Svjetski dan štednje koji se slavi posljednjega dana listopada te virtualna konferencija »Franjina ekonomija« koja će se održati sredinom studenoga u fokus stavljaju pitanje novca, dobiti, kamata… Kako se u svemu tome trebaju držati vjernici, može li u svijetu ekonomije i gospodarstva katolik opstati sa svojim uvjerenjima i stajalištima, ali i o izazovima koje je pandemija donijela na globalnoj razini za Glas Koncila govori dr. Ivana Marić, profesorica s Ekonomskoga fakulteta u Zagrebu koja se bavi menadžmentom neprofitnih organizacija, a zanima se i za socijalno poduzetništvo te ekonomiju koja ima društveni predznak. Uz to otkrila je i ekonomiju zajedništva, ideju koja živi više od 25 godina, a potekla je u ozračju zajednice fokolara. Temelji se na odnosima i općem dobru, kulturi davanja, nadahnutoj humanošću i čovjekovim dostojanstvom, pa niz posljednjih znanstvenih projekata koje dr. Marić provodi u sveučilišnoj zajednici temelji se upravo na tim načelima ekonomije zajedništva.
»Čovjek jest prvi subjekt u ekonomiji, samo on zna raditi i biti kreativan. Moralne su zasade bitne u ekonomiji i uvijek su iste: poštenje, solidarnost, opće dobro i zajedništvo. Ekonomija postoji radi čovjeka. Nažalost, u središtu postojećega ekonomskoga sustava jest čovjek kao potrošač, čovjek kao radnik, na čovjeka se danas gleda kao na potrošnu robu ili broj. No unatoč svemu, za Boga ima mjesta u ekonomiji«, napominje sugovornica i ističe da ljudi u proteklim mjesecima zbog pandemije koronavirusa žive u strahu i tjeskobi, a to se reflektira ne samo u ekonomskom, nego i drugim područjima života.
»Do koronakrize činilo se da je postojeća ekonomska paradigma održiva, a sada se vidi da ekonomija treba transformaciju. Zbog koronavirusa i recesije koja stiže ekonomija zajedništva ima novu šansu. Ekonomija treba biti etična, društveno odgovorna i solidarna, okrenuta čovjeku, dobrobiti i razvoju lokalne zajednice te očuvanju planeta. To uključuje moralne principe solidarnosti i humanosti, očuvanje dostojanstva čovjeka i njegova rada, pravednu plaću i menadžment koji razvija čovjekovu kreativnost i omogućava da čovjek u svom poslu pronađe svrhu i da bude sretan na poslu u zdravoj radnoj atmosferi koja potiče, ohrabruje i uključuje različite ljude. Teoretičari sve više danas promiču pojam socijalnoga poduzetništva koji osim ekonomskoga uključuje i društveni aspekt poslovanja, a temelji se na principima vrlo bliskima ekonomiji zajedništva. Istražuju se teme društvene odgovornosti, etike i biznisa, autentičnoga vodstva, ispituje se sreća na radnom mjestu, predanost poslu, zadovoljstvo zaposlenih, potiče se kreativnost i inovativnost. Teme u biznisu su bliske ili identične vrjednotama iz evanđelja«, tvrdi sveučilišna profesorica Marić. Nadalje ističe da suvremeni teoretičari menadžmenta propituju pojmove vodstva služenjem i uviđaju da samo zadovoljni ljudi koji razvijaju svoje talente u pozitivnom radnom okruženju i kvalitetnim međuljudskim odnosima mogu ostvariti poslovne rezultate koji uključuju kvalitetne usluge i proizvode.
Pitamo sugovornicu kako doći do te promjene ekonomskoga sustava koju mnogi zazivaju. Njezin je odgovor jasan: promjena počinje od nas samih. »Naše odgovorno ponašanje na poslu, predano izvršavanje radnih zadataka i razvijanje vlastitih talenata dovodi do promjena u našim odnosima. Naše usluge i proizvodi postaju kvalitetniji, organizacije daju bolje poslovne rezultate. Imamo potencijala da novom pozitivnom organizacijskom kulturom mijenjamo ekonomske paradigme, paradigme svijesti koja uključuje nadu, ljubav i solidarnost u postojeću ekonomiju koja je prepuna straha, nadmetanja, gdje vlada filozofija oskudice resursa, a ne mentalitet blagostanja.«
No osim promjena na globalnoj razini, ovaj proces krize koja je proizišla iz koronakrize pokazao je i neke pozitivne pomake u svakodnevnom životu. »Upravo krizne situacije, poput potresa u Zagrebu ili globalne zaraze koronavirusom, potiču ljude na solidarnost i humanost. U takvim situacijama pokazuje se veliko srce malenih ljudi koji daruju besplatan kruh, restorana koji daruju liječnicima i sestrama besplatan ručak u bolnicama. Ta je grozna kriza učinila da prisilno ostajemo sa svojim obiteljima, družimo se, razgovaramo, manje trošimo i zagađujemo okoliš. Takve situacije ogole čovjeka koji se mora susresti sam sa sobom i zapitati se: Kako živim, koji su moji prioriteti, gdje je moje blago?«
Govoreći o aktualnoj situaciji u koronakrizi, istaknula je da je važno i da Crkva razumije ekonomiju i unutar sebe ima one koji mogu pomoći upravljati sredstvima dobivenima od vjernika i države. »U proteklom valu epidemije, proljetos, kada je sve stalo, bilo je uočljivo da se unatoč svemu još može kucati na vrata samostana i dobiti komad kruha, a Caritas je prevozio štićenike do pučkih kuhinja jer u to vrijeme nije bilo gradskoga prijevoza.« Međutim Crkva, tj. svatko od nas, može učiniti još više te treba započeti vlastito obraćenje, ne čekajući da to drugi naprave prvi.
Često se širi pogrješno uvjerenje da bogatstvo nije za vjernike, da je loše biti bogat. No Crkva tako ne uči… Kako onda gledati na materijalne darove? »U korijenu riječi bogatstvo je riječ Bog. Tko je bogat, to je čovjek koji poznaje i pouzda se u Boga. Često zaboravljamo koliko smo blagoslovljeni spoznajom da smo ljubljena Božja djeca i da smo bogati ljubavlju, dobrotom, zdravljem, prijateljima, obitelju. Ponekad i mi vjernici bogatstvo mjerimo samo novcem, kao i oni koji Boga ne poznaju. No pitanje je hoćemo li talente koje nam je Gospodin darovao umnožiti ili zakopati, odgovaramo Bogu za naše talente, oni su nam darovani ne samo za nas, nego i za druge, za čitavu zajednicu. Bogat čovjek nije opasan osim ako misli da je sve to namijenjeno samo njemu. Loše je to što je ekonomija postala hazardna igra. Novac, baš kao i uspješno poduzeće, može biti i treba biti na blagoslov društva. Poduzetnici pojedinci donose promjene u ekonomiji, oni stvaraju dodanu vrijednost, ali to nije samo novac, to je društvena dobrobit, novi vrtići, bolja zdravstvena skrb, nova radna mjesta, progres i blagostanje…«
Dodaje i da vjernici često pokleknu pod blještavilom konzumerizma. »U Hrvatskoj, u kojoj je stupanj siromaštva znatan te iznosi oko 25 posto, često zaboravljamo na svoje bližnje, a ponekad je tek naše vrijeme i pažnja ono što trebaju naši bližnji, prijatelji i kolege. Često smo škrti i egoistični prema potrebitima koji mogu biti naši susjedi, rodbina ili prijatelji prema kojima nekada nemamo milosti jer smatramo da su se trebali bolje snaći. Međutim, češće smo škrti i nemilosrdni prema samima sebi jer zadržavamo za sebe novac, ali i svoju ljubav, vrijeme, milosrđe, sve svoje talente ulažemo u vlastite probitke i hobije. Živimo prema očekivanjima ovoga svijeta, a ne prema zamisli i planu našega Stvoritelja, te zanemarujemo odmor, vlastito zdravlje, kao i vlastitu dušu. Konačno, zapitajmo se: Štedimo li se u ljubavi, jesmo li minimalisti samo u odnosu na potrošnju i upotrebu stvari ili se dajemo bez zadrške?« zaključno se pita dr. Marić.
