Dvojica znatiželjnih učenika Ivana Krstitelja, Ivan i Andrija, zapanjeno su se zagledali u Isusa dok se spuštao u rijeku Jordan. Evanđelist Ivan, koji je bio jedan od dvojice učenika, uputio se šutke za Isusom. Slijedio ga je s Andrijom. Zabilježio je u svojem evanđelju Isusovo pitanje: »Što tražite?« I kratak odgovor: »Učitelju, gdje stanuješ?« Te na kraju Isusov završni poziv: »Dođite i vidjet ćete.« Isus je odlučno odgovorio na pitanje, otvorio svoju privatnost za osobe koje bi mogle biti ništa više nego samo znatiželjne upoznavanja…
Danas gotovo svatko o svakome zna sve. Dovoljno je da čovjek promotri tuđe dvorište, već padaju različiti sudovi ili pak osude: »Neuredan je. Rasijana je pa joj i dom izvana izgleda uvijek nedovršeno. Stalno drži spuštene rolete, sigurno spava do podneva. Vidi koliko smeća stavlja u kantu, tko zna kada je posljednji put u kući očišćeno.« S druge strane, Isus se nije obazirao na takve moguće riječi osude. Odmah, čim je primijetio znatiželjne učenike Ivana Krstitelja koji su se za njim uputili, pozvao ih je u svoj dom. I nije Isus mario ni je li njegov dom uredan, je li mirišljav, je li pospremio suđe od doručka, je li išta narezao za goste, je li uopće prilika da se znatiželjni gosti pozovu, on je na njihovo pitanje izravno uzvratio: »Dođite.« Koje li hrabre riječi! Koje li riječi utjehe svakomu čovjeku, osobito onomu kojemu je dom nastradao u potresu! Kao što je Isus odgovorio jednostavnim: »Dođite«, toliki unesrećeni na petrinjskom i glinskom području govore: »Dođite, bez obzira što nemamo ništa, ako ste spremni nešto korisno učiniti, dođite u naš razrušeni dom.«
Isusove riječi kao da su se prelijevale i na sve koji su ostali bez krova nad glavom ili su nažalost zbog silne uznemirenosti noćili u svojim automobilima, pod vedrim nebom, zagrijani jedino dahom vlastite obitelji. Kao da Hrvatskoj unesrećeni ponavljaju uvijek aktualnu Isusovu rečenicu: »Dođite i vidjet ćete.« Onaj koji je unesrećen od potresa poziva svakoga tko je dobre volje, traži više od toga – traži da se postane Isusov učenik: »Dođi i promijeni se. Dođi i učini nešto. Dođi i pođi za mnom kroz vrtlog života.« To znači biti Isusov učenik, to znači biti pomagač, to je odgovor na iskreni dolazak u epicentar potresa i svakoga drugoga ljudskoga stradanja. Nisu se Krstiteljevi učenici kod Isusa išli »naslikavati« niti su očekivali da drugi kažu kako su upravo oni prvi bili u kući onoga kojega je Krstitelj nazvao Jaganjcem Božjim. Ne, oni su otišli i doslovno se promijenili: vratili su se svojim kućama kao nove osobe, kao osobe drugoga identiteta, kao što je Šimun postao Petar. Od Isusa nisu ništa više ni očekivali, pa čak nisu ni tražili da im nešto spremi za jelo.
Reći će Ivan Zlatousti da se susret osim hrane može ispuniti i nečim drugim: »Ako se čini nerazumnim da se o važnim stvarima govori u desetoj uri, onaj tko tako misli čini mi se da je u velikoj zabludi. Mnogima pak koji služe samo tijelu vrijeme nakon gozbe nije baš prikladno ni za jedan hitan trenutak jer su njihova srca opterećena mesom – ali ovdje je pred njima bio čovjek koji nije ni uzimao uobičajenu hranu i koji je navečer bio jednako priseban kao i mi ujutro, čak i mnogo više! Često ostatci naše večernje hrane koji su ostali u nama ispunjavaju naše duše maštom, ali on svoju posudu nije napunio ni jednom od takvih stvari. Stoga je imao dobar razlog da navečer govori o važnim stvarima.«
Kršćani se sada mogu na poseban način povezati s Isusom. Novi stvarni izazov je pred čovjekom. Može li se samo doći i vidjeti ili će vjernik učiniti više od običnoga pogleda prema stradalima? Isusovi učenici nisu bili puki znatiželjnici koji su došli samo vidjeti. Uostalom, ne bi se toliko zadržali kod Isusa koji im nije ponudio ni sit trbuh ni zabavno poslijepodne. Ponudio im je mnogo više jer je od njih započeo činiti svetije ljude. To su i danas posljedice unesrećenih u potresu. Pozivaju ljude ne da vide, nego da se promijene, da postanu bolji ljudi, svjesni sadašnjosti, svjesni blizine drugoga čovjeka, manje okrenuti ugodi, a više trpljenju u solidarnosti.
Gospodine, ne dopusti da budemo znatiželjnici u ovom svijetu. Neka naše čeznutljive oči zastanu tek na promjeni života, na pomaganju koje mijenja svijet, na riječima strpljivosti koje unose konkretnu nadu koja će se zaista dogoditi.
Tako si nam pokazao ti koji u svoj dom pozivaš učenike da budu drugačiji za vijeke vjekova. Amen.
