Određene psihološke studije sa Sveučilišta Harvard u SAD-u potvrđuju ideju da je čovjekov mozak programiran prakticirati dobrotu. Zanimljivo je da je u svoje vrijeme o tome imao isto mišljenje i Charles Darvin koji se bavio ljubavlju, suosjećanjem i pažnjom, koji su pomogli čovjeku da preživi kao vrsta.
Međutim, to ne znači da čovjek bezuvjetno i iznad svega teži dobroti jer ljudski mozak uključuje mnoge drukčije biološke sadržaje, koji također utječu na njegovo ponašanje. Primjerice ljutnja, zavist, ljubomora, agresivnost i slično. Ipak se pokazuje da je najvjerojatnije najintenzivnija emocija čovjekova mozga suosjećanje. Kada s nekim iskreno suosjeća, čovjeku pojačano proradi cijeli limbički sustav. Tom prilikom oslobađaju se određeni neurokemijski agensi koji donose pozitivne emocije, kao što su empatija, uzajamnost ili izražena želja za činjenjem dobra. Shvaćajući da je pomaganje drugima način investiranja i u sebe, možda nesvjesno čovjek računa da u budućnosti može dobiti istu pomoć ako mu zatreba.
Prema svim tim istraživanjima i stručnjacima, među ljudskim emocijama i vrlinama dobrota je instinkt naslijeđen od naših predaka. On pokazuje da u neprijateljskom ozračju ne preživljava i ne uspijeva samo najjači, nego i onaj koji ima široku društvenu potporu. Bilo kako bilo, ni jedan čin ljubaznosti, koliko god bio mali, nikada ne cěe biti uzaludan. Naši čini naklonosti, suosjećanja i dobrote omogucěuju da čovjek ne ostane sam i da se upravo plemenitošću poveže s drugima.
Nakon svega ipak je velika šteta da se dobrota znatno više ne prakticira. Stoga je važno vježbati se u suosjećanju i dobroti i za samo poboljšanje vlastitoga zdravlja i zadovoljstva.
Ugledni psiholog David Keltner sa Sveučilišta Berkeley u SAD-u i ravnatelj »Centra za istraživanje dobrote« objašnjava u svojoj studiji »Rođen da bude dobar« da vrijednosti na kojima moderno društvo počiva ne samo da ne pridonose rastu dobrote, nego još razbijaju prirodnu sklonost suosjećajnosti, milosrđu i dobroti. Nepoštedna jurnjava za novcem sama po sebi pretjerano individualizira, razdvaja i tjera da se nezdravo nadmeće. Još se pokazuje da je obično većina ljudi s najvećim bogatstvom najmanje suosjećajna.
Iskrena dobrota može se nazvati i dodirom ljudskosti u kojoj nema proračunatosti i dodvoravanja ni pokušaja da se dobrim djelima uljepša vlastita slika. Ako u svojoj požrtvovnosti čovjek nije egocentričan, nego usmjeren na potrebe drugoga, i sam će osjetiti ono dobro što je drugomu učinio.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
