Stražemanom u Požeškoj biskupiji dominira župna crkva sv. Mihaela arkanđela. Uz crkvu je župni dvor i oveće dvorište s predivnim pogledom na požešku dolinu. Dvorište je lijepo uređeno. Zauzeto ga održava ekonomski vijećnik Željko Klarić, agronom, obiteljski čovjek, suprug i otac dvoje djece. Rođen je 23. veljače 1984. u Kotor-Varošu u Bosni i Hercegovini. Djetinjstvo je proveo u malom selu Plitski, okružen ljubavlju roditelja Ilije i Ruže rođene Šimić te brata Jure. Roditelji su mu oboje rodom iz kotorvaroškoga kraja. Brat Jure je sa svojom obitelji u Zagrebu.
»Dani u djetinjstvu prolazili su nam u igri s prijateljima i promatranju ljepota netaknute prirode. Posebno se sjećam sati provedenih pod starom trešnjom u blizini roditeljske kuće, gdje sam u tišini i ljepoti svijeta stvorenoga Božjom rukom pronalazio radost i mir. Slobodu i radosnu nesputanost djetinjstva najbolje pamtim kroz trčkaranje uz rječicu koja je protjecala kraj kuće i lovljenje pastrva zajedno s prijateljima«, pripovijeda Željko i nastavlja: »Nedjelja je za mene oduvijek bila dan posvećen Gospodinu. Sa svojom obitelji redovito sam sudjelovao na misi u župnoj crkvi sv. Franje Asiškoga u Vrbanjcima, gdje je polako u mom srcu izrastala moja vjera i ljubav prema Crkvi. Sjećam se dvaju osobitih susreta s Bogom u djetinjstvu. Prvi je bio pod trešnjom, kada sam u ljepoti prirode osjetio Božju blizinu i ljubav. Drugi je bio u izbjeglištvu, kad sam, premda dijete, shvatio da je čovjek samo putnik na zemlji i da je pravi dom naše duše u nebeskom Jeruzalemu.«
Idilične dane djetinjstva prekinuo je rat. Kao učenik prvoga razreda osnovne škole u Vrbanjcima, koju su pohađala djeca različitih vjera, Željko Klarić svjedočio je trenutku kada mu je učiteljica Vahida Izetbegović u suzama priopćila da nastava prestaje zbog ratnoga kaosa. »Nedugo zatim gotovo svi katolici i muslimani bili su protjerani iz Kotor-Varoša i okolice. S jednom vrećicom u ruci moja je obitelj krenula na dug put preko Vlašića, Novoga Travnika i Viteza do Splita, zatim trajektom do Rijeke, pa autobusom do Slavonskoga Broda i Požege, gdje smo se skrasili u listopadu 1992. godine«, kaže naš sugovornik.
»Dolazak u požešku župu Stražeman ostao mi je u trajnom sjećanju. U stražemanskoj okolici živjela je tatina teta. Došli smo k njoj kao izbjeglice. Pogled na Papuk, Psunj, Požešku goru i crkvu sv. Mihaela na brježuljku podsjetio me na rodni kraj i ponovno probudio radost. U BiH sam završio samo prvi razred. Dalje sam cijelu osnovnu školu polazio u Biškupcima blizu Stražemana. U početcima je bilo nezgodnih situacija u snalaženju. Nikoga nismo poznavali. Za godinu, dvije, sve je bilo dobro. Lijepo sam se uklopio u školskom društvu. Vozili su nas autobusima, ali smo išli i pješice. U jednom smo smjeru imali 4-5 kilometara.
U Bosni nam je sve srušeno pa je otac gradio novu kuću u Biškupcima. To je trajalo nekoliko godina. Do preseljenja smo živjeli u podstanarstvu. Ostali smo u Slavoniji. U srednju sam školu išao u Požegu. Izabrao sam ekonomsku, smjer komercijalist. Svakodnevno sam putovao 12 km autobusom. Maturirao sam 2003. i pošao na studij. Najprije sam studirao upravno pravo, ali me okupirala agronomija. Upisao sam se na Požeško veleučilište i završio smjer voćarstvo, vinarstvo, vinogradarstvo. Prvostupnik sam agronomije«, kaže Klarić.
Suprugu Dijanu upoznao je 2011., a iste su se godine vjenčali. »Ona je iz obližnjega sela Trenkova. Susreli smo se na jednom rođendanu i to je bilo to. Izgradili smo kuću u Biškupcima u kojoj smo i danas. Dok smo je gradili, stanovali smo u Požegi. Supruga je profesorica hrvatskoga jezika i književnosti i magistra bibliotekarstva, a zaposlena je u Gradskoj knjižnici u Požegi. Ja sam se odlučio na vlastito obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojem se bavimo uzgojem crne slavonske svinje. U poslu mi najviše pomaže otac Ilija, a sudjeluje i cijela obitelj. Imam stotinjak crnih svinja koje uzgajamo u potpuno prirodnom okruženju. Ujutro ih hranim žitaricama, a navečer djetelinom preko ljeta te suhim preko zime. Puštene su vani pa uživaju. Crne svinje uzgajam sedam godina. Potražnja je sve veća i veća«, kaže.
Obitelj Klarić blagoslovljena je dvojicom sinova – Pio Benedikt ima 11, a Isidor sedam godina. Obojica su u osnovnoj školi, prva četiri razreda polaze u Biškupcima, a više razrede u Velikoj. Polaze i dodatne aktivnosti. Isidor trenira nogomet, a Pio Benedikt taekwondo.
»I supruga i ja aktivni smo župni suradnici. Ja sam član ekonomskoga vijeća i zauzeto radim na uređenju okućnice crkve sv. Mihovila, a supruga je pastoralna vijećnica, lektorica i tajnica mjesnoga bratstva Franjevačkoga svjetovnoga reda u Požegi. S radošću se prisjećam svojih prvih susreta i iskustava u životu stražemanske župe. Na poticaj pokojnoga župnika mons. Josipa Devčića kao desetogodišnjak sam se pridružio ministrantskoj službi i službi lektora. Prečasni Devčić često je organizirao hodočašća po čitavoj Hrvatskoj za župne suradnike, a posebno mjesto u mojem srcu zauzimala su hodočašća Gospi Voćinskoj, Majci od Utočišta. Ta dugogodišnja tradicija, prepuna dubokih emocija i molitve, postala mi je dragocjen dio vjerskoga odrastanja, kojemu sam vjeran 32 godine.
Na oblikovanje i jačanje moje vjere, osim mons. Devčića, značajan je utjecaj imao vjeroučitelj i đakon Zdravko Ticl. Nastava vjeronauka u osnovnoj školi, koju je predavao s vedrinom, duhovitošću i velikim srcem, bila mi je izvor radosti i temelj izgradnje znanja o katoličkoj vjeri. Posebno mi je drago što je danas đakon Ticl vjeroučitelj i našim sinovima, jer ih poučava temeljima vjere temeljito, s ljubavlju i na djeci pristupačan način.«
Dolaskom sadašnjega župnika Roberta Mokrog 2016. godine aktivnost Željka Klarića kao vjernika laika dodatno se intenzivirala. »U župnom suradništvu angažiran sam osobito kao ekonomski vijećnik i suradnik pri organizaciji različitih aktivnosti i događaja za župljane, služeći Crkvi s predanošću i radošću. Sa svim smo župnicima lijepo surađivali. Imali smo sreću što nam je biskup slao dobre župnike. S aktualnim župnikom Mokrim nam je super, fleksibilan je, jednostavan, pristupačan čovjek. Tko god mu dođe, prima ga. Ne bira društvo. Ljude jednako tretira. I puno radi.
Supruga i ja dane provodimo u radosnu služenju kao roditelji, ali i kao djeca svojim roditeljima. U profesionalnim dužnostima u svakoj osobi koju susrećemo nastojimo vidjeti našega Gospodina Isusa Krista – gledajući je kao da je prvi put susrećemo, s očima koje otkrivaju dobro. Svakodnevno nastojimo činiti dobra djela u skrovitosti, a osobitu radost pronalazimo u prirodi, koja nam otkriva velikodušnost Stvoritelja.
Vjera mi je temelj svega, bez vjere ne bih puno toga postigao u životu, ne bih imao hrabrosti. Zahvalan sam Bogu što mi je dao vjeru. Imam jaku vjeru. Puno me toga nije strah jer sam u stanju potpuno se pouzdati u Boga. Pogriješim ja, ali sam tu. Sretan sam zbog toga. Temelji su ključni. Vjera mi je na prvom mjestu, neke stvari zbog vjere zato nikada ne bih prihvatio.«
