Crkva neprestance upozorava na ljubav prema bližnjemu i potrebitomu, pa tako i ovogodišnja Papina poruka o Svjetskom danu bolesnika ohrabruje zdravstveno osoblje, tješi nevoljne i bolesne. Posebno upozorava da zdravstveni sustavi i suvremena medicina trebaju gledati osobu kroz moto: »Velika mi djela učini Svesilni.« O teškoćama s kojima se danas suočava zdravstvo i medicina, te kako to poboljšati, govori doc. dr. Krešimir Dolić, znanstvenik i neuroradiolog iz Splita. Poslije specijalizacije pohađao je brojne seminare i tečajeve u Hrvatskoj i inozemstvu, osobito iz područja neuroradiologije, bavio se istraživačkim radom. Radio je na projektu o mogućoj vaskularnoj etiologiji nastanka multiple skleroze te o pronalasku optimalne dijagnostičke metode za prikaz ekstrakranijske vaskularne patologije, osobito venskoga sustava. Objavio je desetak znanstvenih radova indeksiranih u Current Contestu u vodećim radiološkim i neurološkim časopisima, a ukupno je objavio 20-ak znanstvenih radova. Recenzent je u više stručnih europskih časopisa. Sudjeluje u nastavi medicinske radiologije na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, a sada je na subspecijalizaciji iz neuroradiologije. Autor je poglavlja o dijagnostičkim mogućnostima prikaza ekstrakranijskih krvnih žila u udžbeniku pod nazivom »Neurovascular Imaging: From Basics to Advanced Concepts« u izdanju »SpringerReferencea«. Član je Hrvatskoga društva radiologa, Hrvatskoga društva neuroradiologa, Europskoga društva radiologa, Europskoga društva neuroradiologa te Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva i Hrvatske udruge bolničkih liječnika. Obnaša dužnost predsjednika Vijeća Hrvatske liječničke komore te predsjednika županijskoga povjerenstva HLK-a za Splitsko-dalmatinsku županiju. Istodobno je predstojnik Kliničkoga zavoda za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju KBC-a Split.
DOC. DR. DOLIĆ: Jedno od temeljnih postulata liječničkoga poziva upravo je zaštita dostojanstva ljudskoga života, ali i smrti. Mi liječnici imamo posebnu povlasticu brinuti se o bolesnima, o onima koji trpe, i zato i volimo reći da je to naš poziv, a ne samo puko obavljanje posla. Sigurno je da nam te Papine riječi daju poticaj za dodatno posvećivanje pažnje bolesnima i za zahvalnost Bogu što nam je omogućio da budemo aktivni dionici brige o ljudskom životu.
DOC. DR. DOLIĆ: Rekao bih da empatija zdravstvenih djelatnika nikada nije bila upitna jer, vjerujem da govorim u ime svih kolega, ona je i najvažniji razlog zašto smo odabrali liječnički poziv. Nije moguće obavljati ovaj posao bez empatije i ljubavi prema bližnjemu, prema pacijentu koji je u centru našega fokusa. Osobno zadovoljstvo, duševni mir i radost koji se postignu činjenicom da smo svojim znanjem i vještinama nekomu pomogli neprocjenjivi su i daju nam novu snagu i polet da se još više predamo svomu pozivu.
Nažalost zbog nedostatka zdravstvenoga osoblja i loših uvjeta rada ponekad se u javnosti stvara dojam da nedostaje empatije i komunikacije s pacijentima, što u pacijenata dodatno izaziva osjećaj da su kao »brojke«, a ne kao živa bića. Komunikacija je vještina na kojoj se nikad ne prestaje raditi i koja se uvijek može još više usavršiti na obostrano zadovoljstvo. Komunikacije nedostaje ne samo u zdravstvenom sustavu, to je nažalost karakteristika društva u cjelini. U areni života borimo se za egzistenciju, ostvarenje obiteljskih i poslovnih karijera te ubrzani civilizacijski napredak i to dovodi do toga da su se ljudi međusobno otuđili i »zaboravili« razgovarati. Sve više tipkamo i virtualno se družimo, a izostaje iskonska ljudska komunikacija.
DOC. DR. DOLIĆ: Današnja službena moderna medicina ili, kako mi volimo reći, zapadna medicina još uvijek nema odgovore na sve izazove s kojima se susrećemo u svakodnevnom radu. Naime, kod nekih bolesti još uvijek liječimo samo simptome jer nismo odgonetnuli mehanizam nastanka same bolesti, a s druge strane mnoge bolesti i patološka stanja liječimo i zbrinjavamo sa stopostotnom uspješnošću. Činjenica je da se današnja medicina u velikoj mjeri oslanja na farmaceutsku industriju, zahvaljujući kojoj smo iskorijenili mnoge bolesti i u mogućnosti smo se vrlo uspješno boriti s raznim patološkim stanjima. Naravno da se uvijek otvara pitanje zlouporabe zbog ostvarivanja što većega financijskoga dobitka, ali upravo tu dolazi do izražaja etičnost i samokritičnost liječnika i zdravstvenoga osoblja, onih koji propisuju i primjenjuju farmaceutske pripravke s ciljem ostvarivanja najpovoljnijega ishoda za pacijente. Svatko mora preuzeti svoj dio odgovornosti za brigu o zdravlju, pa tako i pacijenti. Bolje je spriječiti nego liječiti.
DOC. DR. DOLIĆ: Uvijek volim naglasiti da su najveća vrijednost hrvatskoga zdravstvenoga sustava ljudi koji u njemu rade jer upravo oni svojim entuzijazmom i žrtvom održavaju ovaj sustav iznad »razine vode«. Boraveći i živeći u inozemstvu, u više sam se navrata uvjerio da usprkos relativno negativnoj percepciji našega zdravstvenoga sustava u javnosti, mi u Hrvatskoj imamo kudikamo bolju i dostupniju zdravstvenu skrb nego mnoge bogatije zemlje od nas, iako za zdravstvo po stanovniku izdvajamo mnogo manje. Kako je zdravstvo osjetljiva socijalna kategorija, nitko se ne usudi reći da je medicinska skrb skupa i da država ne će dugoročno moći održavati takav medicinski standard ako se uskoro ne napravi određena reorganizacija: u upravljačkom, funkcionalnom i javnozdravstvenom smislu s ciljem da se što bolje iskoriste i unaprijede postojeći resursi i osigura još kvalitetnija zdravstvena skrb. To mora biti nadstranačko pitanje, svojevrsni nacionalni konsenzus, i vrijeme je da se napokon donese dugoročna nacionalna zdravstvena strategija u koju će biti uključeni svi dionici sustava. Pri tome treba uzeti u obzir specifični geografski ustroj RH kako bi se izbjegle današnje situacije da na relativno malom geografskom području imamo pretjerano gomilanje zdravstvenih ustanova, a na drugom dijelu nema ni jedne i pacijenti su primorani putovati u udaljenija mjesta da bi ostvarili temeljno pravo na zdravstvenu skrb. Mislim da se boljom i racionalnijom organizacijom postojećih resursa može znatno unaprijediti postojeća zdravstvena mreža i samim time pružiti kvalitetnija i dostupnija zdravstvena skrb pod uvjetom da se čuje i glas »maloga čovjeka« s terena. Vrijeme je da se prestanemo vrtjeti u krug i donositi površna i parcijalna rješenja. Pri tome mislim i na sveobuhvatnu reformu primarne zdravstvene zaštite i vraćanje uloge i ugleda koji je nekoć imao obiteljski liječnik, oživljavanje specijalističko-konzilijarne zaštite u domovima zdravlja kako bi se rasteretile bolnice, edukaciju pacijenata i provođenje preventivnih programa te naravno ulaganje u ljudske resurse koji su glavna karika u lancu.
DOC. DR. DOLIĆ: Stara je izreka da je najteže biti prorok u svom mjestu. Mi Hrvati još uvijek imamo kompleks maloga naroda i mislimo da je sve tuđe bolje samim time što nije hrvatsko. U Hrvatskoj je nažalost poremećen sustav vrijednosti i mi još nismo definirali nacionalne vrijednosti, što vrhunski kadrovi to doista jesu. Činjenica je također da naši stručnjaci, bez obzira iz kojega područja, kad odu raditi u inozemstvo, postižu izvrsne rezultate zbog boljih uvjeta rada. Javni je prostor u Hrvatskoj nažalost »zatrovan« žutilom i lažnim sjajem te stvaranjem iluzije o uspjehu preko noći. Nama kao društvu treba više svijetlih primjera, ljudi koji su svojom žrtvom i upornošću te nadasve ljubavlju prema onomu čime se bave postigli velike rezultate i, konkretno u medicini, primjenjuju to znanje za opće dobro.
DOC. DR. DOLIĆ: Nažalost, na djelu je stvaranje pesimistične klime i apatije u društvu zahvaljujući velikoj većini medija koji nam svakodnevno »serviraju« žutilo i crnilo, što utječe na svijest i zdravlje ljudi, osobito pojavnost psihosomatskih bolesti. Kategorija pozitivnih vijesti i lijepih životnih primjera gotovo je izumrla. Nudi nam se lažni sjaj bez pokrića i izvrnut sustav vrijednosti, što stvara veliku nesigurnost i dovodi do gubitka samopouzdanja, pogotovo među mlađom populacijom koja je rastrgnuta između onoga »kakvi bi morali« biti i onoga što zapravo jesu. Nadam se da će mediji uskoro shvatiti koliku odgovornost imaju u kreiranju boljega i zdravijega društva.
DOC. DR. DOLIĆ: Nažalost, to je jedan od razloga zašto mladi liječnici napuštaju Hrvatsku i odlaze u inozemstvo, gdje im se pružaju bolji uvjeti rada i mogućnost bržega i kvalitetnijega stručnoga i znanstvenoga napredovanja. U nekim segmentima još uvijek robujemo starim uzusima ponašanja da učenik uvijek zna manje od učitelja, pa nam se događa da nove generacije znaju sve manje. Hrvatska liječnička komora prepoznala je taj problem te je napravila i ponudila Ministarstvu zdravstva novi koncept specijalističkoga usavršavanja koji bi omogućio maksimalnu transparentnost u dobivanju specijalizacija te osigurao kvalitetno provođenje specijalističkih programa. Naime, često nam se događa da nakon završenoga fakulteta ili specijalizacije stvaramo »poluproizvode« jer kolege nisu za vrijeme školovanja dobili adekvatno znanje i stekli vještine za samostalno obavljanje posla zbog loše organizacije i osiguranja kontrole kvalitete provođenja tih programa. Sustav treba poticati i nagrađivati izvrsnost te omogućiti mladim ljudima da na maksimalno transparentan način ostvare daljnje napredovanje u struci jer je to jedan od načina da ih se zadrži u sustavu.
DOC. DR. DOLIĆ: Od ulaska u Europsku uniju Hrvatsku je do danas napustilo oko 525 liječnika, a u istom razdoblju 1262 liječnika ishodilo je potvrde koje su im potrebne za rad u inozemstvu. Te podatke čini još alarmantnijima prosječna dob liječnika koji odlaze ili su otišli, koja je 39 godina. Dakle odlazi nam perspektiva sustava. Danas u zdravstvu nedostaje oko 2500 bolničkih specijalista da bi se dosegnuo prosječan broj liječnika na 1000 stanovnika u zemljama EU-a, koje usprkos tom broju imaju potrebu za dodatnim liječničkim kadrom. Te poražavajuće brojke upozoravaju na moguću prijetnju nepovratnoga urušavanja kvalitete pružanja zdravstvene skrbi hrvatskim građanima u skoroj budućnosti ako se ubrzo ne donese akcijski plan s ciljem osiguravanja boljih uvjeta rada i vrjednovanja liječniče struke radi zadržavanja liječnika u sustavu.
DOC. DR. DOLIĆ: U medijima se prilično paušalno svakodnevno govori o problemu dugih lista čekanja za različite dijagnostičke preglede za koje smatram da nisu relevantne i da ne prikazuju realnu sliku stanja na terenu. Naime, treba naglasiti da se na tim listama nalaze pacijenti koji se upisuju za prvi pregled, ali i pacijenti kojima je prema stručnim smjernicama sljedeći kontrolni pregled potreban za tri, šest ili 12 mjeseci. Nažalost, iz svakodnevnoga iskustva mogu reći da je na djelu i svojevrsna stručno neopravdana hiperinflacija zahtjeva za dijagnostičkim pretragama, od kojih neke nisu bezazlene poput CT pretraga jer generiraju nepotrebno izlaganje visokim dozama zračenja. Nadalje tu bih apostrofirao i nedostatak građanske odgovornosti glede nedolazaka na zakazane preglede bez odjave, čime dodatno generiraju duljinu lista čekanja. A jedan dio pacijenata nikada i ne preuzme nalaze, što dodatno potvrđuje činjenicu da im tražena pretraga očito nije bila ni potrebna. Jedan od razloga te hiperinflacije pretraga jest i nedostatak liječničkoga kadra u sustavu te preopterećenost postojećih liječnika koji se ne mogu maksimalno posvetiti pacijentima i onda »kupuju« vrijeme slanjem pacijenata na određene pretrage, a drugi je razlog nedostatak i zastarjelost opreme.
DOC. DR. DOLIĆ: Za vrijeme jednogodišnjega boravka u SAD-u (2010. – 2011.) radio sam na projektu kojemu je bio cilj istražiti moguću etiologiju nastanka multiple skleroze (MS) na račun smetnji u drenaži venske krvi iz mozga. Taj koncept poznat pod nazivom CCSVI (kronična cerebrospinalna venska insuficijencija) pobudio je velik interes stručne i opće populacije jer je prilično pojednostavnio etiologiju nastanka MS-a u odnosu na do tada poznate činjenice te nudio pacijentima relativno lagano rješenje za izlječenje dilatacijom vratnih vena. Naime do tada se multipla skleroza isključivo liječila farmaceutskim pripravcima s naglaskom na liječenje simptoma i usporavanje progresije bolesti. Nažalost, početna euforija ubrzo je splasnula jer su većina objavljenih istraživanja dokazala da taj koncept ne može objasniti nastanak MS-a, a pojavili su se i prvi smrtni slučajevi zbog nestručnoga izvođenja intervencija na vratnim venama. To naravno nije obeshrabrilo znanstvenike i kliničare da i dalje traže odgovore kako nastaje i kako najbolje liječiti MS. Vjerujem da ćemo u skoroj budućnosti dobiti te odgovore i vratiti nadu za više od 2,5 milijuna oboljelih diljem svijeta.
