IN MEMORIAM – FRA BONAVENTURA DUDA: »Narod je u Crkvi uvijek gledao svoju zaštitnicu«

Snimio: B. Čović | o. Bonaventura Duda

Ljetni mjeseci povlašteno su vrijeme hodočašćenja u Marijina svetišta. Jedan takav hodočasnik – fra dr. Bonaventura Duda – svoj je zemaljski životni put završio 3. kolovoza. Suradnik Glasa Koncila, poznati franjevac u ljetnom je dvobroju prije 15 godina dao intervju u kojem je govotio o značenju i ulozi marijanskih svetišta u hrvatskom narodu kao sudionika brojnih svehrvatskih veleslavlja.

Što znači »Majka Božja«?
GK: Poznati ste, rado slušani propovjednik, posebice u marijanskim svetištima. S kojim osjećajima gledate tisuće hodočasnika koji pozorno slušaju propovjednikovu riječ?

O. Duda: Kad ugledam pred sobom nekoliko tisuća slušatelja, baš u onaj čas kad se nađem pred njima, ne mislim ni na što drugo nego kako ću početi, kako nastaviti i – kako završiti. To izgleda, vrlo kratko i šturo, ali i početak i nastavak i svršetak je stvar neposrednih dodira i odabira, s obzirom na propovijed koju sam pripravio. Više mojih nastupa na Mariji Bistrici i tri propovijedi u Međugorju ostat će mi nezaboravni. Osobito propovijed na Križevo, 13. rujna 1988. u Međugorju, pred nekoliko desetaka tisuća slušatelja. Predvodio sam, dakako, i svetu misu te sam već bio ponesen temeljnim raspoloženjem da prisustvujemo Kristovoj svetoj žrtvi. Pratio sam pozorno čitanja, osobito Evanđelje i počeo naviještati pobožnicima misterij križa u svagdašnjem životu. I nisam naglasio, međutim, viđenja, nego sam spomenuo da »na mjestima gdje se intenzivnije štuje Marija, Majka Isusova i Majka naša, treba propovijedati temeljne zbilje kršćanskoga života«. Govorio sam jasno i razgovijetno, a nisam se bojao teških tema. Osjetio sam da me slušaju. Točnije, da slijede i osjećaju moje razlaganje usredotočeni na temu, zapravo, na nauk Isusov.

Marijina svetišta ili prošteništa, nezaobilazan su faktor u pastoralu Crkve, ali dakako nisu jedini. Važno je da se i u tim svetištima propovijeda pravo bogoljublje i čovjekoljublje. Boga štovati, njega ljubiti i po njegovu zakonu živjeti, zakonu koji je prvenstveno izražen u Isusovu propovijedanju
GK: U hrvatskom su narodu zasigurno najmnogoljudnija hodočašća u Marijina svetišta. Koji su teološki temelji tako raširene pobožnosti prema Majci Božjoj u našem narodu?

O. Duda: To je istina, ali samo djelomična. Marijina svetišta posvećena su njoj kao Majci Kristovoj, a Krist je naš učitelj i spasitelj, uzor našega života. I to Krist, koji je u krilu Svete Trojice, naš Bog, a u krilu Djevice Marije, kao naš »put, istina i život« (Iv 14, 6). On nas poučava prvenstveno po Duhu Svetom i privodi nas k svome i našemu Ocu. I u tom vidim razloge, makar tek podsvjesno prisutne, tako raširene pobožnosti prema Majci Božjoj u našem narodu, ali i u kršćanstvu uopće. Pažljiv sam i na jednu dosta prisutnu misao: kad velimo Majka Božja, prvenstveno mislimo na Majku Krista koji je bio Bog i čovjek, a ne naprosto Majka Boga. Ne obrađujem to posebno, ali pazim na svoj govor o Bogu i Majci Božjoj. K tome, ona je uvijek – čovjek, žena, naša sestra po Adamu i Evi, zemaljsko biće. Bog ju je odabrao za najvišu službu, da bude majka Sinu njegovu Isusu Kristu, obdario ju izvanrednom milošću, ali je s tom milošću kroz cijeli svoj život, kao uzorna službenica Gospodnja, sudjelovala.

Mjesta utjehe u nevoljama
GK: Koju ulogu imaju Marijina svetišta u cjelokupnom pastoralu Crkve?

O. Duda: Marijina svetišta ili prošteništa, nezaobilazan su faktor u pastoralu Crkve, ali dakako nisu jedini. Važno je da se i u tim svetištima propovijeda pravo bogoljublje i čovjekoljublje. Boga štovati, njega ljubiti i po njegovu zakonu živjeti, zakonu koji je prvenstveno izražen u Isusovu propovijedanju: »Ljubi Boga nadasve, a bližnjega svoga kao samoga sebe«, s tim daje naš bližnji svaki čovjek, dakako prvenstveno naši najbliži, ali tako da nikoga ne isključujemo. Ni svom neprijatelju ne smijemo željeti da se zauvijek izgubi, ne smijemo mu željeti ni nanositi ništa zlo, a onda – treba ga ljubiti sve do najčišće kršćanske ljubavi, kamo kršćanina privodi zakon Kristov.

GK: Komunistički režim zabranjivao je hodočašća, ali se puk Božji ipak nije bojao. Što mu je davalo snagu?

O. Duda: Teško je i nabrojiti sve moguće neprilike i progone koje je izmišljao i postavljao u nas i drugdje komunistički režim. Najjednostavniji je način bio razbijanje pješačkih hodočašća, sprečavanje mirnoga noćenja hodočasnika, osobita pažnja na propovijedi koje su održavane na svetoj misi itd. Oko 1950. naš je p. Damjan Damjanović često govorio na Mariji Bistrici. Jedne godine je održao propovijed u kojoj je uzeo za moto: »Ti znadeš najbolje sve naše nevolje«. Bio je maltretiran na zagrebačkoj policiji pitanjima što je mislio, što su mogli misliti, na koje nevolje njegovi slušatelji. Ali se narod nije strašio, ni pojedinci, ni grupe, ni sudionici župnih pješačkih proštenja. Bojali su se, ali se nisu strašili. Snagu im nije davala tek neka izvanjska opozicija protiv nasilja, nego unutarnja svijest da nisu pošli na hodočašće niti se odande vraćaju iz političkih motiva, nego iz nevolja svojih duša i nada u bolje dane.

GK: Premda izravno nije bilo izravnih političkih motiva, ali je, čini mi se, osobito poslije sloma hrvatskoga proljeća, narod u Crkvi gledao svoju zaštitnicu. Svojim dolaskom na crkvena slavlja bio je tiha »opozicija« bezbožnom komunizmu?

O. Duda: Vi velite »poslije sloma hrvatskoga proljeća«, a ja mislim da je narod u Crkvi gledao svoju zaštitnicu i prije, i poslije, i uvijek. Kad kažem »u Crkvi«, mislim prvenstveno u biskupima i svećenicima, jer Crkva su zapravo oni svi – i biskupi i svećenici i taj narod. Bila je to opozicija bezbožnom komunizmu, ali to ni nije bio prvi ni najvažniji razlog ili glavna motivacija samih hodočašća. Oni su išli na Mariju Bistricu, u Sinj, Remete, Voćin, Petrovaradin, Ilaču, na Trsat… da se ispovjede, da obave svečanu euharistiju kod koje će se pričestiti, da prođu križnim putom kako bi se vjernički osvježeni vratili u sivu svakidašnjicu.

Rođendan mnogih daljnjih akcija
GK: Međunarodni VIII. mariološki i XI. marijanski kongres održanje u Zagrebu i na Mariji Bistrici, baš u tom kriznom razdoblju hrvatskoga naroda. Kako je to uspjelo organizatorima i kakav je imalo odjek u svijetu?

O. Duda: Najdublje se dojmilo svih nas, svega naroda Božjega – i biskupa i svećenika i laika, a možemo reći i pape Pavla VI. održavanje VIII. mariološkog i XI. marijanskog kongresa 1971, u Zagrebu i na Mariji Bistrici. To je slavlje mnogostruko premašilo sva očekivanja. Velika Gospa, dan svečane euharistije na Mariji Bistrici, bio je rođendan mnogih daljnjih akcija. Treba reći da je na početku stajao jedan čovjek, o. Karlo Balić, dalmatinski franjevac, od 1933. profesor mariologije na Antonianumu u Rimu, a od 1950. – za vrijeme proklamacije Marijina uznesenja na nebo 1. studenog 1950. – organizator prvoga i daljnjih marioloških kongresa na kojima su se okupljali svi katolički mariolozi i pobožnici. Nakon susljednih šest kongresa, želja mu je bila da osmi bude u Zagrebu. Neću dalje o tom govoriti. Papa Pavao VI. odredio je da se kongres održi u Zagrebu sa svečanim zaključenjem na Veliku Gospu na Mariji Bistrici. Za svoga delegata odredio je bivšega nadbiskupa zagrebačkoga, tada prefekta Kongregacije za nauk vjere u Rimu, kardinala Franju Šepera. Oko organizacije kongresa ujedinili su se mnogi svećenici i laici, naročito koncilom nadahnuti. Osobito su to bili istaknuti profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta iz Zagreba, pa suradnici Glasa Koncila i Kršćanske sadašnjosti te mnogi drugi. Došlo je na kongres oko 140 teologa iz 30-tak zemalja svijeta. Šestojezični rad u šest jezičnih skupina pod geslom: »Marija – početak boljega svijeta« koji je, dosjetljivošću prof. Turčinovića uzet iz natpisa nad fresko-slikom općega potopa na Trskom vrhu u Krapini. U svečano predvečerje na Šalati je pjevao i plesao proslavljeni zagrebački ansambl »Lado«, a na svečanoj misi na Mariji Bistrici okupilo se oko 100.000 Hrvata i oko četiri tisuće Slovenaca. Tu smo doživjeli po prvi put novu, pokoncilsku liturgiju, slavljenu od stotinu tisuća vjernika. Sve je bilo iznad svih očekivanja i duboko poticajno, a osobito vjerničko iskustvo svete mise. Sve je to imalo veliko značenje i u svijetu, gdje je bolje uočena naša narodna i vjerska problematika, ali nadasve u našem crkvenom životu. Živko Kustić komentira sve to u Glasu Koncila pod naslovom: »Nikada još ovo nije vidjela katolička Hrvatska«, a počinje: »Marija Bistrica nikad više neće biti ono što je bila … Marija Bistrica odsada je hrvatski Lurd«. Na kraju svečane mise poslušali smo i besjedu Svetoga Oca putem radija, a nadbiskup Kuharić napisao je za sljedeći broj Glasa Koncila poslanicu: »Svijet kojemu treba da služimo, za nas je hrvatski narod«.

Narod je u Crkvi gledao svoju zaštitnicu. Bila je to opozicija bezbožnom komunizmu, ali to ni nije bio prvi ni najvažniji razlog ili glavna motivacija samih hodočašća. Vjernici su išli da se ispovjede, da obave svečanu euharistiju kod koje će se pričestiti, da prođu križnim putom kako bi se vjernički osvježeni vratili u sivu svakidašnjicu.
GK: Proslava »Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata« bila je upravo služenje hrvatskomu narodu. Kako je započela?

O. Duda: Pa, eto, i to se – po mom sjećanju – rodilo iz naše marijabistričke proslave 1971. Već su 3. prosinca iste godine naši biskupi proglasili Mariju Bistricu nacionalnim svetištem. A godine 1974. održano je sveto-godišnje nacionalno hodočašće u svibnju gdje je zapažena osobito prisutnost hrvatskih katoličkih laika iz Bosne, te je svečanu misu predvodio sarajevski nadbiskup dr. Smiljan Čekada, a predsjednik je Kongresa bio nadbiskup Kuharić. Za vrijeme objeda, splitski nadbiskup Franić progovorio je o mogućnosti da 1976. proslavimo 900. obljetnicu prve marijanske crkve koju je sagradila »majka sirota«, hrvatska kraljica Jelena, što su svi jednodušno prihvatili. U međuvremenu je izrasla misao da se zajedno s tim proslavi 1300. godišnjica prvih veza Hrvata sa Svetom Stolicom. Naime, ta je proslava bila uvelike pripravljena za godinu 1941. Papa Ivan IV. Dalmatinac poslao je godine 641. svoga legata, opata Martina, u naše krajeve da od novoga naroda, od Hrvata, dobije ostatke solinskih mučenika sv. Venancija i drugova koje su onda pohranili kraj sv. Ivana Lateranskoga u Rimu. I tako je solinsko slavlje bilo presađivanje Marije Bistrice u glavni dalmatinski grad Split. Tu su se okupili s našim ljudima kardinali i biskupi iz Srednje Europe, medu njima i malen stasom, ali budući papa, venecijanski kardinal Albino Luciani koji je u govoru istaknuo da je u svom naslovu izbjegao staviti »primas Dalmacije«. Tom je prilikom održan i Prvi nacionalni mariološki kongres s temom »Bogorodica u hrvatskom narodu«. Istaknut je i amblem Kongresa, »Moleća Bogorodica«, arheološki iskop u Biskupiji kraj Knina, i otpočela pobožnost »Gospi Velikoga zavjeta«. Na svečanoj misi u Solinu opet je bio Papin delegat kardinal Šeper, a nadbiskup Kuharić izmolio je veliku posvetnu molitvu »Majci Velikoga zavjeta«.

Vjernički se narod sve više prepoznaje
GK: Kako su se na to nadovezivali sljedeći veliki religiozni hrvatski narodni sastanci i kako se to odražavalo u vjerničkoj egzistenciji naroda?

O. Duda: Nadbiskup Kuharić više je puta kazao da nam je Božja providnost pokazivala točku po točku kuda da krećemo. U Splitu -Solinu je sazrela misao o slavlju u Biskupiji i Šibeniku godine 1978., kada se slavila 900. obljetnica druge crkve sv. Marije koju je podigao za hrvatskoga biskupa kralj Zvonimir. Na to se opet nadovezuje proslava 1300. obljetnice pisama Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru, ninskom biskupu i cijelom narodu koja je proslavljena u Zadru i Ninu. A uslijedilo je potom veliko hrvatsko hodočašće u Rim i svečani posjet Hrvata novom papi Ivanu Pavlu II., kada je po prvi put nakon rekvijema za kardinala Stepinca, 17. veljače 1960. u bazilici sv. Petra, zaorilo njegovo ime medu kandidatima oltara. Vrhunac svega slavlja bio je opet na Mariji Bistrici 9. rujna 1984. kada smo slavili 300. obljetnicu našašća čudotvornoga lika Majke Božje s Isusom i kada je, nakon 1931., održan Nacionalni euharistijski kongres i završeno slavlje 1300. godišnjih prvih veza Svete Stolice i Hrvata. Nemamo ovdje mogućnosti da o svim tim slavljima duže govorimo, ali spominjem da je od 1971. do 1984. proteklo doista 13 godina što odgovara slavlju 13. stoljeća. K tome, ovo posljednje slavlje na Mariji Bistrici okupilo je možda i 400.000 sudionika koji su došli izraziti svoju euharistijsku i marijansku i domovinsku vjeroispovijest. Papin delegat bio je bečki nadbiskup kardinal Franz König, koji je 1960. na putu za Zagreb, na sprovod kardinala Stepinca, doživio namješteni teški sudar. A Papa nam je napisao i posebnu poslanicu, s vrlo važnim naglascima.

GK: Slavlja su bila, kako to čitamo u ondašnjim brojevima Glasa Koncila, i veličanstvena i lijepa, s velikim narodnim zborovima, ali je mnogo važnije što se u međuvremenu događalo u doživljavanju hrvatskih katolika iznutra, u samom tkivu Crkve, a i izvana – u napredovanju vjerske slobode i prava građana u društvu da se iskažu kao katolici…

O. Duda: Doista, ako pođemo od godine 1971., treba reći da su već dotada hrvatski katolici, i pojedinci i skupine, izdržali tolika vjerska šikaniranja, da ne kažemo progone, bezbožne komunističke vlasti u Jugoslaviji. Ali, već je prethodne godine 1970. Glas Koncila donio velike vijesti. Najprije je Zagreb dobio novoga nadbiskupa Franju Kuharića s novim biskupima dr. Josipom Salačem i Mijom Škvorcom, a odmah nakon toga proslavljena je u Rimu kanonizacija sv. Nikole Tavelića, kada je papa Pavao VI. kazao: »Nešto slično nisam doživio, ovaj narod učinio mi je veliku radost«. Tu bih uz riječ »narod« samo spomenuo, da je to u hrvatskom jeziku dvoznačna riječ: upotrebljava se i za »natio« i za »populus« i za »gens« u latinskom. Zanimljivo, naše vjerske manifestacije i uvjerenja krste se često nacionalizmom u gorem smislu, a 11. rujna 2001. Amerikanci su svoje reakcije na teški napad krstili »patriotizmom«. A onda, ubrzo nakon toga uspostavljene su diplomatske veze Jugoslavije sa Svetom Stolicom. U Beogradu se od jeseni 1970. nalazi predstavnik Svete Stolice mons. Mario Cagna koji komunicira s Vladom, ali i s našim biskupima i cijelim narodom. Sve se više i više osjećalo značenje biskupa i biskupijskih ustanova. Glas Koncila u doba slavlja u Biskupiji već djeluje 15 godina, kao »katoličke dvotjedne novine«. U njemu se pišu i male i velike zadaće, i uspjesi Katoličke Crkve u nas. Teološko-pastoralni tečaj za svećenike, od prvoga 1961. pa do 1971. i nadalje, razvio se do tjedna, a sudjelovalo je i više od 800 sudionika, što je za život Crkve imalo veliko značenje. Koncil se već dogodio i počela su brojna provođenja. Samo u godini 1978., i doba šibensko-biskupijskoga slavlja, dogodila su se tri pape, uz dvije papine smrti: Pavao VI., Ivan Pavao I., Ivan Pavao II. Posljednja dvojica bili su na svoj način na slavlju u Solinu; papa Luciani osobno, kao venecijanski kardinal, papa Wojtyla pismom. Uz sve češće vizitacije biskupa kod kuće, biskupi uvelike pohađaju i naše iseljeništvo u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji… Od 1973. započele su i vjeronaučne olimpijade kod kuće, a poslije i u inozemstvu s djecom naših pečalbara, koje su oživjele vjersku pouku. A najvažnije, narod – vjernički narod – se sve više prepoznaje ne samo u svom kraju, nego i na velikim susretištima u Mariji Bistrici, Splitu, Šibeniku, Zadru i Rimu. Piše Živko Kustić u svojoj reportaži iz šibenske Biskupije: »I po što je taj narod došao? Što je našao? Našao je sebe. Očito je samo to i htio. Po dvije za redom neprospavane noći, teško probijanje kroz nerazmrsivo klupko autobusa i automobila što na kilometre ispred svetišta zakrčiše prolaz… Došao je narod izdaleka sudjelovati u jednoj misi, čuti jednu propovijed, zapjevati dvije-tri pjesme -i razići se. Htio narod, sve bez dogovora i planiranja, posvjedočiti da je živ, da ne zaboravlja, da se nada, da se ne odriče. Posvjedočiti sve to tihom prisutnošću«. A važna je i riječ splitsko-makarskoga nadbiskupa Franića, u subotu 16. rujna 1978. u šibenskoj katedrali: »Nismo se zapravo skupili da plačemo na zidinama razorenoga hrama, nego da … gradimo živu Crkvu… i bez kamenih crkava… Ni za kakve, ni za crkvene materijalne probitke ne odričemo se vjerskih sloboda«.

A kardinal Šeper, kao Papin delegat u propovijedi je istaknuo da ta svečanost nije završetak, nego poziv i poticaj – u prvom redu da svoju pobožnost prema Majci Božjoj učinimo što dubljom i što autentičnijom … te da svako pravo štovanje Marije svršava kod Isusa.

Odgovornije shvatiti i zaživjeti vjeru
GK: U teološkom pogledu, gdje se danas nalazi mariologija, posebice hrvatska?
O. Duda: Mariologija danas nije ni izdaleka tako prisutna u suvremenom teološkom istraživanju kao što je bila u vrijeme p. Balića, ali je ona i te kako prisutna u životu kršćanskoga naroda. U sklopu marioloških kongresa, koje je započeo p. Balić, od početka, a osobito od VIII. kongresa u Zagrebu i na Mariji Bistrici, sudjeluje i hrvatska sekcija. Na tim kongresima obrađena je povijest hrvatske mariologije od početka kršćanske ere, a osobito od početka boravka Hrvata u našim krajevima. Hrvatska je teološka povijest, prema tomu, u nas najistraženija s obzirom na mariologiju. Imamo i značajnih djela naše najnovije povijesti kao npr. velika mariologija pokojnoga isusovca Josipa Weisbergera pod naslovom »Evo ti majke«, izdana 1987. Zatim, prevedeno mariološko djelo rimskoga profesora, francuskoga isusovca Galota te veliku enciklopediju hrvatskih marijanskih svetišta dalmatinskoga franjevca Petra Lubine. A za našu vjerničku informaciju značajna je revija »Marija« koju izdaju dalmatinski franjevci, kao i revija »Služba Božja« iz Makarske.
GK: U kojem pravcu danas usmjeravati marijansku pobožnost – da bude znak i zdrave crkvenosti, ali i pučke pobožnosti?
O. Duda: Našu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u sklopu cijele kršćanske pobožnosti, treba usmjeravati osobito slijedeći važne koncilske tekstove, naročito 8. poglavlje konstitucije »Lumen gentium«, pokoncilske enciklike i pisma rimskih biskupa, nadasve apostolsko pismo pape Pavla VI. »Marialis Cultus« o pravom štovanju Marije (Zagreb, 1975) s velikim pogovorom teologa Tomislava Janka Šagi-Bunića, te encikliku Ivana Pavla II. »Otkupiteljeva Majka« (Zagreb, 1987). Neusporediv izvor jesu i nove mise u »Zbirci novih misa o Blaženoj Djevici Mariji«. Imamo 46 misa s posebno odabranim čitanjima, a u svakoj je i posebno predslovlje u kojemu se najkraće ističu pobude mnogostrukoga kršćanskog štovanja Marijina.
Očekivanja daljnjih angažmana
GK: Tko bi na tom zaživljavanju novih tekstova i marioloških saznanja trebao posebno poraditi?

O. Duda: Svi, svaki koji se osjeti pozvanim, dakako u crkvenoj složenosti, nadasve svećenici i biskupi, osobito profesori teologije, ali i svaki kršćanin koji može u tom pružiti i najmanju uslugu. Na primjer, na Mariji Bistrici se danas nalazimo već u velikom napretku s obzirom na početna stanja iza rata. Može se reći da je cijeli krug svetišta, osobito novo svetište na otvorenom pod nazivom »Blaženi Alojzije Stepinac«, divno uređeno. Zapanjit će vas samo kako je divno okićen oltar na otvorenom. Ali ipak, ima i ondje, a i drugdje očekivanja daljnjih angažmana. Tako npr. Djevičin se himan »Veliča duša moja Gospodina« gotovo nikada ne čuje, a trebao bi biti pričesna ili popričesna pjesma svih Marijinih blagdana i proslava. To, naime, nije marijanska pjesma nego -Marijina pohvala Bogu Spasitelju. Rjeđe se čuju i pjesme koje su uvelike prihvaćene kao »Djevice nevina«, »O Marijo mila«, »Čuj nas Majko«, »O divna Djevice«, »O mila Majko nebeska«, pa »Suncu prosi vsaka roža«, a nadasve »Zdravo Djevo« koja bi trebala biti pjevana na početku ili na kraju svečanosti kao marijanska himna. Sve te pjesme, makar nisu sve hrvatske, općenito su prihvaćene, a izražavaju vrlo dobre molitve. Rekao bih još i primjedbu o antifoni za psalam. Kako se lijepo čuje Klobučareva »Vječna je ljubav njegova«, a onda njegova »U Tebe se, Gospodine, uzdam« koja je napisana za beatifikaciju Alojzija Stepinca, ali bi se mogla i češće pjevati na svečanim liturgijama, a onda »Gospodin je pastir moj« i »Žeđa duša moja za Bogom jakim živim«, pa »Dođi, Gospode, Maranatha« što nije samo antifona za Krista Kralja. Dakako, najvažnije jest i ostaje da se u svetištima što bolje uredi prilika za ispovijedanje, a onda da bude dobrih čitača – i muških i ženskih – za čitanje i molitve vjernika. No najvažnije je da se u svemu bogoslužju u Marijinim svetištima propovijeda i štuje Gospodin Isus Krist, Sin Božji odvijeka i Sin Marijin u vremenu, naš put, istina i život, koji nas sabire u svoju Crkvu ovdje na zemlji i privodi k nebeskoj sreći u domu Očevu. Tako je već rekao nadbiskup i kardinal Franjo Šeper u propovijedi, u Biskupiji 1978.

Nedjeljko Pintarić

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2002.
Prethodni članakHRVATSKI BRANITELJ ANTE TANDARA O DANU POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI Dostojanstveno slaviti svoje dane pobjede
Sljedeći članakZAŠTO POBJEDA U HRVATSKOJ NEMA PLODOVA? Borba za hrvatski ideal nije gotova