Tko god da je u dikasterijima Svete Stolice predložio da se u sklopu proslave Jubileja 2025. pozornost čitave Crkve i kršćana svijeta svrati na mučenike, i to na mučenike našega, 21. stoljeća, učinio je gestu proročkoga karaktera. K tomu, tko god da je predložio da događaj Jubileja mučenika 14. rujna bude ekumenskoga karaktera, to jest da obuhvati sve kršćanske mučenike i da se na njemu uz Papu okupe i drugi kršćanski vođe, opet je govorio proročki – jer bi 21. stoljeće moglo biti doba kada kršćane ne proganjaju samo oni koji niječu Krista, nego i oni koji donekle podnose Krista, ali se protive autentičnim kršćanskim vrjednotama ljudske osobe kao muškarca i žene čiji životi počinju od začeća, braka koji je utemeljen na ljubavi muškarca i žene te obitelji u kojoj se djeca rađaju u otvorenosti životu. Neki bi mogli reći da se na taj način govor Crkve odmaknuo od teških i još nezacijeljenih tema mučenika komunizma, fašizma i nacizma u 20. stoljeću koji i danas izazivaju političke progone i nesnošljivosti, što je vidljivo i na pitanju bl. Alojzija Stepinca. No možda će baš zahvaljujući novom fokusu na mučenicima 21. stoljeća ojačati svijest da se do krvavoga mučeništva može doći i od ruke onih kojima – nasuprot relativističkomu nauku za koji navijaju – smeta autentično kršćansko naučavanje o naravnim stvarima. Nažalost, tek smo prošli četvrtinu puta mučeništva 21. stoljeća, a prolijevanju krvi kršćana i vjerskim progonima ne nazire se kraj, i to ne samo u dijelovima svijeta u kojima pripadnici dominantnih drugih religija ubijaju kršćane, nego i na »kršćanskom zapadu«.
Blaženi je Alojzije Stepinac naraštaju ređenika kojemu je pripadao i sluga Božji kardinal Kuharić 1945. poručio da ga šalje u krvavu kupelj. Znakovito, nije ređenicima te bremenite proročke riječi nadbiskup Stepinac rekao u propovijedi u katedrali, nego u ozračju koje je trebalo biti opušteno – na ručku s mladomisnicima. To samo govori da su vremena bila tako teška i neizvjesna da se razgovori nisu tratili na beznačajne teme i da je stanje s tadašnjim ideologijama bilo tako opasno da je svaki susret mogao biti i posljednji (za razliku od današnjega doba kada je gotovo sva javna komunikacija opijena tričarijama, a opasnosti je možda još i više).
Prijeti li i kršćanima pred novim ideologijama 21. stoljeća krvava kupelj? Jasno je da je – ako nekoga ubiju samo zato što je kršćanin – riječ o mučeništvu. No nije li mučeništvo i ako neki laik životom plati zato što u društvu javno promiče autentične kršćanske vrjednote? To se danas preolako naziva tek govorom mržnje ili političkim ili ispolitiziranim govorom. Bez previše razmišljanja ubraja se nenasilne ljude koji brane kršćanski nauk među ekstremiste, njihovu ljubav nazivajući čak »govorom mržnje« i nerijetko se javno radujući njihovoj smrti. No, doista, bez obzira na ta etiketiranja, što ako nekoga ubiju samo zato što u društvu promiče autentične kršćanske vrjednote? Je li i on kršćanski mučenik? Je li mučenik ubijeni Charlie Kirk u SAD-u, 31-godišnji suprug i otac, ako je ubijen zbog svojih vjerskih uvjerenja? Je li mu ubojica život oduzeo kao osvjedočenomu kršćaninu ili kao političkomu aktivistu? Ovo stoljeće i ovo vrijeme traži jasne crkvene odgovore na ta, ali i na druga, možda još teža pitanja.
Naime, i mučeništvo 21. stoljeća moglo bi se preobraziti u krvavu kupelj, a sablazan je to da se i mučitelji i mučenici mogu naći među onima koji se nazivaju kršćanima. Što, na primjer, ako neki dožive progon (ne daj Bože smrt) ako podignu glas u obranu katoličkoga nauka sadržana u Katekizmu Katoličke Crkve nakon što su nedavno pripadnici tzv. LGBTIQ pokreta s križem u duginim bojama kao istospolni parovi u jubilejskoj povorci ušli u vatikansku baziliku sv. Petra? Ako oni koji su s pravom sablažnjeni tim činom budu ugnjetavani zbog javne obrane autentičnoga nauka, hoće li također biti mučenici ili prognanici za Krista? Teško je, naime, govoriti o mučenicima 21. stoljeća, a ne prokazati i ideologije 21. stoljeća, uključujući i rodnu i njoj srodne, čiji su zadojenici pokazali da su spremni čak i okrvaviti ruke. Hoće li i današnji naraštaj katolika sutra poput kardinala Kuharića moći s vjerom reći: »Mi smo očekivali progon i mi smo za taj progon bili i psihološki i molitveno pripravljeni«?
