U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji tijekom ljetnih mjeseci boravio je Jesus Yovani Gomez Cruz, svećenik biskupije Culiacan u meksičkoj saveznoj državi Sinaloi, trenutačno na studiju svećeničke formacije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu. Rado je prikazao svoj svećenički put, ali i život Crkve u Meksiku, s posebnim naglaskom na pastoral duhovnih zvanja.
»Rođen sam u katoličkoj obitelji, koja je oduvijek usko povezana s Bogom i Crkvom. Imam 31 godinu, drugo sam od sedmero djece i moji su me roditelji odmalena učili ljubiti Boga više od svega te u svakom trenutku i svakom događaju tražiti njegovu volju. Otkad znam za sebe, govorio sam da želim postati svećenik, a čini mi se da je za tu moju želju bio ključan primjer i svjedočanstvo župnika kojega sam doživljavao kao svetu osobu dostojnu divljenja. Imao sam potporu i razumijevanje roditelja, braće i sestara u izboru vlastitoga životnoga zvanja. Oni su mi pomogli i u tome da izaberem svećeničko zvanje uz neizostavno župnikovo duhovno praćenje.
Sa 14 godina ušao sam u malo sjemenište. Nakon tri godine slijedila je propedeutska godina, zatim tri godine studija filozofije i četiri godine studija teologije. Nakon 11 godina sjemenišne formacije zaređen sam za svećenika 21. studenoga 2011., dakle, svećenik sam već više od pet i pol godina. Nakon ređenja dvije sam godine vršio službu župnoga vikara, a poslije toga nepune tri godine bio sam odgojitelj u propedeutskoj sjemenišnoj zajednici. Posljednjih godinu dana boravim i studiram u Rimu«, rekao je meksički svećenik Gomez Cruz.
Upitan što bi izdvojio kao posebnost Crkve u Meksiku, odgovorio je:
»Kao i u mnogim drugim zemljama, i Crkva u mom Meksiku mnogo je propatila zbog vjere. I u nas je mučenička krv bila ključna za razvoj i rast katoličke vjere. Ukazanja Gospe Guadalupske dala su snažan poticaj početcima evangelizacije Meksika. Mi Meksikanci ponosno ističemo da smo marijanska nacija. Meksikanci su narod žive i dinamične vjere u procesu rasta. U velikoj je mjeri prisutna pučka pobožnost koja je jednostavna, a istodobno predivna i to kao svećenik želim očuvati u svom životu.
Kvalitetna i kompletnija formacija svećenika prioritet je meksičkih biskupa koji su svjesni da novac i vrijeme uloženi u izgradnju svećenika itekako mogu pomoći u izgradnji i duhovnom rastu cjelokupnoga Božjega naroda. Svake godine pedesetak naših svećenika dolazi na studij u Rim, a nekolicina njih i u Španjolsku. Crkva u Meksiku prije nekoliko godina uistinu je shvatila i prihvatila riječi sv. Ivana Pavla II. da nam je potrebna nova evangelizacija te nas je to ohrabrilo u napuštanju nekih starih, neuspjelih pastoralnih programa i prihvaćanju i provođenju nečega sasvim novoga. Ne umaramo se mijenjati stvari, makar svaka novost ne postigla željeni učinak.
Nacija smo od 127 milijuna stanovnika, a čak je 111 milijuna katolika. To svakako ne znači da se katolički nauk živi, što je i očito, jer imamo mnoštvo korupcije i narušavanja osnovnih ljudskih prava. Zbog toga se Crkva u Meksiku trudi oko što temeljitije formacije laika kako bismo u društvu mogli bolje provoditi socijalni nauk Crkve.«
Na upit postoje li u Meksiku organizirani oblici rada s mladima, bračnim parovima, osobama s invaliditetom i kako su osmišljeni svećenik Gomez Cruz odgovara: »Svakako, postoje mnogi pastoralni planovi i programi s različitim društvenim skupinama. Svaka biskupija ima razvijen vlastiti model pastoralnoga djelovanja koji se vodi zaključcima i uputama koje je donijela Meksička biskupska konferencija. Sve što činimo, nastojimo činiti u zajedništvo sa Svetim Otcem i u duhu crkvenoga učiteljstva te uskoj povezanosti s biskupom. Kao bitan jamac kvalitete pastoralnoga planiranja i djelovanja ističemo trajnu svećeničku formaciju pomoću koje biskupi neprestano potiču i jačaju svoje svećenike.
Ne ulazeći u pojedinosti, istaknuo bih da najveći naglasak želimo staviti na izradu pastoralnoga plana i programa svake župe, svake skupine, kako bi se svaka od njih mogla nesmetano razvijati bez obzira na pastire koji se mijenjaju. Na svakom području života Crkve želi se djelovati ujednačeno i usklađeno sa svim ostalim područjima.«
Upitan koliko ima duhovnih zvanja i kako se provodi formacija, rekao je: »Dolazim iz biskupije na čijem je području vrlo snažna politička korupcija, proizvodnja i prodaja droge za cijeli svijet, razne posljedice materijalizma, hedonizma… Mladi su obilježeni svim tim. Pastoral mladih ide za tim da mlade ponajprije odvoji od tih zala. Uz pastoral mladih usko je vezana promocija zvanja i vrlo je dobro i vrijedno što svaka zajednica, svaka župa u biskupiji to doživljava kao svoju vlastitu zadaću i odgovornost.
Svake godine malomu sjemeništu pridruži se između 15 i 25 dječaka, a u veliko sjemenište uđe između 20 i 25 mladića. Od toga njih osamdesetak posto ima iskustvo praćenja i razlučivanja poziva u sklopu pastorala duhovnih zvanja.
Načela sjemenišne formacije u Meksiku temelje se na odredbama opće Crkve, ali velikim dijelom prilagođena su našim prilikama. Brigu o prilagodbi i detaljnoj razradi formacije vodi Udruženje meksičkih sjemeništa – tijelo Meksičke biskupske konferencije. S obzirom na zajedničke zaključke, svako sjemenište prilagođava formaciju svojim prilikama i potrebama određujući konkretna sredstva i ciljeve. Želimo staviti naglasak na cjelovitu formaciju kako bismo jednoga dana, uz Božju pomoć, imali dobre i kvalitetne svećenike. U mojoj biskupiji čak je deset svećenika odgojitelja u sjemeništu i to je, prema naputcima Kongregacije, jedina služba koju obavljamo kako bismo joj se mogli u potpunosti posvetiti. Moja biskupija trenutačno ima 105 kandidata u malom i velikom sjemeništu.«
Upitan koja je mjesta u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji posjetio i kakvi su mu dojmovi, rekao je: »Do prije godinu dana znao sam jako malo o Hrvatskoj. Bila mi je poznata vaša nogometna reprezentacija, neki slavni nogometaši poput Luke Modrića i Ivana Rakitića, poznavao sam vašu zastavu i to je gotovo sve što sam znao o maloj europskoj državi Hrvatskoj.
U Rimu studiram s vašim svećenikom Davorom i preko njegovih riječi puno sam više i bolje upoznao Hrvatsku, a nedavno sam imao priliku i sve to ‘uživo’ doživjeti te osjetiti, barem nakratko, bilo vaše nadbiskupije. Ne sjećam se imena svih gradova i sela koje sam posjetio, ali u sjećanju mi je, prije svega, ostala Jarmina u kojoj sam boravio i u kojoj sam imao priliku sudjelovati na slavlju krizme koju je predvodio nadbiskup Đuro Hranić. Posjetio sam Vinkovce, Osijek, Slavonski Brod… Posebno me se dojmio posjet Vukovaru gdje sam mogao osjetiti koliko ste kao narod patili, ali i da nada i vjera u Boga, oprost i ljubav mogu omogućiti nastavak života usprkos zlu i patnji koje čovjek proživi.
Posjet Đakovu kao biskupijskom sjedištu oduševio me ponajprije prelijepom katedralom i Nadbiskupskim domom. Uz to i sjemenište, kurije… sve kao mali crkveni grad, a posebno bih izdvojio susretljivost i gostoljubivost koju sam doživio od vašega nadbiskupa. Njegova otvorenost i neposrednost ostavila me zatečenim. U susretu sam osjetio prihvaćanje koje ne znam jesam li ikad prije osjetio izvan svoje zemlje.«
»Tijekom boravka u Hrvatskoj, iako nije u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, posjetio sam Zagreb i Mariju Bistricu. Ne znam ni sam zašto, ali pri posjetu grobu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca osjetio sam duhovni poticaj redovito se preporučivati njegovu zagovoru u svom svećeničkom životu. Marijansko svetište Marija Bistrica dojmilo me se ljepotom i intimnošću koja se ondje nalazi.
Nisam proveo dovoljno vremena u Hrvatskoj da bih mogao dati neki značajan sud, ali svakako sam pun lijepih utisaka. Crkvu u Hrvatskoj doživio sam kao Crkvu koja uistinu ljubi i voli Boga, koja želi ići naprijed, biti aktualna, neprestano rasti i poboljšavati se. Narod koji je odan Bogu uz pomoć i primjer svojih svećenika. Narod snažne vjere i ponosa usprkos svemu što je pretrpio kroz povijest, narod koji u Bogu pronalazi svoju snagu i hrabrost. Veoma me oduševilo zajedništvo koje svećenici žive međusobno, koje sam i ja kao stranac mogao osjetiti. Svi svećenici Hrvati, a ja Meksikanac, ali uistinu sam se osjećao među njima kao brat, potpuno prihvaćeno. Svjedočanstvo onih koje sam imao priliku upoznati pokazalo mi je da imate puno svećenika koji se trude biti uistinu Božji te se stavljati na raspolaganje Crkvi.«
Zamoljen da usporedi Crkvu u Meksiku i Crkvu u Hrvatskoj rekao je: »Ne mogu napraviti neku dobru usporedbu jer ne poznajem dovoljno Crkvu u Hrvatskoj, ali mogu reći da smo mi u Meksiku, za razliku od vas, mlada Crkva koja može puno učiti iz vašega iskustva kao starije braće u vjeri. Istodobno mi se čini da je Crkva u Meksiku u duhovnom, mlađahnom poletu, bogata mnogim darovima i sposobnostima.«
A na upit što će ponijeti u sjećanju kao uspomenu iz Hrvatske odgovorio je: »Iskustvo vjere, susretljivosti, prijateljstva i bratstva. Osjećao sam se kao kod kuće, kao među svojima… U sjećanju nosim narod, nakon što sam ga malo upoznao, pun vjere i hrabrosti podići se i ići naprijed. Uvijek ću pamtiti Hrvatsku kao zemlju s malim brojem stanovnika, ali velike vjere i još većega srca.«
M. Kuveždanin / D. Senjan
