Među »blaženim« paradoksima kršćanske vjere osobito mjesto ima onaj umjetnički: naime trenutak uskrsnuća, bez kojega je – apostolovim riječima – uzaludna čitava kršćanska vjera, ni jednom riječju nije ocrtan ni u jednom od četiriju evanđelja. Zato taj paradoks i zaslužuje pridjevak »blaženi«. Jer kao što je u tišini uskrsnoga jutra snažnije odjeknuo navještaj Kristova uskrsnuća, tako je u praznini Kristova groba kršćanska imaginacija razabrala puninu svojega poziva: nevidljivu stvarnost dočarati vidljivim znacima koje je prije vanjskoga oka razabralo ono nutarnje.
Dr. Ljerka Dulibić: »Prizori nadahnuti Kristovom mukom i uskrsnućem umnogome su i često odlučujuće utjecali na formiranje općih obrazaca slikovnih predodžbi zapadne civilizacije«
Na osobit to način potvrđuju uskrsni motivi Strossmayerove galerije starih majstora, koje je – u iščekivanju ponovnoga otvorenja galerije nakon zagrebačkoga potresa – u nedavnom izlaganju za javnost »uskrisila« dr. Ljerka Dulibić. Znanstvena savjetnica u trajnom izboru rado se za Glas Koncila osvrnula na četiri uskrsna ostvarenja koja su tek dijelom većega ikonografskoga kompleksa Kristove muke, smrti i uskrsnuća zastupljena u Strossmayerovoj galeriji.
Od renesansne uravnoteženosti do kontrasta baroka
Riječ je o podosta raznorodnim ostvarenjima talijanskih i sjevernoeuropskih slikarskih škola nastalim u širokom rasponu od 15. do 18. stoljeća, ističe dr. Dulibić. »Odabrana djela pokazuju bogatu raznolikost stilova od renesansne uravnoteženosti do dramatičnih svjetlosnih kontrasta baroka. Kvalitativno, riječ je o reprezentativnom, premda ne uvijek vrhunskom presjeku europske sakralne umjetnosti, koji ponajprije svjedoči o raznolikosti i slojevitosti galerijskoga zbirnoga fonda. Iako njima nisu zastupljene sve etape, ta djela vrlo zorno predstavljaju raznolikost uskrsnoga ciklusa i složenost procesa ikonografskoga oblikovanja pojedinih događaja i njihova kasnijega obogaćivanja u europskom slikarstvu od 15. do 18. stoljeća«, ocjenjuje sugovornica.
Herojski Krist i groteskni stražari
Središnje mjesto u galerijskom uskrsnom ciklusu zauzima »Uskrsnuće Kristovo« anonimnoga majstora »Dvanaest apostola«, djelo istodobno herojski ozbiljno i diskretno humoristično. »Herojski karakter očituje se prije svega u monumentalnoj figuri uskrsnuloga Krista koji smireno i dostojanstveno zakoračuje iz groba. Istodobno prizor dobiva i blagu grotesknu notu u prikazu vojnika koji čuvaju grob. Njihove su geste pomalo pretjerane, gotovo nespretne: jedan se vojnik naglo povlači, drugi spava u neprirodnom položaju, a treći djeluje kao da je zatečen u trenutku panike. Upravo ta naglašena izražajnost i pomalo karikirane fizionomije stvaraju dojam živosti i svakodnevnosti koji ublažava ozbiljnost teme. Umjetnik tako spaja uzvišeni, teološki sadržaj s elementima ljudske slabosti. Time djelo postaje istodobno ozbiljna meditacija o uskrsnuću i vizualno pristupačna scena koja promatrača uvodi u događaj«, tumači dr. Dulibić.
Značenjski naboj bestežinskoga prostora
Znatno je pak drukčiji motiv uskrsnuća na minijaturi Mattea da Milana iz Časoslova Alfonsa I. d’Este. »Prizor je sažet i usmjeren na jasnoću poruke. Krist ustaje iz groba u idealiziranom, gotovo bestežinskom prostoru. Figure vojnika smirenije su, manje karikirane i podređene ritmu kompozicije, a boje su rasvijetljene. Minijatura Mattea da Milana zadržava hijerarhijsku kompoziciju i fokus na značenjski naboj prikazane scene. Tu nema istaknute dramatičnosti, jake pokrenutosti ni realističnih reakcija uprizorenih figura.« Navedene razlike donekle omogućuju ocrtati opće mijene uskrsne ikonografije, primjećuje sugovornica. »Prizori nadahnuti Kristovom mukom i uskrsnućem umnogome su i često odlučujuće utjecali na formiranje općih obrazaca slikovnih predodžbi zapadne civilizacije – od srednjovjekovne simboličke i kontemplativne slike preko renesansnoga interesa za prostor i ljudsko iskustvo do sve istaknutije dramatike i emocionalnoga naboja kasnijih razdoblja. I samo uskrsnuće tako može biti teološki sažeta vizija, ali i živopisan narativni događaj približen promatraču.«
Premda je manjih ambicija, i »Uskrsnuli Krist« neznanoga talijanskoga majstora otkriva domišljenu kompoziciju upućena autora, ocjenjuje dr. Dulibić. »Arhitektura groba lijevo uravnotežuje kompoziciju, a u daljini desno nazire se grad i brdoviti pejzaž, što prizoru daje stanovitu prostornu dubinu. Osim toga uočljiva je koloristička atmosfera svitanja, ostvarena toplim smeđim i zlaćanim tonovima koji se postupno otvaraju prema svjetlijemu i ponešto hladnijemu, zelenkastomu krajoliku u pozadini.« Taj prijelaz iz tame prema svjetlu simbolički prati sam motiv uskrsnuća, dodaje sugovornica. »Figura Krista oblikovana je smireno i dostojanstveno, on stoji na zemlji bez naglašene dramatike. Lagani iskorak i uzdignuta ruka stvaraju diskretan kontrapost, a purpurni plašt, prebačen preko ramena, te vijoreća zastava gore desno daju kompoziciji svečan karakter i koloristički naglasak. Prizor primarno pokazuje karakter nabožne slike koja je, unatoč svojim skromnim umjetničkim dosezima, oku izvornoga promatrača mogla pružiti jak meditativni poticaj svojom nenametljivom simbolikom i intimnim atmosferskim ugođajem«, zaključuje. Uvid je to posve u skladu s paradoksom uskrsnuća.
Zašto Uskrsnuli nosi lopatu
