Pod naslovom »Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa prilikom pregovora Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom u pogledu njihova ulaska u Europsku uniju« Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u petak 20. svibnja objavila je dokument koji je u susjednim zemljama izazvao oštre reakcije bez pokrića, pogotovo Srbiji. Ne ulazeći sada u svaku točku dokumenta najuglednije hrvatske znanstvene i kulturne institucije, dokumenta kojemu deklarirana namjera nije ugrožavati tuđe interese, nego štititi hrvatske, ipak je potrebno na njega se barem načelno osvrnuti iz perspektive općega dobra, dobra koje nadilazi hrvatske granice.
Jasnoća kojom su akademici pobrojili ključne prijeporne i neriješene točke između Hrvatske i pojedinih zemalja, to jest sve ono što duboko diskriminira hrvatski narod, ni u kojem dijelu ne pokazuje pretenzije na njihova teritorijalna, kulturna i materijalna dobra i ničim ne ugrožava identitet tih triju zemalja, kao što je to od osamdesetih godina prošloga stoljeća bio slučaj s ideološkim pamfletom SANU-a (u sličnom tomu pisani su i neki njihovi nedavni dokumenti). Štoviše, ako bi se uspjela ostvariti predložena zaštita hrvatskih nacionalnih interesa, uključujući i interese hrvatskoga naroda koji živi u tim zemljama, u sklopu kojih se čak nalaze blagotvorni prijedlozi za sprječavanje ekoloških katastrofa u pojedinim zemljama, učinila bi se usluga budućim naraštajima u svim državama koje dotiče tematika HAZU-ova dokumenta.
Hrvatski su akademici objavljenim prijedlozima zapravo učinili dvije usluge. Prva je da su izvan dnevnopolitičkoga diskursa i stranačke obojenosti hrvatskomu državnomu vodstvu ponudili arsenal argumentacija u pregovorima o ulasku triju susjednih zemalja u Europsku uniju. Da je doista riječ o tekstu koji daleko nadilazi dnevnopolitičku retoriku svjedoči i to da nikad dosad ni u jednom dokumentu nacionalnoga karaktera tako jasno nisu bili istaknuti legitimni hrvatski nacionalni interesi u odnosu na susjede (neke možda manje spretno sročene dijelove koji se tiču Crkava čak i nije bilo nužno spominjati). Politika te interese, bez obzira na predznak, dosad nije umjela tako očito oblikovati pa se može reći da su »sijede glave« iz HAZU-a uspjele napraviti ono što nije uvijek polazilo za rukom onima koji su pozvani transparentno političkim konsenzusom oblikovati, braniti i promicati hrvatske nacionalne interese.
Glavni profiter druge HAZU-ove usluge mogla bi biti budućnost Hrvatske i susjednih zemalja i naroda koji u njima žive. Danas je pozicija Hrvatske u odnosu na godine prije 2013., kad je Hrvatska ušla u EU, bitno povoljnija. Naime, Hrvatska kao punopravna članica Europske unije u odnosu na (buduće) zemlje kandidatice može takvim svojim geopolitičkim položajem pomoći da se napokon naraštajima koji dolaze u Hrvatskoj i trima susjednim zemljama olakša (su)život, a politici da se počne baviti vizijama za budućnost. Moglo bi se reći da sada nastupa povijesna šansa da – ako se hrvatski nacionalni interesi zaštite na način kako je to u većini preporuka predložio HAZU, od pitanja granica, oprosta i pokajanja u Domovinskom ratu preko (političke) ravnopravnosti do zaštite jezičnoga identiteta – nasljednici današnjih elita u svim zemljama kojih se tiču prijedlozi dobiju mnogo više prostora za zdrav dijalog, za razvijanje odnosa na svim razinama, bez povijesne kočnice i utega koji se uvijek aktualiziraju u sadašnjosti.
