Molitva ima višestruke načine, izraze i oblike. Vjernici obično mole usmene molitve koje su u obitelji i u Crkvi naučili moliti, i od djetinjstva ih nose u svom pamćenju i u svom srcu. Zato svaki vjernik još od ranoga djetinjstva zna moliti Očenaš, Zdravo Marijo, Anđele čuvaru mili, pokajanje za svoje prijestupe. Usmene molitve imamo u molitvenicima i kad ih sabrano molimo, svjesno ulazimo u sinovski odnos s Bogom.
Postoji molitva razmatranja i kontemplacije. Te se molitve sastoje više u poniranju duha u Božje tajne nego u izgovaranju usmenih molitava. Kontemplacija je poseban dar kada Bog obuhvaća cijelo biće i daje osjetiti svoju blizinu, prisutnost i ljubav.
A što je onda molitva krunice? Krunica je molitva koja je tijekom stoljeća urasla u srca vjernika. Krunica je uglavnom usmena molitva, ali može molitelja uvesti i u molitvu razmatranja, pa čak i kontemplacije. Sastavljena od biblijskih molitava Očenaša i Zdravo Marije. Predočuje nam otajstva utjelovljenja Riječi, muke, smrti, uskrsnuća i uzašašća Sina Božjega te proslave Marijine. Uvod u krunicu je ispovijest vjere, Vjerovanje apostolsko. Time smo uvedeni u bitni sadržaj vjere kako bi u svjetlu te vjere naš duh razmatrao djela Božja, osobito djelo našega spasenja.
U radosnim otajstvima radujemo se što je Bog tako ljubio svijet da je poslao svoga Vječnoga Sina da nas spasi od grijeha i smrti za vječni život. U slavnim otajstvima razmišljamo o proslavi Isusa Krista uskrsnućem i uzašašćem na nebo, o proslavi Blažene Djevice Marije, ali razmišljamo i o nadi našega spasenja i našega ulaska u nebesko kraljevstvo.
Krunica nas uranja u otajstvo Isusa Krista, jedinoga Spasitelja. Zato je ona moćna molitva za vlastito obraćenje i za obraćenje drugih.
Krunicom se vežemo za Nebo i uranjamo u Izvor milosti. To je molitva učenih i neukih, a milost se daje poniznima.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2005., str. 201.-204.
