DOJMOVI MEKSIČKOGA SVEĆENIKA GOMEZA CRUZA O HRVATSKOJ Hrvatska – zemlja velike vjere i još većega srca

Foto: D. Senjan | Ljetne mjesece svećenik Gomez Cruz proveo je u Slavoniji s hrvatskim kolegom sa studija

U Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji tijekom ljetnih mjeseci boravio je Jesus Yovani Gomez Cruz, svećenik biskupije Culiacan u meksičkoj saveznoj državi Sinaloi, trenutačno na studiju svećeničke formacije na Papinskom sveučilištu »Gregoriana« u Rimu. Rado je prikazao svoj svećenički put, ali i život Crkve u Meksiku, s posebnim naglaskom na pastoral duhovnih zvanja.

»Odmalena su me učili ljubiti Boga više od svega«
»Posebno me se dojmio posjet Vukovaru gdje sam mogao osjetiti koliko ste kao narod patili, ali i da nada i vjera u Boga, oprost i ljubav mogu omogućiti nastavak života usprkos zlu i patnji koje čovjek proživi.«

»Rođen sam u katoličkoj obitelji, koja je oduvijek usko povezana s Bogom i Crkvom. Imam 31 godinu, drugo sam od sedmero djece i moji su me roditelji odmalena učili ljubiti Boga više od svega te u svakom trenutku i svakom događaju tražiti njegovu volju. Otkad znam za sebe, govorio sam da želim postati svećenik, a čini mi se da je za tu moju želju bio ključan primjer i svjedočanstvo župnika kojega sam doživljavao kao svetu osobu dostojnu divljenja. Imao sam potporu i razumijevanje roditelja, braće i sestara u izboru vlastitoga životnoga zvanja. Oni su mi pomogli i u tome da izaberem svećeničko zvanje uz neizostavno župnikovo duhovno praćenje.

Sa 14 godina ušao sam u malo sjemenište. Nakon tri godine slijedila je propedeutska godina, zatim tri godine studija filozofije i četiri godine studija teologije. Nakon 11 godina sjemenišne formacije zaređen sam za svećenika 21. studenoga 2011., dakle, svećenik sam već više od pet i pol godina. Nakon ređenja dvije sam godine vršio službu župnoga vikara, a poslije toga nepune tri godine bio sam odgojitelj u propedeutskoj sjemenišnoj zajednici. Posljednjih godinu dana boravim i studiram u Rimu«, rekao je meksički svećenik Gomez Cruz.

»Mučenička krv bila ključna za rast vjere«

Upitan što bi izdvojio kao posebnost Crkve u Meksiku, odgovorio je:

»Kao i u mnogim drugim zemljama, i Crkva u mom Meksiku mnogo je propatila zbog vjere. I u nas je mučenička krv bila ključna za razvoj i rast katoličke vjere. Ukazanja Gospe Guadalupske dala su snažan poticaj početcima evangelizacije Meksika. Mi Meksikanci ponosno ističemo da smo marijanska nacija. Meksikanci su narod žive i dinamične vjere u procesu rasta. U velikoj je mjeri prisutna pučka pobožnost koja je jednostavna, a istodobno predivna i to kao svećenik želim očuvati u svom životu.

Kvalitetna i kompletnija formacija svećenika prioritet je meksičkih biskupa koji su svjesni da novac i vrijeme uloženi u izgradnju svećenika itekako mogu pomoći u izgradnji i duhovnom rastu cjelokupnoga Božjega naroda. Svake godine pedesetak naših svećenika dolazi na studij u Rim, a nekolicina njih i u Španjolsku. Crkva u Meksiku prije nekoliko godina uistinu je shvatila i prihvatila riječi sv. Ivana Pavla II. da nam je potrebna nova evangelizacija te nas je to ohrabrilo u napuštanju nekih starih, neuspjelih pastoralnih programa i prihvaćanju i provođenju nečega sasvim novoga. Ne umaramo se mijenjati stvari, makar svaka novost ne postigla željeni učinak.

Nacija smo od 127 milijuna stanovnika, a čak je 111 milijuna katolika. To svakako ne znači da se katolički nauk živi, što je i očito, jer imamo mnoštvo korupcije i narušavanja osnovnih ljudskih prava. Zbog toga se Crkva u Meksiku trudi oko što temeljitije formacije laika kako bismo u društvu mogli bolje provoditi socijalni nauk Crkve.«

»Svaka biskupija ima vlastiti model pastorala«
»Ne znam ni sam zašto, ali pri posjetu grobu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca osjetio sam duhovni poticaj redovito se preporučivati njegovu zagovoru u svom svećeničkom životu.«

Na upit postoje li u Meksiku organizirani oblici rada s mladima, bračnim parovima, osobama s invaliditetom i kako su osmišljeni svećenik Gomez Cruz odgovara: »Svakako, postoje mnogi pastoralni planovi i programi s različitim društvenim skupinama. Svaka biskupija ima razvijen vlastiti model pastoralnoga djelovanja koji se vodi zaključcima i uputama koje je donijela Meksička biskupska konferencija. Sve što činimo, nastojimo činiti u zajedništvo sa Svetim Otcem i u duhu crkvenoga učiteljstva te uskoj povezanosti s biskupom. Kao bitan jamac kvalitete pastoralnoga planiranja i djelovanja ističemo trajnu svećeničku formaciju pomoću koje biskupi neprestano potiču i jačaju svoje svećenike.

Ne ulazeći u pojedinosti, istaknuo bih da najveći naglasak želimo staviti na izradu pastoralnoga plana i programa svake župe, svake skupine, kako bi se svaka od njih mogla nesmetano razvijati bez obzira na pastire koji se mijenjaju. Na svakom području života Crkve želi se djelovati ujednačeno i usklađeno sa svim ostalim područjima.«

»Svako sjemenište prilagođava formaciju svojim prilikama«

Upitan koliko ima duhovnih zvanja i kako se provodi formacija, rekao je: »Dolazim iz biskupije na čijem je području vrlo snažna politička korupcija, proizvodnja i prodaja droge za cijeli svijet, razne posljedice materijalizma, hedonizma… Mladi su obilježeni svim tim. Pastoral mladih ide za tim da mlade ponajprije odvoji od tih zala. Uz pastoral mladih usko je vezana promocija zvanja i vrlo je dobro i vrijedno što svaka zajednica, svaka župa u biskupiji to doživljava kao svoju vlastitu zadaću i odgovornost.

Svake godine malomu sjemeništu pridruži se između 15 i 25 dječaka, a u veliko sjemenište uđe između 20 i 25 mladića. Od toga njih osamdesetak posto ima iskustvo praćenja i razlučivanja poziva u sklopu pastorala duhovnih zvanja.

Načela sjemenišne formacije u Meksiku temelje se na odredbama opće Crkve, ali velikim dijelom prilagođena su našim prilikama. Brigu o prilagodbi i detaljnoj razradi formacije vodi Udruženje meksičkih sjemeništa – tijelo Meksičke biskupske konferencije. S obzirom na zajedničke zaključke, svako sjemenište prilagođava formaciju svojim prilikama i potrebama određujući konkretna sredstva i ciljeve. Želimo staviti naglasak na cjelovitu formaciju kako bismo jednoga dana, uz Božju pomoć, imali dobre i kvalitetne svećenike. U mojoj biskupiji čak je deset svećenika odgojitelja u sjemeništu i to je, prema naputcima Kongregacije, jedina služba koju obavljamo kako bismo joj se mogli u potpunosti posvetiti. Moja biskupija trenutačno ima 105 kandidata u malom i velikom sjemeništu.«

Moliti, pratiti, oblikovati, razlučiti i odlučiti
Na pitanje kako se promiču duhovna zvanja i kako se provodi praćenje i razlučivanje, meksički svećenik Gomez Cruz odvratio je: »Prvi odgovoran za pastoral zvanja u biskupiji jest biskup. On za tu službu imenuje svećenika koji je promotor duhovnih zvanja na biskupijskoj razini. Uz njega, u svakom dekanatu postoji svećenik zadužen za pastoral mladih s naglaskom na promociju duhovnih zvanja. U promociju duhovnih zvanja uvelike su uključeni i bogoslovi. Njih deset čini promotorsku skupinu koju vodi povjerenik za duhovna zvanja. Bogoslovi zajedno s njim obavljaju sve aktivnosti povezane s pastoralom duhovnih zvanja na biskupijskoj razini po župama, na radiju, televiziji, novinama, društvenim mrežama. To je tzv. sjemenišna skupina za pastoral zvanja.
Postoji i tzv. vanjska skupina koju čine psiholog, sociolog, marketinški stručnjak, stručnjak komunikacijskih vještina, grafičar, katolički bračni par i petero mladih.
Ured za pastoral duhovnih zvanja ima svoje podružnice u četiri najveća grada biskupije. Pomoću tih podružnica ravnomjerno se djeluje na svim područjima biskupije. Ta mala središta služe kako bi mlade koji se zanimaju i otkrivaju u sebi mogući duhovni poziv usmjerili prema duhovnomu praćenju i razlučivanju poziva prije nego što uđu u sjemenište.
Bitnu ulogu u razlučivanju poziva kod mladih imaju njihovi župnici koji su prvi promicatelji duhovnih zvanja u svojoj zajednici. Nastoji se da promocija zvanja ne bude nešto što dolazi tek u adolescenciji od nekoga izvana, nego od samih početaka, već tijekom kateheze. Isto tako nastojimo formirati roditelje da i sami potiču djecu na prihvaćanje duhovnoga poziva. Svaki se vjernik treba osjećati odgovornim za dostatan broj budućih pastira.
Razlučivanje se vrši u skladu s crkvenim dokumentima nastojeći mladićima pomoći u dozrijevanju poziva. Bog daje klicu poziva, a mi kao njegovi suradnici u praćenju mladih vodimo se sljedećim: moliti, pratiti, oblikovati, razlučiti i odlučiti. Tu godinu prije započinjanja bilo kakve »službene« formacije nastoji se pratiti ne samo mladića koji želi postati svećenik, nego i njegove roditelje, i cijelu obitelj.«
»Posebno bih izdvojio susretljivost i gostoljubivost«

Upitan koja je mjesta u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji posjetio i kakvi su mu dojmovi, rekao je: »Do prije godinu dana znao sam jako malo o Hrvatskoj. Bila mi je poznata vaša nogometna reprezentacija, neki slavni nogometaši poput Luke Modrića i Ivana Rakitića, poznavao sam vašu zastavu i to je gotovo sve što sam znao o maloj europskoj državi Hrvatskoj.

U Rimu studiram s vašim svećenikom Davorom i preko njegovih riječi puno sam više i bolje upoznao Hrvatsku, a nedavno sam imao priliku i sve to ‘uživo’ doživjeti te osjetiti, barem nakratko, bilo vaše nadbiskupije. Ne sjećam se imena svih gradova i sela koje sam posjetio, ali u sjećanju mi je, prije svega, ostala Jarmina u kojoj sam boravio i u kojoj sam imao priliku sudjelovati na slavlju krizme koju je predvodio nadbiskup Đuro Hranić. Posjetio sam Vinkovce, Osijek, Slavonski Brod… Posebno me se dojmio posjet Vukovaru gdje sam mogao osjetiti koliko ste kao narod patili, ali i da nada i vjera u Boga, oprost i ljubav mogu omogućiti nastavak života usprkos zlu i patnji koje čovjek proživi.

Posjet Đakovu kao biskupijskom sjedištu oduševio me ponajprije prelijepom katedralom i Nadbiskupskim domom. Uz to i sjemenište, kurije… sve kao mali crkveni grad, a posebno bih izdvojio susretljivost i gostoljubivost koju sam doživio od vašega nadbiskupa. Njegova otvorenost i neposrednost ostavila me zatečenim. U susretu sam osjetio prihvaćanje koje ne znam jesam li ikad prije osjetio izvan svoje zemlje.«

»Oduševilo me zajedništvo svećenika«
Foto: D. Senjan | vlč. Jesús Yovani Gómez Cruz

»Tijekom boravka u Hrvatskoj, iako nije u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, posjetio sam Zagreb i Mariju Bistricu. Ne znam ni sam zašto, ali pri posjetu grobu blaženoga kardinala Alojzija Stepinca osjetio sam duhovni poticaj redovito se preporučivati njegovu zagovoru u svom svećeničkom životu. Marijansko svetište Marija Bistrica dojmilo me se ljepotom i intimnošću koja se ondje nalazi.

Nisam proveo dovoljno vremena u Hrvatskoj da bih mogao dati neki značajan sud, ali svakako sam pun lijepih utisaka. Crkvu u Hrvatskoj doživio sam kao Crkvu koja uistinu ljubi i voli Boga, koja želi ići naprijed, biti aktualna, neprestano rasti i poboljšavati se. Narod koji je odan Bogu uz pomoć i primjer svojih svećenika. Narod snažne vjere i ponosa usprkos svemu što je pretrpio kroz povijest, narod koji u Bogu pronalazi svoju snagu i hrabrost. Veoma me oduševilo zajedništvo koje svećenici žive međusobno, koje sam i ja kao stranac mogao osjetiti. Svi svećenici Hrvati, a ja Meksikanac, ali uistinu sam se osjećao među njima kao brat, potpuno prihvaćeno. Svjedočanstvo onih koje sam imao priliku upoznati pokazalo mi je da imate puno svećenika koji se trude biti uistinu Božji te se stavljati na raspolaganje Crkvi.«

Hrvatska – zemlja velike vjere i još većega srca

Zamoljen da usporedi Crkvu u Meksiku i Crkvu u Hrvatskoj rekao je: »Ne mogu napraviti neku dobru usporedbu jer ne poznajem dovoljno Crkvu u Hrvatskoj, ali mogu reći da smo mi u Meksiku, za razliku od vas, mlada Crkva koja može puno učiti iz vašega iskustva kao starije braće u vjeri. Istodobno mi se čini da je Crkva u Meksiku u duhovnom, mlađahnom poletu, bogata mnogim darovima i sposobnostima.«

A na upit što će ponijeti u sjećanju kao uspomenu iz Hrvatske odgovorio je: »Iskustvo vjere, susretljivosti, prijateljstva i bratstva. Osjećao sam se kao kod kuće, kao među svojima… U sjećanju nosim narod, nakon što sam ga malo upoznao, pun vjere i hrabrosti podići se i ići naprijed. Uvijek ću pamtiti Hrvatsku kao zemlju s malim brojem stanovnika, ali velike vjere i još većega srca.«

M. Kuveždanin / D. Senjan

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2017.
Prethodni članakGOSPA TRSATSKA – UMJETNIČKO NADAHNUĆE O. FRANCETIĆU I O. KOLBU Spomenspis iz 1718. i »Neporočna si«
Sljedeći članak»JUHOBUS« POMAŽE 365 DANA U GODINI Mobilna pučka kuhinja dnevno posluži i do 450 obroka