Ispravan odnos prema strancima koji se zapošljavaju u Hrvatskoj očituje se već u njihovu nazivanju. U medijima i javnosti počeo je prevladavati izraz »strani radnici«, a to je pogrješno. Od takve povodljivosti nismo bili imuni ni mi pa smo u našem posljednjem pisanju naslovili tekst »Strani radnici i njihova prava«. U čemu je pogrješka, odmah ćemo objasniti.
Stranci koji se u sve većem broju zapošljavaju u Hrvatskoj nisu strani radnici, nego naši, dakle hrvatski radnici, jer borave i rade u Hrvatskoj. U skladu s hrvatskim propisima plaćaju sve zakonske obveze glede poreza i doprinosa. Prema tome stranci zaposleni u Hrvatskoj nisu strani radnici.
Radi jasnoće valja podsjetiti da se naši građani zaposleni u državama zapadne Europe nazivaju kako nekada tako i danas »gastarbajteri«, što u prijevodu znači radnici gosti. Samom upotrebom riječi »gost radnik« strane države zaposlenja, pretežno Njemačka i Austrija, naglašavale su ljubaznost i dobrodošlicu, pa i privremenost boravka nadolazećim strancima, a upotreba riječi »strani radnik« naglašava određeno distanciranje i nepovjerenje.
Bilo je onih koji su u bivšoj državi ismijavali činjenicu da su naši građani na privremenom radu u inozemstvu nazivani »naši radnici« jer su oni faktično i pravno odlaskom na rad u inozemstvo prestali biti »naši radnici« te postajali radnici države novoga zaposlenja. Bivše jugoslavenske vlasti shvatile su pogrješnost naziva »naši radnici« te to zamijenile s proširenjem »naši građani na privremenom radu u inozemstvu« i s dodatnim tumačenjem da je odlazak naših građana na rad u inozemstvo pozitivan jer je to »uklapanje naše radničke klase u međunarodnu podjelu rada«. Naposljetku je prevladao naziv gastarbajter. Ta loša iskustava iz prošlosti trebala bi pozvati na oprez kod uvođenja novih nazivlja vezanih uz zapošljavanje stranaca.
Veći problem od nazivlja i terminologije bit će utvrđivanje i priznavanje prava stranaca zaposlenih u Hrvatskoj, vezanih uz nesreće i ozljede na radu. Člankom 45. novoga mirovinskoga zakona propisano je što se smatra ozljedom na radu (nesrećom na poslu), a to može biti dovoljan razlog za priznavanje prava na invalidsku mirovinu bez staža te za članove obitelji dovoljno za priznavanje prava na obiteljsku mirovinu, također bez uvjeta minimalnoga mirovinskoga staža.
Prema odredbama novoga zakona ozljedom na radu smatra se i svaka ozljeda osiguranika izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda uzrokovana naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkoga stanja organizma, ako je takva ozljeda uzročno, vremenski i prostorno vezana uz obavljanje poslova na kojima radi, odnosno djelatnosti na osnovi koje ozlijeđena osoba ima svojstvo osiguranika.
Ozljedom na radu smatra se i bolest osiguranika koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nekoga nesretnoga slučaja ili sile za vrijeme rada, odnosno za vrijeme obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje oboljela osoba ima svojstvo osiguranika prema Zakonu. Ozljedom na radu smatra se i ozljeda koju osiguranik pretrpi na redovitom putu od mjesta stanovanja do mjesta rada i obratno te na putu poduzetu radi stupanja na posao koji mu je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojega je osiguran.
Stranci zaposleni u Hrvatskoj, osobito zaposleni u dostavnim djelatnostima, kao primjerice Bolt ili Wolt ili taksi-službama, najviše su izloženi prometnim nesrećama, dakle nesrećama uz obavljanje svojega redovitoga poslovanja. Kod utvrđivanja njihovih prava posebno će biti mjerodavno jesu li uredno prijavljeni na mirovinsko i zdravstveno osiguranje i jesu li plaćani doprinosi. Kako dio zaposlenih stranaca dolazi iz susjednih država (Sjeverna Makedonija, Srbija, Bosna i Hercegovina te Crna Gora) s kojima Hrvatska ima zaključene međunarodne ugovore o socijalnom osiguranju, a drugi dio dolazi iz Nepala, Filipina, Indije i još nekih zemalja s kojima Hrvatska nema takve sporazume, postupci priznavanja prava bit će različiti, u pravilu teži i sporiji za ove posljednje. Posebice glede utvrđivanja bračnoga statusa, bračnoga, izvanbračnoga partnerstva te broja djece; jer neke države iz kojih dolaze stranci uopće nemaju zakonski uređena pitanja braka i partnerstva, posebno ako se radi o istospolnim zajednicama.
