju, te je otišao u sjemenište u Rijeku. Godine 1955. komunističke su vlasti zatvorile riječko sjemenište te je prešao u Pazin, gdje je i završio gimnaziju. Teologiju je nastavio u Pazinu, a diplomirao je u Rijeci, nakon čega je g. 1963. zaređen za svećenika i odmah mu je povjerena tada velika i prostrana cetingradska župa, koja je tada okupljala 4200 vjernika u 35 sela i zaselaka, naslijedivši župnika Franju Šiška. Sjeća se kako je tih godina bilo stalno više krštenja nego sprovoda, a za primjer navodi 157 krštenja u svojoj prvoj godini u Cetingradu. Osim toga, kao vrstan poznavatelj župne prošlosti, ističe primjer da je prema župnim maticama g. 1904. u jednom danu, 25. studenoga, bilo 28 vjenčanih parova, što bi moglo konkurirati za hrvatsku Guinnessovu knjigu rekorda. Bez pretjerivanja, gotovo nevjerojatno djeluje dok govori »iz prve«, bez zadrške i razmišljanja, o silnom mnoštvu podataka o događajima, kojima je bio svjedok i sudionik, i ljudima, s kojima se susretao i živio svagdašnjicu dijeleći i dobro i zlo s njima, tako da je uistinu »živa cetingradska enciklopedija«. Sa župljanima je 1991. morao otići u progonstvo u obližnju Veliku Kladušu u BiH, a u jesen 1994. u Vojniću su ga zarobili srpski pobunjenici, koji su ga držali u zatvoru 20 dana. Prema njegovu svjedočenju, nisu ga fizički maltretirali, jedino je na njega u dva navrata nasrnuo domaći Srbin iz Ruševice Milan Ribić udarivši ga šakom u trbuh, a drugom prilikom nogom. Nakon mnogih intervencija, posebice »glasovitoga« Fikreta Abdića, razmijenjen je u dramatičnim okolnostima na Turnju. Svećenik staroga kova – pedantan, savjestan i točan, po kojem svi mještani mogu znati koliko je sati jer u minutu točno svaki dan odlazi na poštu i u crkvu, 15 je godina bio i dekan Slunjskoga dekanata, imenovan je kanonikom Riječke nadbiskupije, a potom i Gospićko-senjske biskupije. Dobitnik je više općinskih i županijskih priznanja.
Kordunski bećarac uz tamburicu samicu

Nekoliko rečenica o dvije mlade žene, koje su uz silne obiteljske i poslovne obveze svake nedjelje na misi, dovoljno govori o njihovim ljudskim i vjerničkim vrlinama. Nikolina Obrovac, 35-godišnja mljekarica, sa suprugom Darkom, poljoprivrednim tehničarom, ima četiri sina: Matiju, Luku, Filipa i Josipa. Uspjeli su uz velik trud i odricanje stvoriti za tamošnje prilike veliko i uzorno gospodarstvo jer imaju 220 krava, od kojih dnevno oko 2100 litara mlijeka predaju paškoj sirani »Gligora«. Imaju ukupno sedam zaposlenika, počinju raditi ujutro od 4 sata, ali nedjeljna je misa svetinja.

Jednako tako 38-godišnja Mandica Prša Kučinić, koja sa suprugom Tomom ima tri kćeri: Magdalenu, Katarinu i Mariju, udomila je još četiri curice bez roditeljske skrbi, i bez nje se nedjeljna i blagdanska misa ne može pojmiti.

U cetingradskom kraju sve je više praznih kuća, pa je tako od 600 obnovljenih nakon rata čak 150 praznih, nad čime su se svi u Hrvatskoj trebali već odavno zamisliti. Svi bi također trebali znati da biti u Cetingradu znači – biti s dobrim ljudima, te nije lako na rastanku s njima odlučiti što im reći. Možda je najbolje zapjevati stih iz njihova bećarca uz tamburicu samicu: »Oj, Kordunu rodni kraju, tri puta si paljen, al’ nikada ostavljen!«

IZVORGlas Koncila br. 15/2018.
Prethodni članakPOLITIČKI (I DRUGI) KLERIKALCI Tko po pljesak, tko po sakramente…
Sljedeći članakMOGUĆI UZROK ODLAZAKA? Obveza koja ne zastarijeva: slušati mlade