Malo staro mjesto koje svojim povijesnim značajem, ali i današnjom živošću ima važno mjesto u istočnom dijelu Istre jest Barban, smješten na brežuljku u blizini ušća rijeke Raše u more. Kada se pristupa tom mjestu doživljava ga se u njegovoj paradoksalnosti: prvo se susreću moderna škola i poduzetnička zona sa staklenim građevinama, no dolaskom u samo središte mjesta glavnu riječ ima kamen, stare zidine koje su u srednjovjekovlju štitile dobro utvrđeni Barban. Nikada u Barbanu nije živjelo više od nekoliko stotina ljudi, ali je zbog svojega položaja i bogate povijesti ostao središtem općine sve do danas. U općini danas živi oko 2800 ljudi iz 30-ak sela i zaselaka Barbanštine.
Nedjeljom se u središtu mjesta može susresti djecu, mlade roditelje, starije. Za svakoga ima mjesta u Barbanu, a 235 stanovnika – koliko ih je upisano prema posljednjem popisu stanovništva – zadovoljno je i dostupnošću usluga. Oko glavne Place smjestile su se pošta, banka, ljekarna, liječnička ordinacija – sve potrebno za ugodan život.Toj kvaliteti života, posebice onoj u duhovnom smislu, pridonosi otvorenost koju njeguje i župna zajednica sv. Nikole, drevna istarska župa koja se spominje već u 8. stoljeću.
Na dan Trke na prstenac, manifestacije koju Barbanci posebno slave, u kolovozu 2015. godine u župu je iz Krasa i Kaštela stigao novi župnik Bernard Jurjević, rodom iz Splita, za kojega domaći župljani imaju samo riječi hvale.
Svoj je župnički put od 2003. godine tesao u Cerovlju, Borutu i Grimaldi, potom u Boljunu, Vranji i Dolenjoj Vasi i konačno u Momjanu, Krasici, Kostajnici, Brdima i Grožnjanu. Ima mnogo godina staža i u predavanju školskoga vjeronauka u Pazinskom kolegiju i strukovnoj školi, a dio svoje svećeničke službe bio je odgojitelj, a potom i voditelj Pazinskoga kolegija. Uz sve to, uspio je magistrirati iz područja ekumenizma na zagrebačkom Bogoslovnom fakultetu.
»Župa Barban okuplja oko 2200 stanovnika, velik postotak obitelji prima blagoslov. Na području župe je osnovna škola u Barbanu, vrlo je dobra suradnja s vjeroučiteljicom i ravnateljicom škole, a u zaseoku Grandići nalazi se starački dom pa vodimo pastoralnu skrb i o njima u suradnji s časnim sestrama sv. Faustine Kowalske iz Pule«, govori župnik Jurjević.
Nedjeljom redovito misu služi u župnoj crkvi sv. Nikole, a preko tjedna uz župnu crkvu mise se slave u crkvi sv. Petra u Šajinima i crkvi Male Gospe na Prnjanima.
Dok pristupamo barbanskoj župnoj crkvi, doznajemo da je izgrađena na samom početku 18. stoljeća u baroknom stilu na mjestu stare, manje romaničke crkve. Teško je mimoići taj molitveni hram jer zvonik visine 25 metara potječe još iz 1558. godine te do danas postojano stoji i u svojoj sjeni odgaja generacije Barbanaca.Župnik Jurjević po ulasku u crkvu ukazuje na nekoliko umjetničkih vrijednosti. Oltarnim slikama sv. Nikole, sv. Sebastijana i Svih Svetih pridaje se osobita važnost jer su bile na oltarima stare crkve, a izradili su ih sredinom 16. stoljeća učenici Palme Mlađega, učenika Ticijanova. Slika sv. Nikole na stropu, iz 1843. godine, također privlači svojoj veličinom i vrijednošću.
Ne iscrpljuju se snage Barbanaca samo na povijesti kojom se tamošnji stanovnici posebno ponose, nego i danas pokušavaju u župi ostaviti trag. »Župno vijeće vrlo dobro surađuje sa mnom i sami su često inicijatori raznih aktivnosti. Oživjeli smo pastoral u svim sakralnim objektima koji su bili zapušteni. Uključujemo se i u pastoralne inicijative na razini biskupije. Suradnici mnogo pomažu. Uvijek su spremni i otvoreni za pomoć. Zadovoljan sam sa župom i kako sam ovdje prihvaćen. U školi radim dosta s mladima. Svoju duhovnost crpim iz zajednica Neokatekumenskoga puta kojem dugujem zahvalnost za svoj poziv. Suradnja s katehistima i formatorima te život u zajednici u Puli i matičnoj zajednici u Splitu od velike mi je pomoći za moj kršćanski život«, svjedoči župnik Jurjević.
Uz župnu crkvu još desetak crkava i kapela pripadaju barbanskoj župi u okolnim mjestima, a župnik Jurjević dobro poznaje njihovu povijest. »Kapela sv. Pavla je u selu Želiski, a potječe iz 14. stoljeća. Crkva sv. Petra u Šajinima izgrađena je oko 1400., crkva Male Gospe na Prnjanima izgrađena je 1587. Crkva sv. Antuna pustinjaka na ulazu u Barban izgrađena je u 14. stoljeću, a posjeduje vrlo vrijedne obnovljene freske i glagoljaške hodočasničke zapise iz 1420. godine, kao i crkva sv. Jakova koja je oslikana kasnogotičkim freskama s grafitima na glagoljici. Tu su i crkva Male Gospe u Prnjanima, crkva sv. Martina u Bičićima i crkva Gospe Karmelske iz 1644. godine, a crkva Presvetoga Trojstva na Punteri potječe pak iz 8. stoljeća. Crkva sv. Margarete na Prnjanima, iz 1300. godine, bila je kapelna crkva bolnice za gubavce u 16. stoljeću.«
Po dolasku u župnu crkvu vjernike dočekuje smijeh i dobro raspoloženje Matilde Kleve, 82-godišnje sakristanke rodom iz Žminja, koja je od udaje stalno nastanjena u Barbanu. Svećenika naziva »gospodin« te spominje da ima mnogo posla i zaduženja. »Ljudi su prije išli više u crkvu, stariji su ljudi bili povezaniji uz vjeru, ali su umrli, a mladi rjeđe dolaze. Djeca dođu na prvu pričest i krizmu, a poslije ih se baš i ne vidi«, govori ta predstavnica starije generacije. Živi u kući na barbanskoj Placi pa joj ne treba puno vremena da svrati u župnu crkvu koju redovito održava. U sakristiji susrećemo troje ministranata: Dominika, Elenu i Luciju, osnovnoškolce s već zavidnim brojem godina u ministrantskoj službi.
Njima vjeronauk u novouređenoj školi Jure Filipovića predaje vjeroučiteljica Aranka Prajz. Ona iz Labina već sedam godina putuje u barbansku školu u kojoj ima punu satnicu. »Od 160 učenika, 130-ak ih pohađa vjeronauk. Djeca su iz više župa jer škola okuplja dosta sela. Imamo u školi i vjeronaučnu grupu, dobro surađujemo sa župnikom Jurjevićem, djeca kroz kreativnost i likovne radove pokušavaju na svoj način uprizoriti evanđelje pa njihova ostvarenja znamo izložiti i u župnoj crkvi. Nazočni smo na proslavama župnoga blagdana sv. Nikole, školski zbor se priključuje u priredbe, igrokaze, a nama župnik u školu dolazi za Dane kruha i za druge prigode«, svjedoči vjeroučiteljica Prajz dok jednim okom budno pazi na svoje učenike i učenice s kojima dijeli klupu u barbanskoj crkvi.
U toj zadaći pomaže i rođena Barbanka Sanja Knezović Tomišić. Ona predaje glazbenu kulturu u školi koju je i sama pohađala. Za ovogodišnje slavlje krizme učenici će izvesti vlastitu skladbu – vjeroučiteljica je napisala tekst, glazbenica Knezović Tomišić uglazbila, a izvođenje djeca vježbaju na glazbenoj radionici. »S tim ćemo se prvijencem predstaviti našoj župi. Inače, dok se nije oformio zbor vodila sam pjevanje s djecom kod slavlja krizme i pričesti. Drago mi je da su se okupili pjevači i da zbor pjeva kod nedjeljnih misa. Slušam ih iz puka i uživam«, kaže Knezović Tomišić.
Zbor je pokrenut na župnikovu inicijativu prije godinu i pol dana. Na prvu je probu došlo devet pjevača, na drugoj ih se okupilo 14, a sada se broj pjevača »uglavio« na 17. Zadaća glazbenoga animiranja i vodstva zbora povjerena je Deanu Visintinu iz Buja koji vikendom u Barbanu pomaže župniku i u drugim pastoralnim aktivnostima. »Zborske probe imamo dvaput tjedno – petkom i subotom, za sada pjevamo dvoglasno, ali učimo i troglasne skladbe. To je liturgijska glazba na hrvatskom, talijanskom i latinskom. Ovdašnji su župljani voljni učiti, probe nam traju po dva i pol sata. Već smo imali i susret zborova iz cijeloga Vodnjanskoga dekanata, ugostili smo 13 zborova, pripremili im zakusku, a dobili smo i financijsku pomoć od općine«, govori Dean Visintin, a njegove riječi potvrđuju pjevačice Mercedes Modrušan i Sanja Prusić. Osjeća se entuzijazam kod pjevača mladoga zbora, a mnogi potvrđuju da se u crkvi i broj vjernika povećao otkako se glazbeno animiraju nedjeljna misna slavlja, pa ova lijepa priča svjedoči kako liturgijska glazba može biti snažno evangelizacijsko sredstvo.
Dva i pol stoljeća prošlo su od rođenja glasovitoga Istranina Petra Stankovića (Pietra Stancovicha), a spomen na njega još uvijek živi u njegovu rodnom Barbanu. Ne samo na pločama i kipovima, nego i među domaćim ljudima. Iako ih crkvena terminologija zbunjuje pa se neki ne mogu odlučiti je li bio biskup ili kanonik, svejedno znaju za njegov velik doprinos u inovatorstvu ratarskih strojeva i za njegova dva izuma za preradu maslina koja su mu osigurala međunarodni ugled.
Put barbanske župe u proteklih šest desetljeća poznat je Elsi Camlić (63), župnoj vijećnici i pjevačici u zboru. Kao umirovljena poštarica koja je 20 godina raznosila pošiljke po Barbanu i okolici, svjedoči da su prije sve kuće bile naseljene, ali sada je situacija drukčija: puno je praznih kuća, ali unatoč tomu vesela zajednica još je snažnije živnula dolaskom novoga župnika. »Svjetlo je palo na Barban, nikada nije bilo zbora u našem mjestu, uvijek su ljudi pjevali samoinicijativno. No osim pjevanja, idemo i putujemo sa župom, bili smo nedavno u Međugorju i Splitu, prošle godine za obljetnicu u Vukovaru, pa smo posjetili pobratimljenu općinu u selu Nijemci te u tamošnjoj župi sv. Katarine prvi put gostovali kao župa«, svjedoči ta aktivna vjernica koja pamti i nekadašnje događaje, posebice župničke dane Alojzija Bafa.
Službovao je od 1958. do 1968. godine i svi ga se u Barbanu sjećaju kao otvorena, vesela i dobra svećenika… »On nas je okupljao, sve nas je vozio na more, svi smo mi njegova djeca, otada smo povezani i ostali smo u crkvi. Sve me kod župnika Bafa oduševljavalo – prikazivao nam je filmove na dijaprojektoru, kupovao lopte, kuhao čaj… Iako je to bilo vrijeme kada je bilo zabranjeno ići u crkvu, mi smo potajno odlazili na prve petke prije nastave na misu, iako je zgrada stare škole bila odmah uz crkvu«, svjedoči Camlić.
Iz obližnjega sela Prnjani, gdje se mise služe dvaput mjesečno, župljanin Josip Tkalčić govori da se stanovništvo u Barbanštini inače bavilo poljoprivredom, a tijekom posljednjih se dvaju desetljeća počeo razvijati turizam. Mnogi putuju na posao u Pulu i Labin. »Gdje su nekada bile štale, sada su apartmani; više nema ovaca ni krava, sada dolaze Nizozemci i Nijemci. Iznajmljuju se kuće za odmor, najviše ljeti, ali sezona započne sada za Uskrs i traje sve do listopada. To su luksuzno opremljene kuće«, govori Tkalčić i podsjeća na još jednu posebnost Barbana, a to je blizina rudnika Raša, najvećega rudnika kamenoga ugljena u tom dijelu Europe.
Jedna od onih koji su se odlučili vratiti na starinu jest Marija Pucić (65). Vrativši se iz Pazina u kojem je radila, sa suprugom provodi svoje umirovljeničke dane u Barbanu brinući o unucima i uređujući voćnjak. U župnom vijeću aktivna je još od 2000. godine, od službovanja župnika Daniela Saturija. »Budući da sam svakoga vikenda dolazila ovdje zbog roditelja, bila redovita na misama. Kako je župnik bio mlad svećenik, rodom iz Brazila, odlučila sam se više uključiti i pomoći mu. Posebice smo pomagali oko obnova mnogobrojnih crkava i kapelica. Iako nas nema puno, kao župljani smo povezani, a vjerojatno tomu pridonosi i to što nije bilo puno doseljenika«, kaže Pucić, a njezine riječi potvrđuju i brojke da se tek desetero od 2800 ljudi izjasnilo Talijanima na posljednjem popisu stanovništva. Župljanka Pucić zadovoljna je sadašnjim župnikom, opisuje ga kao svećenika naroda.
Župnik Jurjević govori da se krizma i prva pričest u župi priređuju svake dvije godine, a bude oko tridesetero djece u obje grupe. Među župljanima je gotovo petina samačkoga stanovništva, također i neženja, ali brojne su mlade obitelji koje ostaju u Barbanu i vide dobru perspektivu. Kao i u svakoj župi, i ovdje ima potrebitih, no socijalna skrb o njima dobro je razvijena preko Caritasa. Mještani su osjetljivi na potrebe drugih.
Među onima koji su brinuli za župni Caritas jest i Danica Solo (66). »Bila sam prije u Caritasu, ali zbog prijevoza sada više ne mogu. Odlazili smo na duhovne obnove u Pazin, prikupljali namirnice, starijima ih odnosili«, govori karitativka Solo koja je dio života provela u Italiji, a dio u Puli. Ona je jedna od onih koje uređuje crkvu sv. Margarete na Prnjanima i svjedoči da je i u njezinu mjestu puno praznih kuća, a i sama se počela baviti turizmom.
Talijanskoga je podrijetla u župi Josip Blarežina (65) koji se odlučio vratiti iz Pule. »Iz grada sam došao ponovno živjeti na selo, a i moja su se djeca izjasnila da žele tu živjeti. Otac mi je govorio: što ćeš tamo, nemaš nikoga, nemaš ništa, kuća ne postoji. Jer tu je bio egzodus prije 70 godina, selo je u Drugom svjetskom ratu potpuno uništeno, poput Vukovara u malom, bilo je sve spaljeno. No svejedno sam se odlučio vratiti i događa se pozitivna promjena, generacija moje djece također je ostala, nitko nije odselio, ljudi su se skućili«, govori Blarežina, po profesiji metalac koji je mirovinu zaslužio radeći u kaznionici otvorenoga tipa Valtura.
Među mladim snagama Barbana ističe se Andrea Vale, 25-godišnja studentica koja pomaže župniku u pripremi krizmanika, a osim kateheze pripremaju se i za razne župne događaje. »Djeca su dobra i poslušna, malo ih treba ‘pogurati’ i motivirati, ali rado se odazovu. Primjerice, za Uskrs prošle godine imali smo igrokaz s prvopričesnicima, izveli smo predstavu u crkvi, a djeca i župljani bili su vrlo zadovoljni i s oduševljenjem su se odazvali za sudjelovanje. Ljudi imaju želju sudjelovati, samo se treba naći tko će sve započeti i pokrenuti te dalje ustrajati i voditi. Postoji povezanost i poštovanje između onih koji idu i koji ne idu u crkvu, nikoga se ne omalovažava, ni prema komu se ne ponaša drukčije i ne rade se razlike«, kaže mlada studentica Andrea, koja sa župom sudjeluje i na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru. Spominje kako autom putuje na studij u Pulu jer autobusne linije nisu baš česte.
Posebnost koja Barban izvlači iz istarskoga poluotoka te ga stavlja na kartu Hrvatske jest viteška igra Trka na prstenac. Održava se trećega vikenda u kolovozu i posljednjih je godina postala jednom od posjećenijih ljetnih priredaba u Istri. Igra podsjeća na Sinjsku alku jer je cilj u punom galopu prijeći stazu dugačku 150 metara te kopljem pogoditi prstenac koji se sastoji od dvaju koncentričnih krugova međusobno spojenih tako da čine četiri polja. Iako zapisi o Trci na prstenac dolaze s kraja 17. stoljeća – kada ju je organizirala mletačka obitelj Loredan pod čijim je vlasništvom tada bio Barban – ponovno je obnovljena 1976. godine. Današnji župljani Barbana sjećaju se tih godina kada su mladi entuzijasti odlučili oživjeti trku.
