Mons. dr. Renzo Pegoraro, generalni tajnik Papinske akademije za život, u lipnju je održao izlaganje o umjetnoj inteligenciji na simpoziju »Etička edukacija, interdisciplinarnost i pluriperspektivizam« na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a govorio je i na komemoraciji pokojnoga mons. dr. Valentina Pozaića koju je organiziralo Hrvatsko katoličko liječničko društvo. Boravak u Zagrebu bio je prigoda da za »Glas Koncila« progovori o najvažnijim bioetičkim temama današnjice, kao i o izazovu koji pred Crkvu nade postavlja nihilizam suvremenih ideologija.
Mnogo je područja iskazivanja moći nad životom. Od početka života, začeća embrija koje slijedi sukcesivni razvoj, pa do kraja života, u sve stadije čovjek danas može intervenirati, kontrolirati ih i njima manipulirati na vrlo moćan način. Postavlja se pitanje koja bi etika bila prikladna da bi se upravljalo tom novom moći koju čovjek ima nad ljudskim životom. Za takvu je etiku važan dijalog između više disciplina, interdisciplinarnost i transdisciplinarnost. Takva jedna bioetika života treba biti u stanju koristiti se znanošću i tehnikom za čovjeka, a ne da čovjek bude u službi tehnike i znanosti. To je velik izazov danas; od genetike preko embrionalnoga razvoja, trudnoće, umjetne inteligencije, sve do skrbi na kraju ljudskoga života, imamo nove mogućnosti, ali i nove odgovornosti, nove zadaće glede pitanja kako pomoći, izliječiti i očuvati ljudski život u svim njegovim stadijima.
Postoje važne teme na svjetskoj razini, a postoje i specifični problemi određenih geografskih područja. Europa ima problem krize nataliteta, stoga i problem budućnosti. S druge strane, mnogi mladi iz Afrike i Azije žele doći u Europu pa se postavlja pitanje kako primiti useljenike u Europu iz siromašnih zemalja, gdje nerijetko vladaju rat i patnja. Drugo je pitanje, posebno na Zapadu, problem slobode. Postoji rizik da se od slobode učini totem kojemu se sve žrtvuje: život, ljubav, tjelesnost, pravednost, solidarnost. Sloboda je velika vrijednost, za kršćane temeljna. Međutim, mora biti u ravnoteži s vrijednošću pravde, solidarnosti, dostojanstva, poštovanja ljudskoga života.
Pitanje je kako pronaći ravnotežu jer o slobodi se danas najviše i raspravlja glede odgovornosti prema ljudskomu životu. Dakle, s jedne strane postoji izazov genetike; kako se i koliko smije genetski modificirati ljudsko biće. Drugo je pitanje kraj ljudskoga života; u ime slobode postavlja se zahtjev za eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo. Kada se smrt ne može izbjeći, umjesto da se prihvati i bude uz umirućega, zahtijeva se kontrola, odlučivanje o tome kada i kako umrijeti. Tu su i izazovi novih tehnologija, kao što je umjetna inteligencija; sve je na raspolaganju algoritmima, tu je ChatGPT i druge mogućnosti pa papa Franjo ističe važnost jedne »algo-etike«, etike algoritama, kako bi se pronašli pravedni izbori upravljanja njome. U svjetskim razmjerima nažalost postoje veliki problemi nepravde u siromašnim zemljama; ne jamči se liječenje svima, u Africi, u Aziji i Južnoj Americi nema dovoljno lijekova i cjepiva. U tom nam smislu treba jedna globalna bioetika koja bi bila u stanju zahvatiti probleme globalizacije, okoliša, ekologije, klimatskih promjena, pravednosti, solidarnosti, integralnoga ljudskoga razvoja svih, cijeloga čovjeka, duše i duha, svih muškaraca i žena svijeta.
Da. Oni su došli do eutanazije, nisu se zadržali na potpomognutom samoubojstvu. Španjolska je to prihvatila, a Portugal prepisao. Španjolska i Kanada imaju doista pogubne zakone o eutanaziji. Problem je zašto katoličke zemlje, prije svega Španjolska – i Kanada, izdvojimo li Quebec koji je prilično antikatolički nastrojen – usvajaju takve zakone. Crkva se suočava s poteškoćom; može svjedočiti ili pronaći određeni nesavršen zakon.
Jest. No problem nastupa kada parlament donese loš zakon, a kršćani su u tom parlamentu. Učiteljstvo dalje pruža dosljedno svjedočanstvo, no treba pomoći kršćanima koji su u parlamentu pronaći rješenje. To se odnosi i na Hrvatsku.
To je ideologija nošena idejom da se kontrolira život i smrt, kao i tezom da je sloboda i autonomija iznad svega. Njoj se onda žrtvuje pravda i poštovanje prema ljudskomu životu. Ako društvo sve proglasi slobodnim, upada u vrijednosni vakuum. Društvo mora postaviti granice. Problem je kako u određene vrijednosti uvjeriti i one koji nisu vjernici. Kako u jednom pluralističkom društvu postići da se donese zakon koji štiti život? Mora se imati konsenzus, čak i onih koji nisu vjernici. I oni se mogu složiti s određenim vrijednostima. U tome je napor i nada kršćana. Promicati vrijednosti i kada društvo ide protiv toga. Inače kršćani ostaju jedino u okvirima svjedočenja. Kršćansko svjedočenje uvijek teži promijeniti stvari.
Povijest je složena. Nekada je kršćanstvo promijenilo društvo, a nekada je društvo uvjetovalo kršćanstvo. Klasičan je primjer rat. Kršćani nisu mnogo učinili da se izbjegne ratovanje. Kršćanski vladari i kraljevi vodili su ratove bez skrupula i grubo su se borili s drugim kršćanima; prvi svjetski rat vođen je između katolika. Papa je pokušao spriječiti beskoristan pokolj. I sada se vodi rat u kojem su obje strane pravoslavni kršćani, koji ne znamo kako zaustaviti.
Dosljednost istini kršćanska je zadaća. Ako je nema, treba mijenjati stvarnost. Misterij utjelovljenja mijenja stvarnost. Distanca između ideala i stvarnosti uvijek je postojala, ali kršćanstvo, ako nije utjelovljeno, ničemu ne služi.
Crkva je u svijetu, ali ne od svijeta. Evanđelje to jasno kaže. Ono ulazi u svijet, ne ostaje izvan njega. Glas kršćana proročki je, oni žele mijenjati svijet u dobrom smislu riječi, a ne pasivno prihvatiti što se događa. Žele u svijetu učiniti nešto dobro, pravedno, usaditi u nj poštovanje dostojanstva, tjelesnosti, seksualnosti, kao i promicati ljubav, koja je veliko kršćansko načelo. Dakle, Crkva mora biti proročka, naviještati protiv struje. Njezin govor može biti prihvaćen ili kritiziran, no to je navještaj. I sami kršćani trebaju razumjeti što naučavaju kako bi donijeli dobre plodove. Mnogi kršćani ne razumiju što Crkva kaže. Ponekad Crkva ne zna dobro prenijeti određeni nauk. To je stalan izazov; biti u svijetu, ali ne od svijeta. Dati svjedočanstvo nade, pouzdanja, radosti, proroštva, dijaloga sa svijetom. To je govorio Pavao VI., Ivan Pavao II., i Benedikt XVI., svi pape ponavljali su kako Crkva u svijetu mora biti sol i kvasac, no imati i proročki navještaj promjene, novosti, kritike, i to kritike za dobro, za vrijednosti koje čine dostojanstvo ljudskoga bića. To treba činiti na različitim razinama: formacije, edukacije, obitelji, mladih, posla, društva, politike. Treba razumjeti kako u različitim kontekstima prenijeti kršćansku poruku i voditi dijalog s drugima. U politici to nije lako, kada se pišu i donose zakoni, no treba inzistirati na formaciji, edukaciji, dosljednosti kršćana kako bi bili spremni suočiti se s određenim temama. Treba postaviti pitanje kakva formacija treba onima koji se žele angažirati na području ekonomije, društva, politike. Treba izgraditi kulturu. Velik je problem ljudi na Zapadu, i to mladih, što imaju jako malo nade. Europski je kontinent star. Budućnost je u Božjim rukama. Pogledamo li na jug svijeta, vidimo da ondje nema problema demografskoga rasta.
To su područja miješane kulture. Afrika je jedno, Azija drugo. Složeni su. Indija ima milijardu i 400 milijuna stanovnika. Ondje budisti i hindusi imaju mnogo pripadnika, kršćani nešto manje. Svijet juga raste. Mi ovdje, na starom kontinentu, imamo problem slobode, potrošnje, autonomije, a na jugu svijeta mnogo je mladih koji žele doći ovamo.
Da, i što to znači? Ovo je težak trenutak u kojem Zapad treba vidjeti kamo želi ići i kako se suočiti s Jugom koji pritišće. Kada se narodi sele, Crkva može posredovati jer je prisutna i na jugu, u Africi, ona može graditi mostove.
Da, sigurno. Međutim, kada se nađu u Rimu, osobe iz tih kultura ne ostaju iste, mijenjaju se. Ondje odakle dolaze postoji nada, želja za nečim što nedostaje. Ondje nedostaje hrane, mira… Ovdje kod nas ima svega, a ne znamo što bismo s tim. Kako mladima dati nadu? Kako im pomoći izgraditi budućnost? To je velik izazov. Crkva bi mogla mnogo pomoći u ponovnom pronalaženju povjerenja i nade. I to ne zato što želi spasiti sebe, ne zato što želi sačuvati nešto geografsko i povijesno, nego zato što želi sačuvati čovječanstvo. Donijeti svjetlo i nadu. Crkva nudi spasenje svima, cijelomu svijetu, ona je univerzalna, nastala je kao opća, katolička. Ona na svim jezicima, svim narodima donosi navještaj spasenja, Krista. To je zadaća Crkve, naviještati Kristovo spasenje, reći da je Krist spasenje, kako je govorio Ivan Pavao II.; cijelomu svijetu, na sve načine, svim jezicima i kulturama. On je toliko radio na dijalogu, pa i s drugim religijama. Na Susretu u Asizu 1986. okupili su se kršćani, budisti, muslimani i svi su molili zajedno. On je vjerovao da će ljudi koji zajedno mole sačuvati nadu i osjećaj za Boga. Danas je problem što mnogi ljudi nemaju osjećaj za Boga. Ako nema osjećaja za Boga, teško je imati nadu, život, radost…
Teško je predvidjeti budućnost ovih fenomena koji su supstancijalno ideologijski. Ideologija je uvijek nasilje nad stvarnošću. Ona nije ideal. Ideologija želi prisiliti ljudsku prirodu i stvarnost da stane u njezin kalup te, apsolutizirajući slobodu, potkopati društvo u njegovim temeljima – odnosu muškarac-žena i obitelji. Ta je ideologija u svojoj biti nihilistička; temelji se na ideji apsolutne slobode i na nihilizmu – da ne postoji ništa čvrsto, valjano, objektivno u društvu, nego da sloboda može izmijeniti, poremetiti, preobraziti čak i stvarnost osobe. Tako se stvara fluidno društvo u kojem, pod nadzorom onih koji imaju moć, mnogi postaju žrtvama ideologije. Jedna je stvar prepoznati osobe s problemom identiteta i pomoći im – što se naziva rodnom disforijom – pratiti ih, razumjeti njihov problem, i pružiti im farmakološku, psihološku i duhovnu pomoć. Takve osobe pripadaju malenoj, vrlo ograničenoj skupini. Ostalo je stvar ideologije koja kaže da se spolnošću i tjelesnošću može služiti kao sredstvom i da je moja sloboda odvojena od moje tjelesnosti i spolnosti; ja mogu odlučiti kako se i kada služiti tijelom i »razdvojiti« svoj identitet, psihu od tijela, pa onda konstruirati identitet. Dakle, rastaviti ga i sastaviti. To stvara mnogo patnje, nelagode i problema, mnogo više nego što ih može riješiti. Treba dekonstruirati tu ideologiju, koja nema znanstvenoga temelja.
Nije. Prisutna je, neki su vrlo glasni, no to ne znači da je popularna. Biti glasan ne znači da je glasnih mnogo, to je sićušna manjina. Glasna je kako bi pronašla opravdanje za nešto za što osjeća da ne donosi dobro. Od ideologije ne profitiraju oni koji doista pate od disforije, koji često ne žele publicitet, nego ostali, koji se ideologijom koriste politički, kulturno, i zapravo nihilistički; njihova je poruka da treba uništiti društvo, zato napadaju momente koji čine ljudski identitet – spolnost, obitelj. Rodna ideologija plod je kombinacije nekoliko čimbenika – određenih medicinskih struja, radikalno-feminističkih ideja, homoseksualnoga pokreta. Pridonijela joj je i Konferencija u Pekingu Ujedinjenih naroda. Sve te struje oblikovale su rodnu teoriju, pa i s političkim kriterijima. Teško je predvidjeti kako će se društvo razvijati. Bit će sigurno guranja spomenutih ideja, no feministkinje postaju skeptične i kritične jer se afirmira muški ideal, koji obuhvaća i ženu. Žena nestaje. To nije pozitivno, ne ide ženama u korist. Žena se pretvara u muškarca, više nego obratno. Čak je homoseksualna zajednica pomalo kritična prema trasgenderizmu jer taj pokret zapravo miješa elemente, ne nudi jasan međurelacijski identitet, homoseksualnost je nešto drugo u odnosu na »transrodnost«. No može se reći da su to sve plodovi dekadentnoga društva. Ti su fenomeni na maloj skali postojali i prije stotinu godina, samo u višim društvenim slojevima, među aristokracijom i umjetnicima, oni su pokazivali takve tendencije. Danas to postaje društvenom stvarnošću pa treba razumjeti koje probleme stvara i kako se s njima suočiti, gajeći uvijek poštovanje prema osobi. Ta se ideologija već pomalo ruši, primjerice u Skandinaviji i u Engleskoj gdje je prema stožernomu centru za promjenu spola usmjerena snažna kritika.
To je sloboda koja se samouništava. Jedno je poštovanje prema osobi, a drugo kulturna poruka koju društvo šalje prihvati li takve stvari. Takvo je društvo bolesno, bez nade. Čak su i kršćani pomalo bolesni, što je problem. Društvo inzistira na tome da se stvara zbunjenost.
Postoje pojedinci i skupine s izrazito nihilističkom vizijom, idejom da sve treba uništiti jer nema ničega što vrijedi. To je provokacija. Moramo pokazati da postoje stvari koje vrijede. Kada ti govore da ništa ne vrijedi, da je sve iluzija, to je kafkijanski negativizam i pesimizam. Nije to ništa novo. Promijenilo se ruho, ali ne i bit. To je ideja da svijet nema smisla. Postoje oni kojima to odgovara; što je više zbunjenosti, to je lakše držati moć nad mnoštvom. Nije lako razumjeti tko su oni koji stoje iza svega toga. Cilj kontrole masa ostvaruje se konzumerizmom; daj ljudima kruha i igara, daj im udobnost i – oni će sve prihvatiti. No to je društvo koje umire. Problem je kako to promijeniti, kako stvarati kulturu? Masovnim medijima, televizijom, radijem, društvenim mrežama? Medije je moguće promijeniti. No tko će ih promijeniti? Politika? Kršćani mogu stvarati alternativne, prosvjedne kulturne forme. To je izazov i nije uvijek lako. Želi li tko stvarati kulturu, mora početi odozdo, iz baze, stvoriti određene fenomene koji se potom pozicioniraju prema gore, prema politici gdje se donose odluke. Netko mora odlučiti o pravilima. Ako se nikakve odluke ne donose, ljudi su dezorijentirani. Kako kršćani mogu stvarati kulturu? Otvarati škole, djelovati u obiteljima i po župama? Važno je stvarati promjene u bazi.
Naravno. Međutim, moramo inzistirati na kulturi. Senzibilitet može varirati, netko ga ima, netko nema. Kultura označava društvenu klimu, vrijednosti, ono čemu društvo teži. Moramo promicati pozitivnu kulturu života tako da ju razumije čak i onaj tko nije vjernik.
