Pravo na zaštitu zdravlja spada u temeljna ljudska prava. Pošast pandemije koronavirusa izazvala je i gospodarsko zamiranje, a gospodarske posljedice bit će teže za Hrvatsku od razvijenijih zemalja. Bit će to dijelom zbog pretjeranoga zapostavljanja razvitka materijalne proizvodnje i poljoprivrede i prevelikoga oslanjanja na turizam. Postoji opravdana bojazan da će se Hrvatska suočiti s gospodarskim posljedicama pandemije u težem obliku nego što su bile posljedice nakon Domovinskoga rata.
Zbog zamiranja gospodarstva pojavljuje se problem ostvarivanja socijalnih prava i problem plaćanja obveznih poreza i doprinosa.
S tim u vezi ponovno se aktualizira pitanje solidarnosti koju liberalni kapitalizam maksimalno zanemaruje. Vjerovnici nastoje ostvarivati svoja potraživanja, a dužnici nastoje izboriti oslobađanje od svojih obveza. Te suprotnosti postavljaju pred tijela državne vlasti glavno pitanje: Kako ravnomjerno raspodijeliti odricanja vjerovnika i obveze dužnika, dakle oživjeti solidarnost?
»Solidarnost je zauzimanje za drugoga.« Važnost zauzimanja za drugoga posebno naglašava i papa Franjo, a u našoj svakodnevici to naglašavaju i izjave odgovornih osoba stožera za obranu protiv COVIDA-19, ponajprije izjave ministra zdravstva, koji stalno poziva građane na zajedničku solidarnost u obvezi maksimalne izolacije i izbjegavanja međusobnih kontakata. To je primarno, jer zdravlje i životi važniji su od svega te nije prihvatljivo nikakvo političko ni taktičko nadmudrivanje, posebice unutar medicinske struke. Liječnička komora prigovara stručnomu timu javim diskvalifikacijama da »neki to rade bolje«, ali uopćeno i bez valjanih argumenata. No stanje je previše ozbiljno za takva prepucavanja, koja podsjećaju na specifični »hrvatski jal«.
Odgoda je na štetu dužnika pa se predlaganjem odgađanja naplate obveza poreza, prireza i doprinosa samo prividno pomaže dužnicima. Tobožnja »dobrota« davanjem odgoda nije pravedna ni solidarna jer zbog očekivanoga zamiranja gospodarstva izazvanoga pandemijom dužnici trpe trajnu štetu bez vlastite krivnje. Potrebno je utvrđivanje tko dobiva više, a tko manje. To opravdava zahtjeve da se prednost treba davati oprostu u odnosu na odgodu naplate. Radi pronalaženja rješenja valja podsjetiti vladajuću strukturu, ali i oporbu, kako se te probleme rješavalo nakon Domovinskoga rata. Tada je država, iako nije bila u težoj situaciji, imala daleko više razumijevanja za svoje dužnike, pa i one neopravdane. Donesen je poseban »Zakon o naplati dospjelih a nenaplaćenih poreza, carina, doprinosa i državnih jamstava« (Narodne novine, br. 11/01), koji je propisivao brojne ublažene uvjete i način naplate obveza dužnika, pravnih i fizičkih osoba. Dopuštali su se u određenim slučajevima oprosti dugovanja, odgode dugovanja, pa i smanjivanje dugovanja. Detalje je regulirao i poseban »Naputak o kriterijima za reprogram dospjelih a nenaplaćenih potraživanja« (Narodne novine, br. 4/02), koji je donio ministar financija. Svrha tih propisa bila je ublažavanje posljedica ratnih šteta zbog razaranja, smještaja izbjeglica i prognanika u hotelima i drugim smještajnim objektima. Polazilo se od činjenice da bi u protivnom bez tih oprosta mnogi obveznici propali. Uz njih su se prošvercali i brojni novopečeni tajkuni, kojima se godinama toleriralo neplaćanje doprinosa i poreza, što je dovelo u velike gubitke mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a kasnije se za to krivilo umirovljenike.
Danas je porezna uprava daleko modernija, što znači da bi mogla puno lakše i detaljnije provoditi oproste obveza ili umanjivanjima ili otpisima, umjesto odgode, koja ništa ne rješava. Današnja situacija izazvana koronom sliči ratnomu stanju s teškim posljedicama na živote i zdravlje ljudi i gospodarstvo pa je potrebno ovo podsjećanje na ponašanje vladajućih prije 20 godina, a na ministru financija i Vladi ostaje odluka.
