DRAGOCJEN IZDAVAČKI POTHVAT HRVATSKOGA KATOLIČKOGA SVEUČILIŠTA Cjelovit pogled na hrvatsko-židovske odnose kroz povijest

Starogrčka filozofska teorija korespondencije: »Veritas adaequatio rei et intellectus est / Istina je u podudarnosti misli i stvari« jedna je od najstarijih teorija o istini i ona u temeljima ističe da je istinito ono mišljenje koje odgovara stvarnosti. Međutim, to čvrsto ontološko uporište istine u povijesti je često bilo napadano i unakaženo u percepciji javnosti raznovrsnim lažima, koje su suprotne istini. To je u nizu područja posebice očito npr. na političkom području (lažnim predizbornim obećanjima), gospodarskom području (lažnom uljepšavanju stvarne ekonomske situacije), historiografskom području (lažnom prikazivanju povijesnih događaja i osoba) i sl. Na tom tragu ljubiteljima i služiteljima istine dužnost je razobličiti laž iznoseći činjenice, dokumente i tvrdnje koje odgovaraju stvarnosti. S toga se motrišta prijevod na engleski jezik knjige dr. Mate Artukovića »Rasprave o hrvatsko-židovskim i srpsko-židovskim odnosima u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća«, prošle godine u izdanju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i Hrvatskoga svjetskoga kongresa, bez pretjerivanja može ocijeniti velebnim izdavačkim pothvatom jer su slična izdanja već dulje vrijeme u Hrvatskoj prava rijetkost. Urednik je knjige, koju je preveo Ivan Domagoj Šola iz Kanade, dr. Mario Kevo, pročelnik Odjela za povijest na katoličkom Sveučilištu. Valja također istaknuti Ivana Hrvoića, hrvatskoga znanstvenika i poduzetnika također iz Kanade, koji je financijski podupro izdavanje. Koliko do teorije korespondencije drže vodeći »ribari ljudskih duša« u sadašnjoj Hrvatskoj govori i činjenica da velika većina najeksponiranijih vodećih javnih djelatnika: političara, povjesničara, novinara i dr. nije knjizi dr. Artukovića na hrvatskom jeziku, u izdanju Hrvatskoga instituta za povijest, Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu g. 2020., pridala ni približno primjerenu pozornost i važnost.

DR. MARIO KEVO, UREDNIK Trećina je naklade već podijeljena
Kako je došlo do suradnje? Krajem 2020. godine obratio mi se dr. sc. Mato Artuković, voditelj mojega bivšega znanstveno-istraživačkoga projekta na Hrvatskom institutu za povijest, s prijedlogom da Hrvatsko katoličko sveučilište institucionalno podupre projekt objavljivanja njegove knjige o hrvatsko-židovskim i srpsko-židovskim odnosima na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće na engleskom jeziku. Nakon početnih razgovora cjelokupni prijedlog predstavio sam sveučilišnomu Odboru za izdavaštvo, koji je objavljivanje te iznimno važne knjige uključio u izdavački plan Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta za 2021. godinu te odobrio dio financijskih sredstava za realizaciju projekta, koji je već bio u visokoj fazi dovršenosti.
Otprilike trećina naklade već je podijeljena, a osim sveučilišne knjižnice Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te, jasno, Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, primjerci knjige poslani su i, primjerice, Nj. E. Ilanu Moru, izraelskomu veleposlaniku u Republici Hrvatskoj, po primjerak knjige poslan je u National Library of Congress i Stanford University u SAD-u, National Library and Archives of Canada u Ottawi i slično.
Zašto su se Židovi doseljavali u Hrvatsku?

Knjiga je podijeljena na šest poglavlja: »Židovi u srpskom tisku u Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća«, »Glasnik biskupije bosanske i sriemske o Židovima i judaizmu«, »Strossmayer, Židovi i judaizam«, »Ante Starčević i Židovi (prema pisanju lista ‘Sloboda’)«, »Dvije propovijedi nadrabina dr. Hosea Jacobija«, i »Židovi u glasilu Stranke prava ‘Sloboda’ (1878. – 1886.)«. Već po naslovljenim poglavljima jasno je da je riječ o hrvatsko-židovskim, ali i srpsko-židovskim odnosima u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Što se tiče hrvatsko-židovskih odnosa, na temelju opsežne i u hrvatskoj javnosti dosad nepoznate arhivske građe objavljene u knjizi, doajenka hrvatske povijesne znanosti dr. Agneza Szabo u pogovoru je napisala da su »hrvatsko-židovski odnosi u vremenu u kojem je riječ bili dobri i mogu nam poslužiti kao model, ili ako hoćemo kao zrcalo ili primjer na kojem gradimo danas, ali i za sutra«. To je i bio jedan od ključnih razloga zbog čega su se Židovi u to doba sve više doseljavali na hrvatska područja iz Austro-Ugarske, onodobne Njemačke, Rusije i dr. u kojima su društveno ozračje i položaj Židova bili puno lošiji.

Potpuno nove, nepoznate, neočekivane, čak i šokantne činjenice široj svjetskoj javnosti donosi objavljen prijevod na engleski jezik knjige dr. Mate Artukovića »Rasprave o hrvatsko-židovskim i srpsko-židovskim odnosima u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća« u izdanju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta i Hrvatskoga svjetskoga kongresa

Dr. Artuković dokazuje da je to doseljavanje bilo od obostrane koristi jer su se doseljenici osjećali sigurno i prihvaćeno u novoj sredini, a domicilni su bili obogaćeni njihovim neosporno velikim gospodarskim, znanstvenim, obrazovnim i kulturnim mogućnostima i doprinosima te, što je posebice važno, podupiranjem hrvatske državnosti.

Filosemitstvo Hrvata jedan je od uzroka hrvatsko-srpskoga sukoba

Kada je riječ o srpsko-židovskim odnosima u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, oni se najbolje ogledaju u srpskim glasilima u Hrvatskoj: »Srbobranu«, »Srbinu«, »Vraču pogađaču«, »Zastavi«, »Braniku«, »Privredniku« i »Odjeku«. Naime, svi su oni bili neskriveno i žestoko antisemitski nastrojeni. Knjiga donosi mnoštvo citata o tome, posebice iz jedinoga satiričnoga srpskoga lista u Austro-Ugarskoj »Vrač pogađač«, u kojem su termini »čivutski« i »hrvatski« neraskidivo isprepleteni. U njima se prilično grubim riječima židovstvo poistovjećuje s pokvarenošću i truležom, a hrvatstvo s hendikepiranošću i nulom. »Srbobran« je odnos Hrvata prema Židovima ismijavao posprdnim riječima o jednom carstvu »koje će se zvati Velika Hrvatska – naseljena samim sinovima Judinim«. Knjiga dr. Artukovića obiluje mnoštvom citata iz srpskoga tiska, koji pokazuju da oni smatraju filosemitstvo Hrvata jednim od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba, na što nitko nikada nije upozorio u analizama svih nesuglasica, kontroverza, napetosti i sukoba u povijesti između dvaju naroda. »Zastava« izravno poručuje Hrvatima da se srpsko-hrvatske tenzije mogu izbjeći ili barem smanjiti: »Malo antisemitizma ne bi škodilo u Hrvatskoj.« U svom fanatičnom antisemitizmu srpska glasila nisu štedjela nikoga, a posebice im je na meti bio list Čiste stranke prava »Hrvatsko pravo« zbog dva podjednaka »krimena«. Prvi je program po kojem se stranka zauzimala za ujedinjenje hrvatskih zemalja i obnovu hrvatske državnosti, a drugi je židovsko podrijetlo dr. Josipa Franka, vodećega stranačkoga političara i izdavača lista.

DR. MATO ARTUKOVIĆ, AUTOR Kamo je »nestala« propovijed zagrebačkoga nadrabina dr. Jacobija?
Manipulacijom, ponajprije komunističke diplomacije, povijest hrvatsko-židovskih odnosa svedena je gotovo isključivo na istraživanje razdoblja od 1941. do 1945. Daleko se manje istraživala povijest tih odnosa u ranijim razdobljima. No ipak i ona je privlačila pozornost, a najvažniji su autori Gavro Schwarz, Agneza Szabo, Mirjana Gross, Lavoslav Šik, Ivo Goldstein, Ljiljana Dobrovšak, Melita Švob i Kathrin Boeckh. Istraživanja u ovoj knjizi predstavljaju hrvatsko-židovske odnose iz perspektive srpskih izvora, ponajprije najvažnije srpske stranke u Hrvatskoj, Srpske samostalne stranke. Rezime pogleda te stranke na društvenopolitički život u Hrvatskoj jest: klerikalizam i »Čivuti« zatrovali su hrvatsku političku scenu. Da u Hrvatskoj nema antisemitizma u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada su se u drugim zemljama Europe stvarale vrlo utjecajne antisemitske stranke, svjedoči zagrebački nadrabin dr. Hosea Jacobi, vrhovni duhovni autoritet hrvatskih Židova. Istaknuo je tu činjenicu biranim riječima u propovijedi uz 25. godišnjicu svoje rabinske službe u Hrvatskoj g. 1893. Taj izvor nije se navodio do sada u hrvatskoj historiografiji. Propovijed je bila sačuvana samo u jednom jedinom primjerku u Gradskoj knjižnici u Zagrebu, gdje se više ne može naći, no srećom, fotokopirao sam je i fotokopiju poklonio Knjižnici zagrebačke Židovske općine. Naravno da se treba nastaviti sustavno istraživanje, ali dosadašnja upućenost u tu problematiku dopušta zaključak da su natruhe antisemitizma u Hrvata, tamo gdje ga ima, vezane za stranke slavenske i jugoslavenske programatske orijentacije. Nadam se da izdavači, Hrvatsko katoličko sveučilište i Hrvatski svjetski kongres, nisu pogriješili kad su odlučili izdati ovu knjigu na engleskom. Nadam se da će se nakon pročitane knjige mnogi složiti sa mnom da je potrebno cjelovito promatrati odnose Hrvata i Židova kroz povijest, a ne samo i jedino kroz ono najtragičnije.