U jednom dalmatinskom gradu posjetila sam s obitelji crkveni muzej. Sve što sam vidjela ostavilo je u umjetničkom smislu lijep dojam. No kao da mi je nedostajala duhovna poruka, evangelizacijska dubina toga mjesta. Zar ne bi crkveni muzeji u svojem osmišljanju postava trebali i o tome voditi računa?
J. M., Zagreb
Ne znamo u koji ste muzej ušli i nismo upoznati s njegovim postavom. No ipak si dopuštamo reći da nam se čini da dopiranje do duhovne poruke i evangelizacijske dubine toga mjesta ne ovisi samo o onome tko je postavio te izloške, nego i o svakom posjetitelju koji treba raspoložiti svoj duh da doživi nešto više – i umjetnički, i duhovno, i evangelizacijski. Dopustite da parafraziramo riječi sv. Ivana Pavla II. iz njegova »Pisma umjetnicima« (1998.), u kojem već u uvodnim brojevima piše da želi krenuti putom »plodonosnoga razgovora s umjetnicima« i želi stupiti u dijalog s njima. Nama se isto tako čini da svaki posjetitelj crkvenoga muzeja može stupiti u dijalog s onim što mu prezentira crkveni muzej, a taj dijalog, kako je napisao Ivan Pavao II., »ne diktiraju samo povijesne okolnosti ili funkcionalni razlozi, nego je ukorijenjen u samu bit, bilo religioznoga iskustva bilo umjetničkoga stvaranja«. »Početna stranica Biblije predstavlja nam Boga gotovo kao uzor bilo koje osobe koja stvara neko djelo: u čovjeku stvaratelju odražava se njegova slika Stvoritelja. Taj se odnos osobitom očitošću vidi u poljskom jeziku zahvaljujući leksičkoj srodnosti riječi stwórca (stvoritelj) i twórca (stvaratelj).« U poglavlju »Crkva treba umjetnost« Ivan Pavao II. kao da piše i o Vašem osjećaju pa podsjeća i na odgovornost Crkve i crkvenih djelatnika, koje poziva da umjetnost učine – shvatljivom (pa i u otajstvenom smislu na koji Vi upozoravate): »Da bi prenosila poruku koja joj je povjerena od Krista, Crkva treba umjetnost. Ona treba, zapravo, učiniti shvatljivim, štoviše – koliko je to moguće – očaravajućim svijet duha, nevidljivoga Boga. Treba, dakle, prenijeti u značajne izričaje ono što je u sebi neizrecivo. Umjetnost ima sposobnost koja je samo njezina, a to je da zahvati jedan ili drugi vid poruke, prevodeći ga u boje, oblike, zvukove koji pomažu intuiciji gledatelja ili slušatelja. I sve to tako da se sama poruka ne liši njezine transcendentne vrijednosti i njezina otajstvena sjaja.« Te su riječi dragocjene i svima nama.
