Od 1990. g. Hrvatska bilježi stalni pad prirodnoga prirasta stanovništva te tako postaje svojevrsna »staračka nacija«. Istodobno s padom stanovništva raste broj općina i gradova. Tako buja administracija, a smanjuje se nacija. Do danas se ništa bitno nije promijenilo. Sve druge obnove donekle uspijevaju, a najvažnija, demografska obnova, ne daje rezultate. Ne može se takvo stanje opravdavati Domovinskim ratom ni iseljavanjem. Višestruki su razlozi pada nataliteta. Država pokušava poticati natalitet na više načina (poticanje povratka iseljenih, priznavanje staža rodiljama, doplatci za djecu), ali ne uspijeva. Neuspjesi poticanja nataliteta mogu se dokazati i prikazom priznavanja prava na doplatak za djecu prema službenim statističkim podatcima Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje.
Godine 2003. u Hrvatskoj je bilo 259 911 korisnika prava (u pravilu su to obitelji) za 490 884 njihove djece. Protekom vremena od 2003. zaključno do 2024. broj se smanjio na 169 985 korisnika i »samo« 319 595 djece. Iako u tom razdoblju od više od dvadeset godina postoje male oscilacije u broju obitelji i broju djece, ništa se nije bitno promijenilo te i dalje postoji stalan pad, kako broja korisnika tako i broja djece. Dakle, može se zaključiti da razne izmjene i dopune Zakona o doplatku na djecu nisu imale učinka na povećanje nataliteta, iako se svakom izmjenom ili dopunom zakona isticala želja za povećanjem broja korisnika.
Problem je u činjenici da se doplatak za djecu uvjetuje imovinskim cenzusom, koji je za 2025. godinu određen u svoti od 618,02 eura po članu kućanstva (dakle ne obitelji).
Prema pojednostavnjenom primjeru to može biti i slučaj samohranoga roditelja, najčešće majke s jednim djetetom. Ako njezin prosječni mjesečni prihod, pretežno je to plaća, tijekom 2025. iznosi 1236 eura, priznaje se pravo na doplatak za jedno dijete jer njezin prosječan prihod podijeljen na dva člana kućanstva (majka i dijete) ne premašuje cenzus od 618,02 eura. Međutim, ako tijekom godine ili samo krajem te iste godine majka zbog napredovanja u službi dobije povišicu plaće za nekoliko eura pa joj njezin ukupan prihod premašuje census za nekoliko eura, dakle umjesto plaće od 1236 eura njezin prosjek poraste na svotu od npr. 1236,20 eura, ukida se njezino pravo na doplatak za djecu. Zakon takvu korisnicu prava na doplatak za djecu smatra bogatom i ne priznaje joj pravo.
Slično se može dogoditi ako takva samohrana majka primi u kućanstvo svoju sestru ili nekoga daljnjega rođaka ili poznanika, koji se zapošljava, dakle ostvaruje prihode. I u tom se slučaju zbrajaju prihodi kućanstva te gubi pravo na doplatak za sljedeću godinu. U praksi se takve promjene mogu zaobilaziti raznim zatajivanjima ili lažnim izjavama, čime se korisnici često i koriste te se tako privikavaju na varanje države. Dakle država nesvjesno usmjerava građane da kod pitanja prava na doplatak na djecu zaobilaze zakonske obveze. To ne bi bilo potrebno kada bi se doplatak za djecu priznavao svakomu djetetu, hrvatskomu državljaninu, bez uvjeta imovinskoga cenzusa.
Ovisno o imovinskom cenzusu Zakon, dakle država, određuje različite visine doplatka za djecu u pet različitih skupina, ovisno o visini prihoda. To je još jedna nepotrebna podjela među korisnicima prava.
Za razliku od tih nepravda između samih korisnika prava država je ispravno postupila kod priznavanja prava na doplatak za djecu hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata koji su smrtno stradali ili nestali. Prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata i članovima njihovih obitelji (članak 122.) za dijete smrtno stradaloga ili nestaloga branitelja svota doplatka za djecu utvrđuje se i priznaje neovisno o dohodovnom cenzusu (plaći) u svoti od 77,25 eura.
Bilo bi pravedno prema svim korisnicima prava i prema svakomu djetetu, neovisno o statusu njegova roditelja, da se dodatak prizna bez uvjeta cenzusa i u jednakoj svoti.
