Ususret 12. susretu hrvatske katoličke mladeži u Gospiću 4. svibnja sedamnaestogodišnja Ema Posavčević odazvala se pozivu da za Glas Koncila prva opiše svoju viziju »mlade Crkve«. Ema je rodom iz Nove Gradiške, a u Zagrebu pohađa Glazbeno učilište »Elly Bašić«, gdje se razvija u uspješnu flautisticu. U Zagrebu je najčešće u karmelskoj župi Remete, s čijim mladima kani ići u Gospić. Crkva mladih kakvu ona vidi puna je žara, duboke vjere, odlučna, žrtvena i spremna na nove inicijative.
»Ovo ljeto čitala sam knjigu pape Franje ‘Bog je mlad’ i taj mi se naslov urezao u pamćenje. Bog je uvijek nov i ima osobine mlade osobe, što znači da je ambiciozan i uvijek ima novu želju za stvaranjem. To me prodrmalo. Kada bih pogledala sebe, vidjela bih da ne iskorištavam sve svoje talente«, priznaje. »Bilo je to prije Svjetskoga dana mladih u Lisabonu, koji je ostavio dubok dojam na mene. Ondje sam vidjela ‘mladu Crkvu’.«
Mlada sugovornica ističe da ne bi trebalo generalizirati govoreći da je nova generacija lijena, inertna i mlaka. »U Lisabonu sam vidjela 500 tisuća mladih ljudi sa žarom. Nije im bilo važno samo zabaviti se, nego su sedam dana zaredom sudjelovali u euharistiji. To me potaknulo na promišljanje. Kada je Gospodin pozivao učenike, pozivao je mlade ljude. Računao je na nas, možda ne samo zbog naše životne dobi – jer je vrijeme pred nama – nego i zato što imamo osobine koje su potrebne da bi se neko djelo ostvarilo.«
U njezinu viđenju Crkvu osim mladenačkoga resi i obiteljski duh. »Svatko je od nas krštenika izabran. Ja sam pozvana u Crkvu; rođena sam baš u toj određenoj obitelji. I Crkva je zapravo obitelj, a u obitelji je prva naša uloga prihvaćati i davati ljubav.« No svaki član obitelji to čini na drukčiji način.
»Kada pogledamo kolika je raznolikost karizma i poslanja u Crkvi te koliko se ona mijenjala kroz povijest, ponekad se pitam što bismo više mogli htjeti. U Crkvi se nudi sve: od kontemplativnih redova pa do apostolskih službi. A čula sam i da su se ljudi povlačili u pustinju da bi tjednima razmatrali riječi ‘Oče naš’.« I svoje mjesto u Crkvi sugovornica prepoznaje kao mjesto molitve. »Svaku osobu Otac je vidio prije nego što je stvorio svijet. Svaku našu molitvu vidi i prije nego što je izrečena. Tako ja mogu pridonijeti Crkvi, svojoj obitelji«, zaključuje.
Ema Posavčević ispričala nam je kako se njezin angažman mijenjao s odrastanjem. A sve je započelo od crkvenoga zbora koje su sestre vodile u gradiškoj župi. »U osnovnoj školi nisam bila toliko aktivna jer nije bilo toliko sadržaja za mlade osim župnoga vjeronauka. Tada sam pošla u srednju školu.
Prvi sam razred završila u Požegi, a nakon dolaska u Zagreb otvorila mi se ‘cijela karta’. Sve što sam poželjela postojalo je – od karizmatskih i molitvenih zajednica sve do skrovitijih susreta mladih po župama.«
Na toj duhovnoj »karti« sugovornica je svoje mjesto pronašla u zajednici mladih Karmela Božanskoga Srca Isusova. No svoje će mjesto mladi lako pronaći svagdje gdje im se povjeri i odgovornost. »Pozvala bih se na fra Stjepana Brčinu koji je rekao da se ‘rad s mladima ne može događati a da mladi u nj nisu aktivno uključeni’. U svojem radu s mladima, koji je itekako plodan, on ih je uvijek uključivao. Nije ih gledao samo kao one kojima će služiti, nego i kao one koji će služiti s njim«, primjećuje.
Mlada Gradišćanka smatra da je za sve što se u Crkvi događa odgovoran Duh Sveti. On će, veli, i podići mlade ljude sa žarom i željom da navijeste »što su vidjeli i čuli, što su svojim rukama opipali«. »Mladi mogu nositi veliku i odgovornu ulogu. Primjerice, u zajednici na Svetom Duhu svatko djeluje prema svojim sposobnostima – od slavljeničkoga tima do tima za društvene mreže. Nikomu u Crkvi nije dano sve, svi smo upućeni jedni na druge. Mladima je sve ponuđeno kao prazna ploča; mi ćemo odlučiti što će na njoj pisati. Nije odgovornost samo na odraslima. Mislim da smo dovoljno sposobni i odgovorni preuzeti aktivnosti i službe.«
Sugovornica nam je opisala i pripreme za susret u Gospiću, tijekom kojih se petnaestak mladih u remetskoj župi pridruže i svećenici i bogoslovi. »Nađe se tu i krizmanik koji je došao kao ‘padobranac’, jer ga je netko nagovorio, a bude i osoba koje su stvarno došle produbiti svoju vjeru. Susret uvijek započinjemo molitvom i poticajnim tekstom za razmatranje, nakon čega izričemo svoja razmišljanja o temi teksta. Imam dojam da idemo prilično ‘u dubinu’. Nakon toga ostanemo malo u druženju.« U pripremi za SHKM moli se, kaže, na različite načine. »Primjerice, jučer smo započeli pjesmom i nakon toga iznosili svoje dojmove na tekst pjesme koju smo slušali. Pokušali smo ne zapjevati, nego je slušati.«
Mlada flautistica ove se korizme angažirala i u inicijativi »40 dana za život« kao moliteljica kod Klinike za ženske bolesti i porode u zagrebačkoj Petrovoj ulici. U odluci za taj angažman prevagnuo je trenutak kada je predsjednik udruge »Hrvatska za Život« Ante Čaljkušić došao predstaviti inicijativu u njezinu rodnu župu u Gradišku.
»Njegova knjiga ‘Zvrk u Božjim rukama’ završila je u mojim rukama. U njoj mi je ostavio svoj broj i rekao: ‘Javi se kada pročitaš.’ Progutala sam knjigu u dva dana! Osjetila sam neodoljiv poticaj da mu se javim i posvjedočim lavinu misli i vatre koju je knjiga izazvala u meni«, rekla je Ema. »Kada je došla korizma, isprva nisam htjela stati pred Petrovu bolnicu koja je udaljena dvije minute pješačenja od moje škole. Znala sam da će biti susreta s kolegama. No postala sam spremna na to. I sada mogu reći da se stvarno isplatilo«, svjedoči.
Kao ni vjeru, sugovornica ne skriva svoj kritičan pogled na vlastitu generaciju. »Kakvi god mladi bili, stariji će uvijek govoriti o njima kao lošijima od svoje generacije. No današnje mlade u negativnom smislu razlikuje mlakost i neodlučnost. Sve nam je ponuđeno, imamo što god hoćemo, kada hoćemo, ne moramo donositi konkretne odluke i postavljati si ciljeve. Ne riskiramo jer nemamo što riskirati. Što god se dogodilo, uvijek imamo zaleđe.«
Pojašnjava nam i mentalitet virtualnoga svijeta, gdje se svaka objava može izbrisati, a uvijek se može napraviti i novi račun, što stvara kulturu neodgovornosti. »Moramo se probuditi. Sada sam tu, sada je trenutak koji se ne će ponoviti i za nj sam odgovorna. Slobodna, ali odgovorna. Liberalizam nam nudi slobodu, ali ne govori o posljedicama.« Premda je čitavo društvo obilježeno općom mlakošću i ravnodušnošću, mladi su danas svjesniji svega što budućnost nosi – od klimatskih promjena nadalje. »Nove se generacije ne boje isprobati nove pristupe, što Crkvi donosi širu perspektivu«, ocjenjuje Ema Posavčević.
Na često postavljano pitanje zašto stariji naraštaj ne uspijeva prenijeti vjeru naraštaju 21. stoljeća sugovornica je dala zanimljiv odgovor. »Da je vjera samo tradicionalna i ritualna, ja prva ne bih bila vjernica. Potpuno je opravdana čežnja svakoga čovjeka – bio on mlad ili na zalasku života – da upozna Boga. Ako nismo doživjeli da se on brine za nas, da nam je blizak i u križu, teško ćemo mu se kasnije vratiti.« Ema Posavčević ne sumnja da se taj zaključak može primijeniti i na virtualni naraštaj.
»Virtualni svijet otvara pitanja koja traže određenje. Na njih postoje odgovori, samo ih ponekad ne želimo čuti jer vjera podrazumijeva žrtvu. Izbjegavanje boli ne će dovesti do rezultata. Bog će nam često oduzeti drage ljude, pomrsiti planove. U čovjekovoj je naravi izbjegavati patnju, no tek kada prihvati patnju kao sastavni dio života, čovjek ulazi u puninu života. Da nije bilo patnje, ne bismo bili spašeni.«
