Hrvatska je početkom 2023. uvela euro. Tek što uđosmo u klub, velike su promjene na obzoru. Na razini Europske unije ubrzano se ne samo raspravlja, nego i praktično priprema važan iskorak – uvođenje digitalnoga eura. U posljednjih nekoliko mjeseci taj je projekt ušao u fazu intenzivnih praktičnih testiranja. Riječ je o digitalnom obliku gotovine (papirno a digitalno?! – da, zavrzlama) koji bi izdavala »država«, odnosno koji bi bio javni novac.

Naime, javni je novac isključivo i samo gotovina – papir i kovanice, a novac na računima (karticama, u virtualnim oblacima i slično) zapravo je privatni novac komercijalnih banaka i sličnih posrednika. Stavljanjem gotovine na račun privatne banke mijenja se javni novac za privatni. Točnije, u trenutku uplate gotovine na račun fizički novac postaje depozit koji je ujedno dug banke, i stječe se pravo potraživanja toga duga. Kad poslodavac isplaćuje plaću na račun radnika, radnik prima pravo zahtijevati taj novac od banke. On ne dobiva izravno od poslodavca državni (javni) novac, nego novac banke (privatni novac), odnosno dobiva potraživanje prema banci za privatni novac (koji banka i inače kreira). Vrlo je važno raspetljati te čvorove jer je u tom petljancu ključ smisla digitalnoga eura.

Zbog višedesetljetnoga potiskivanja (i većma bezrazložnoga ocrnjivanja) gotovine radi komercijalnih, privatnih interesa financijskih posrednika, najveći dio novca u optjecaju danas čini novac na računima, a njega ne stvara država ili središnja banka kao javna institucija, nego privatne tvrtke. Njima je u interesu istisnuti gotovinu, naplaćivati provizije i naknade za upotrebu negotovinskoga novca, odnosno ugraditi se između krajnjih korisnika. No ako korisnik nema izravan pristup svojemu novcu, bez ijednoga posrednika, taj novac zapravo i nije u punom smislu njegov jer mu posrednik može namjerno ili nenamjerno zapriječiti pristup. Sustav može pasti, biti hakiran, predsjednik države gdje posrednik ima sjedište može proklamirati što mu taj dan padne na pamet. Građani se trebaju zapitati: kako ću pristupiti svojemu teško zarađenu novcu ako se posredniku nešto dogodi, ma koliko malo vjerojatno to bilo? Jesu li Skandinavci, oni u najnaprednijim i najdigitaliziranijim državama, malko »skrenuli« kad su pozvali svoje građane da ne odustanu od gotovine i da uvijek drže nešto gotovoga novca? Što stoji iza toga poziva?

Sve je nekako klapalo dok su financijski posrednici marketinškim akcijama, spinovima, manipulacijama i lobiranjem održavali status quo. No vjerojatnost loših scenarija za europske građane naglo je porasla strateškim zaokretom američke politike, odnosno eksplicitnim deklamiranjem kako Europa više ne će imati bezrezervnu američku zaštitu. Službena politika »prvo Amerika« – osim što potiskuje kršćanske vrijednosti zajedništva i suradnje – dovodi u pitanje ključnu infrastrukturu svake europske države. Apsolutno najvažniji dio infrastrukture svake ekonomije nije ni vodovod, ni naftovod, ni dalekovod, ni mreža autocesta ili željeznica, nego platni sustav. Stoga je »strateška autonomija« glavni argument za uvođenje digitalnoga eura – stvaranje nezavisnoga platnoga sustava Europske unije, odnosno potpuna monetarna suverenost i neovisnost građana eurozone. Europa je bolno i naglo postala svjesna svoje pretjerane ovisnosti o drugima. Pri tome je ključan sljedeći podatak: oko 70 posto plaćanja u EU-u zbiva se preko američkih platnih sustava. Geopolitičke napetosti ojačale su argument za stratešku autonomiju i poduprle potrebu za samodostatnošću. Nego, nije li »digitalna gotovina« oksimoron? Što je uopće digitalni euro i kako bi sve to skupa izgledalo? Koje su mu prednosti, a gdje se skrivaju rizici?

Europska je komisija u lipnju 2023. predložila zakonski okvir za digitalni euro, a do kraja 2025. očekuje se odluka hoće li se stvarno krenuti u njegovo uvođenje. Zašto euro seli u nule i jedinice, što digitalija donosi i hoće li ugroziti ulogu gotovoga novca?

U postojećem platnom sustavu, bez digitalnoga eura, novac mora biti deponiran kod privatnoga posrednika kako bi se moglo provesti plaćanje. Ono što u platnom sustavu sada kola nije javni novac, nego potvrde posrednika kojima oni potvrđuju da je javni novac kod njih. Budući da je platni sustav dio temeljne, ključne infrastrukture poput vodovoda ili plinovoda, a novac je javno dobro, te kako je obujam gotovinskih plaćanja u EU-u pao sa 72 na 59 posto od 2019. do 2022., projekt digitalnoga eura zapravo je neizbježan. Euro bez digitalne verzije teško može opstati u digitalnoj ekonomiji, a pasivno promatrati, odnosno ne činiti ništa u procesu tranzicije na digitalnu ekonomiju – bilo bi vrlo glupo. Za nositelje politika nije opcija prepustiti da se stvari razvijaju stihijski. Stoga Europska središnja banka (ECB) priprema javni novac koji bi bio dostupan građanima paralelno s kovanicama i novčanicama. Dakle, digitalni euro bio bi komplementaran s gotovinom i ne bi ju isključivao ni zamjenjivao. Gotovi će novac i dalje postojati, ali bi uz njega bila uvedena i njegova digitalna, nematerijalna verzija.

Digitalni euro postavio bi standard kojim bi se svi trgovci nužno morali koristiti. Trenutačno trgovac može odbiti koristiti se nekim platnim sustavom, a kupac se može naći u situaciji da trgovac ne prima njegovu karticu. Što se privatnosti tiče, digitalni bi euro u svakom slučaju bio više privatan od aktualnih, postojećih sustava plaćanja, koji su sve samo ne povjerljivi jer plaćanje preko interneta i upotrebom kartica trenutačno podrazumijeva gotovo potpuno odricanje od privatnosti. Nasuprot tomu ECB ne bi mogao identificirati sudionike u plaćanju digitalnim eurom.

»Ako ne mislite na budućnost, ne možete ju imati.«
John Galsworthy (1867. – 1933.), britanski književnik i dramatičar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost

Očekuje se da će, kada digitalni euro zaživi, svatko tko već prihvaća kartično ili mobilno plaćanje morati prihvaćati i digitalni euro. Dakle, građani će dobiti univerzalno sredstvo plaćanja koje mogu upotrebljavati u cijeloj eurozoni, slično kao što čine s gotovinom danas. Zapravo još i više jer neki trgovci odbijaju primati gotovinu. Korisnici će moći mijenjati obične bankovne eure u digitalne (i obratno), primjerice prebacivanjem novca sa svojega bankovnoga računa u digitalni novčanik. Vjerojatno će postojati gornja granica iznosa koji pojedinac smije držati u digitalnom novčaniku – trenutačno se razmatra limit od oko 3000 eura – budući da digitalni euro nije zamišljen kao štedni račun, nego ponajprije kao sredstvo plaćanja u svakodnevnim transakcijama. To ograničenje služi kako bi se izbjeglo da ljudi masovno povlače depozite iz banaka i drže sve u digitalnim eurima (što bi moglo ugroziti bankovni sustav); stoga bi digitalni euro nadopunjavao bankarske usluge, a ne zamjenjivao ih.

Zašto se uvodi digitalni euro? Prvo, način na koji građani plaćaju ubrzano se mijenja – sve se više upotrebljavaju kartice, mobilne aplikacije i plaćanja preko interneta, a udio gotovine u transakcijama se smanjuje. To je trend koji je dodatno ubrzala pandemija COVID-19. Ipak, istraživanja pokazuju da većina Europljana i dalje želi imati mogućnost plaćanja gotovinom i gotovina je još uvijek vrlo rašireno sredstvo plaćanja u svakodnevnim transakcijama. Upravo zato EU naglašava da digitalni euro treba dopunjavati, a ne potiskivati gotovinu.

Drugo, tu su tehnološki i geopolitički razlozi. Tehnologija rapidno grabi naprijed, povratka nema. Nerealno je očekivati da će papir i metal ostati dominantni u digitalnom svijetu. Uočeno je da europski građani i poduzeća u najvećoj mjeri ovise o stranim posrednicima za digitalna plaćanja (globalne kartičarske kompanije i tehnološki divovi koji pružaju platne usluge). U novim je geopolitičkim okolnostima takva ovisnost rizik. Ako bi, primjerice, došlo do napetosti koje bi ograničile pristup stranim uslugama, europski platni promet mogao bi se slomiti. Digitalni je euro strateško rješenje za veću monetarnu suverenost i autonomiju Europe. Drugim riječima, u doba digitalnih financija omogućuje da Europa ima vlastitu, pouzdanu infrastrukturu plaćanja koja ne ovisi o dobroj volji ili tehnologiji izvan EU-a.

Nadalje, digitalni euro promatra se i kao poticaj inovacijama i razvoju financijskih usluga u Europi. Omogućavanjem zajedničke paneuropske infrastrukture za digitalna plaćanja otvara se prostor bankama i financijsko-tehnološkim (fintech) tvrtkama za stvaranje ponude novih usluga povrh digitalnoga eura, čime će se povećati konkurencija i dodatno razviti financijski sustav. Također, izdavanje digitalnoga eura pridonijelo bi očuvanju uloge javnoga novca u vrijeme kada gotovina postaje sve manje upotrebljavana. Kako ističu u ECB-u, digitalni bi euro odgovorio na pad upotrebe gotovine kao sredstva plaćanja te osigurao da građani i u budućnosti imaju pristup sigurnomu novcu koji izravno jamči država (središnja banka).

Očito, digitalni euro nije samo tehnološko-ekonomski projekt, nego i politički. Kako bi se proveo u praksi, potreban je dogovor europskih institucija – Europska komisija pripremila je prijedlog uredbe (zakonskoga okvira) o digitalnom euru, no o njemu zajednički odlučuju Europski parlament i Vijeće EU-a (države članice). Taj proces ide kroz uobičajenu proceduru zakonodavstva EU-a i još je u tijeku. Stajališta političkih aktera o digitalnom euru različita su. Većina proeuropskih opcija podupire tu ideju, osobito socijaldemokrati (skupina socijalista i demokrata), a neki su konzervativniji zastupnici skeptični. Primjerice, europarlamentarna grupa Europskih konzervativaca i reformista (ECR) izrazila je sumnju u vrijednost digitalne valute. Čak su i unutar najveće grupacije (Europske pučke stranke – EPP) pojedini članovi izrazili zabrinutost – ponajviše oko utjecaja digitalnoga eura na bankovni sustav i financijsku stabilnost. S druge strane ministri financija zemalja eurozone dali su načelnu potporu projektu posljednjih mjeseci, premda bez snažnijega pritiska da se zakonski postupak ubrza. Sve to znači da se o detaljima digitalnoga eura intenzivno raspravlja i da će konačno rješenje morati pomiriti različite interese.

»Najbolji način da predvidite budućnost jest da ju stvorite.«
Peter Drucker (1909. – 2005.), austrijsko-američki sveučilišni profesor

U Hrvatskoj se nedovoljno raspravlja o toj temi. Hrvatska narodna banka sudjeluje u projektu te ga podupire – guverner redovito ističe prednosti digitalnoga eura i naglašava da mu cilj nije ukidanje gotovine ni praćenje nečije potrošnje. S druge strane pojedini političari i inicijative izražavaju bojazan da bi digitalni novac mogao značiti pretjeranu kontrolu nad građanima. Katkad pojedini domaći političari manipuliraju javnošću radi jeftinih političkih bodova, sijući strah da će digitalni euro nužno zamijeniti gotovinu i da će država na taj način postati »veliki brat« koji kontrolira svoje građane. No digitalni euro osmišljen je kao dobrovoljna alternativa i dopuna, a ne kao prisilna zamjena za novčanice. Tko god misli da se digitalna tranzicija može izbjeći, živi u iluziji. Svatko već sad u džepu dobrovoljno drži uređaj za neprekidno praćenje, koji i (naizgled) isključen sluša što se oko njega govori i prati što se na njemu radi. To mnoštvo podataka trenutačno usisavaju (dominantno) američke kompanije, pa zebnju oko kontrole i privatnosti treba usmjeriti preko oceana, a ne na Bruxelles.

Jasno, ni jedan projekt, pa ni digitalni euro, nije bez rizika. Indikativno je da se u javnosti javljaju inicijative koje traže dugoročnu, trajnu zaštitu gotovine. Primjerice, pojedini zastupnici i udruge tražili su ustavno jamstvo prava na plaćanje gotovinom, upravo kako bi se otklonila bojazan da će u budućnosti gotovina biti u potpunosti istisnuta. To možda i nije loša ideja jer se pri upravljanju rizicima moraju razmatrati svi scenariji. Ako digitalni euro zaživi i bude općeprihvaćen, logično je očekivati dodatno smanjenje upotrebe gotovine. Nije apsolutno nemoguće da će u budućnosti neki autoritarni režim pokušati zabraniti, odnosno potpuno istisnuti gotovi novac, a to je scenarij koji se pravodobno treba eliminirati.

No ako digitalni euro bude sredstvo koje olakšava život običnomu čovjeku i uključuje širi krug ljudi u financijski sustav, može se reći da slijedi duh općega dobra. S druge strane, ako bi takav sustav ikada bio zloupotrijebljen za narušavanje ljudskih prava, pretjerani nadzor ili isključivanje najslabijih, to bi bilo suprotno kršćanskim vrijednostima. Dosadašnje smjernice projekta digitalnoga eura uzimaju u obzir etičke aspekte. Privatnost, sigurnost, dostupnost svima i zakonska zaštita korisnikovih prava ugrađeni su u temelje sustava. Ostaje odgovornost društva – pa i Crkve – bdjeti nad time da se ti principi doista provedu u djelo, uz stvaranje čvrstoga pravnoga i institucionalnoga okvira koji bi onemogućio zloporabe.

Digitalni euro još je u fazi pripreme i rasprave, ali je važna inovacija koja bi mogla uvelike utjecati na svakodnevni život. Ako bude uveden, bit će to najveći iskorak u monetarnoj povijesti Europe od stvaranja jedinstvene valute i jedan od većih u povijesti globalne ekonomije općenito. Hrvatski građani, kao dio eurozone, također će dobiti priliku koristiti se njime, paralelno s kovanicama i novčanicama. Važno je na vrijeme informirati se i razumjeti kako funkcionira ta nova forma novca, kako bi se mogle iskoristiti prednosti i smanjiti rizici. Digitalni euro ima potencijal unaprijediti platni promet, olakšati poslovanje i ojačati europsku financijsku neovisnost i stratešku autonomiju. No ključ uspjeha bit će u povjerenju građana: ono će se zaslužiti samo ako sustav bude transparentan, siguran i u službi općega dobra. Najvažnije je da u središtu čitavoga projekta ne bude novac, nego čovjek – njegov boljitak, njegova sloboda izbora i njegova sigurnost. Uz takvu hijerarhiju vrijednosti digitalni euro mogao bi zaista donijeti novu eru novca koji će, uz bok provjerenoj gotovini, služiti na dobrobit svih.

Što se dobiva digitalnim eurom?

Digitalni euro bio bi izravna obveza središnje banke (kao i gotovina), što znači najvišu razinu sigurnosti i povjerenja. Ne bi ovisio o stabilnosti pojedine privatne komercijalne banke niti bi mogao »propasti« – jedan digitalni euro uvijek vrijedi jedan euro i iza njega stoji »država«. Za korisnike to znači i zaštitu od rizika poput stečaja banaka ili gubitka depozita jer je digitalni euro državni novac u digitalnom obliku.
Osnovne transakcije digitalnim eurom bile bi bez naknade. Plaćanje bi, dakle, bilo besplatno, baš kao i gotovinom. (To znači da bi se time posrednicima izbio velik profit iz džepa i treba očekivati njihovo snažno lobiranje, marketinške akcije, spinove i manipulacije kako od svega toga ne bi bilo ništa.)
Digitalni euro imat će status zakonskoga sredstva plaćanja, što znači da će ga svagdje u eurozoni svi morati prihvaćati. To jamči da će građani moći upotrebljavati digitalni euro u svakoj trgovini, uslužnom mjestu ili mrežnoj platformi gdje inače upotrebljavaju kartice ili servise.
Iako zvuči paradoksalno da digitalno plaćanje može biti privatnije od kartičnoga, upravo je to jedan od ciljeva oblikovanja digitalnoga eura. Za razliku od kartičnih transakcija, gdje plaćanje prolazi preko mreže banaka i posrednika koji bilježe, rabe i preprodaju navike i obrasce plaćanja, sustav digitalnoga eura nastojat će maksimalno zaštititi privatnost korisnika. Eurosustav (ECB i nacionalne središnje banke) ne će imati uvid u identitet platitelja i primatelja za pojedinačne transakcije – ti podatci ne će biti poznati. Prosječan korisnik trebao bi imati veću razinu privatnosti nego što je ima s današnjim karticama. K tomu regulativa EU-a o zaštiti podataka (GDPR) i ostali propisi u potpunosti će se primjenjivati na digitalni euro od prvoga dana.
Velika prednost digitalnoga eura bit će mogućnost upotrebe i bez internetske veze. To znači da će se moći izvršiti plaćanje digitalnim eurom čak i kada nema signala ili su sustavi privremeno pali – primjerice tijekom elementarne nepogode ili neke izvanredne situacije. Dvije osobe moći će razmijeniti novac offline tako da prislone svoje mobitele jedan uz drugi. Tada se podatci o transakciji ne šalju preko interneta ni kroz neku središnju bazu, što osigurava i privatnost i funkcioniranje u svim uvjetima. Ta značajka čini digitalni euro sličnim gotovini – može se platiti bilo kada i bilo gdje, neovisno o tehnološkoj infrastrukturi.
Jedan od ciljeva uvođenja digitalnoga eura jest dostupnost svima, bez iznimke. Danas u EU-u još ima građana koji nemaju bankovni račun, koji su informatički nepismeni ili su iz raznih razloga izvan klasičnoga financijskoga sustava. Digitalni euro mogao bi im otvoriti vrata suvremenoga platnoga prometa bez prevelikih zaprjeka. Ako netko nema račun u banci ili pametni telefon, države će članice odrediti javne posrednike (npr. pošta, Fina, državne banke i sl.) gdje će se moći dobiti pristup digitalnomu euru, i odgovarajuće kartice ili uređaje. Time nitko ne bi bio isključen iz sustava digitalnoga novca. Uz digitalni euro može se unaprijediti i financijska pismenost jer će građani imati jednostavan i besplatan alat za bezgotovinsko plaćanje.
Uvođenje digitalnoga eura snažno bi podiglo Europu na geostrateškoj globalnoj šahovskoj ploči. Nitko u svijetu nema »digitalnu gotovinu« u toj formi, a u brojnim situacijama iznimno je važno biti prvi. Inovativni euro za digitalni bi svijet mogao doista parirati dolaru i postati svjetska valuta broj jedan, čime bi Europa imala ekonomsko oružje koje je snažno kao i nuklearni arsenal. Jer najmoćniji je onaj tko drži novčanik, a ne onaj tko drži oružje.
Mnogi građani radije plaćaju gotovinom kako bi zaštitili privatnost ili iz navike: žele opipljiv osjećaj novca. Crkva podsjeća da posebno ranjive skupine (siromašniji, stariji, osobe iz ruralnih sredina) ne smiju biti isključene iz gospodarstva zbog digitalizacije. Gotovina je jednostavno i univerzalno dostupno sredstvo – ne zahtijeva ni tehnologiju ni posrednike, a funkcionira i kada nema struje ili interneta. Digitalni euro bit će oblikovan tako da oponaša osobine gotovine (npr. anonimnost manjih transakcija, plaćanje i bez interneta), ali ipak pretpostavlja upotrebu određenoga uređaja ili računa. Zbog toga će gotovina kao sredstvo plaćanja još dugo imati nezamjenjivu ulogu. Kombinacija gotovine i digitalnoga eura građanima bi mogla pružiti najbolje od oba svijeta – s jedne strane praktičnost i brzinu digitalne tehnologije, a s druge strane pouzdanost i privatnost fizičkoga novca.

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA