Arhitekt Branko Kincl u posljednjih je godinu dana često bio spominjan kao jedan od trojice autora rješenja novoga terminala zagrebačke zračne luke, a to je kruna njegova višedesetljetnoga stvaralačkoga rada koji je osim arhitektonskim rješenjima ispunjen i odgojem mladih naraštaja na Arhitektonskom fakultetu. Iza sebe ima mnogo nagrada i priznanja, a nedavno proslavljeni 80. rođendan arhitekta Kincla – kojega godine ne ograničavaju u njegovu djelovanju – bio je povod za intervju. U svojim promišljanjima između arhitekture i urbanizma stavlja znak jednakosti, a u razgovoru o struci ne ostaje samo na tehničkim pojmovima, nego ga širi na društvenu problematiku.
AKADEMIK KINCL: Arhitektonski je poziv prelijepo putovanje ako čovjek uspijeva u ključnim trenutcima imati jasna stajališta o životu. U osnovi svakoga stvaralaštva jest moralnost i u tom smislu čovjek izgrađuje svoj sustav vrijednosti koji je sastavni dio razmišljanja o ljudima, prostoru i vremenu. A prostor i prostorni modeli kojima se arhitekt bavi okvir su u kojem se zbivaju životni procesi. Tako da je osnovno pitanje arhitekta koje ga dnevno obvezuje razrješavanje ne samo pitanja fizičkoga ambijenta, nego i mentalnoga ambijenta u kojem čovjek živi. Mislim da je u današnje vrijeme raznolikosti i pluralizma moral koji se konstituira i formira u okviru vjere veoma vrijedan i koristan za društvo općenito, a posebno u obrazovanju i odgoju. Mnogi koji su suprotstavljeni u tom pogledu poštapaju se demokracijom i slobodama, a vrlo malo govore o obvezama prema društvu, definiranju općega dobra te djelovanju da se opće dobro uvažava na svim društvenim razinama. Zbog toga je i arhitekturu teško raditi bez jasnih stajališta i obrazloženja društvenih vrijednosti. Često se znade reći da je arhitektura ogledalo društva.
AKADEMIK KINCL: Moje mi iskustvo govori da se stvaralaštvo, pa tako i arhitektonsko, oslanja na tri vrlo jasna uporišta. Osnova svakoga stvaralaštva jest moralna podloga jer svaki – bilo umni bilo fizički – proizvod uporabljen u nemoralne svrhe društveno je promašen. To najbolje možemo protumačiti na proizvodnji oružja: fantastična su znanstvena postignuća u toj domeni vojne industrije, a često je korist od toga destruktivna. Moralnost je u samom središtu stvaralaštva i njegov je sastavni dio. Drugo je uporište spoznaja – vrlo osjetljiva razina, jer je bilo kakva ideologizacija ili pripadnost u spoznaji kontraproduktivna, treba dati potpunu slobodu znanstvenomu i umjetničkomu razmišljanju te zaključivanju. Treća je uporišna točka vještina. Vještinom primjene spoznatih vrijednosti i stvaralačkih rezultata ostvarujemo dobrobit i korisnost za društvo. Ni jedan naš arhitektonski proces koji se bavi stvaralaštvom ne može biti uspostavljen bez odgovornosti prema čovjeku i bez humanosti prema društvu. To su neke od temeljnih vrijednosti koje moraju biti prisutne u projektiranju: od stana do složenijih zadaća.
AKADEMIK KINCL: U ovom času metode arhitektonskoga projektiranja moraju obuhvatiti mnoga područja ljudskih djelatnosti i osjećaja. Tri su područja generatori velikih promjena u društvu i uvelike utječu na tokove razvoja. To su ekonomska snaga investitora, ekološka ovisnost i informatičke i komunikacijske tehnologije. S jedne strane komunikacije i informiranost, a s druge kontrola i upravljanje bitne su pretpostavke demokratičnosti u društvu koje slobodu pojedinca temelje na informiranosti, educiranosti i slobodi odlučivanja. Zbog toga je moralnost stožerna točka društva oko koje treba razvijati odnose koji dovode do općega i javnoga dobra, što je i cilj arhitektonskoga stvaralaštva.
AKADEMIK KINCL: Nekoliko procesa u našem društvu usporedno teče i bitno utječe na stanovanje. Paralelno uz iseljavanje, postoji i činjenica sporoga socioekonomskoga razvoja, što dovodi do stagnacije rasta broja domaćinstava. Polagani rast plaća zbog sporoga rasta privrede usporava i proces podizanja socioekonomskoga statusa domaćinstava i sposobnosti ljudi da si priušte stan. Treba istaknuti i egzistencijalnu nesigurnost, koja je latentna društvena pojava i mogla bi se nazvati društvenom patologijom, a sastoji se od niza neostvarenih temeljnih životnih potreba mladih – manjka vrtića, nedostatka trajnoga zaposlenja, nedovoljne komunalne opremljenosti i prometne nedostupnosti. Prema nekim statistikama, više od 50 posto mlađih od 35 godina zaposleno je na ograničen rok. Nedostatak stalnoga zaposlenja i stalnoga izvora prihoda za život utječe i na dobar dio reproduktivnih procesa – uključujući i populacijski – te se sve usporava i zaustavlja. Putovi i način kojima se dolazi do zaposlenja također su puni neočekivanih zaprjeka, što je razlogom nesigurnosti u mogućnost ispunjenja kvalitetnoga života. Sve to je razlog iseljavanja u sigurnost.
AKADEMIK KINCL: Većina naših problema proizlazi iz pomanjkanja jasnih društveno-ekonomskih ciljeva razvoja u društvu, a odgovorni za takvo stanje najčešće su političari. U tom smislu stranačka politika kojoj su interesi i podobnost članova osnova za uspjeh daleko je važnija od znanja i sposobnosti pojedinaca ili grupe. Tako se na rukovodeća mjesta postavljaju ljudi po zaslugama, a ne po znanju. Treba se sjetiti da smo izašli iz 55-godišnjega razdoblja ideološke torture koja ima svoj nastavak u ljudima koji nose u sebi određena stajališta, iskustva i opredjeljenja, a ta generacija socijalističke izobrazbe poslije se premetnula u metamorfozne situacije ljevičara, liberala, europejaca. I dok su neki opterećeni prošlošću, drugi su usmjereni na nauk koji su stekli u posljednjih 25 godina kroz opći društveni koncept beskrajnih sloboda bez odgovornosti koji im obećava svijetlu budućnost. Odgoj temeljen na jasnim moralno-etičkim vrijednostima treba biti osnova za skladan i efikasan društveno-ekonomski napredak. Na tom području treba tražiti istinu.
AKADEMIK KINCL: Stan i stanovanje elementi su ljudskoga dostojanstva i nužna sastavnica europskoga socijalnoga modela i sustava socijalne zaštite – zapisano je u Europskoj stambenoj povelji. Svaka osoba koja živi na teritoriju EU-a mora imati pravo na pristup zdravu, pristojnu i priuštivu stanu. Sve su to principi koje smo prihvatili ulaskom u EU. Standard stanovanja u nas prema statističkim podatcima iznosi 20 m2 po stanovniku, a broj stanova izjednačio se s brojem domaćinstava. Međutim, 30 posto stanova vrijednosno je ispod standarda – bilo u građevinskom smislu bilo zbog nedostatne opremljenosti, poput kupaonice ili toaleta. S druge strane u Njemačkoj već danas prosječna veličina stana po osobi iznosi 30-40 m2 po stanovniku. Često sam govorio studentima o stambenoj Povelji EU-a i standardima za našu stanogradnju koje bi trebalo uspostaviti, za što su odgovorna naša ministarstva. I da spomenem još jedan od socijalnih standarda europske stambene povelje za osobe koje nemaju primanja dostatna za pristojan život: zajednica je obvezna osigurati pomoć za stanovanje u skladu s ustavnim tradicijama zemlje, o čemu govori i socijalna povelja Europskoga vijeća. S tim stajalištima iznesenim u dokumentima Europske unije nespojive su slike deložacija ljudi koji su zapali u financijske probleme. Pravo na stan kategorija je ljudskoga dostojanstva i trebala bi biti nepobitna.
AKADEMIK KINCL: Neke su zemlje prije 50 godina bile u stanju donijeti učinkovite mjere u okviru stambene politike. Posebice tu mislim na zemlje sjevernoga skandinavskoga prostora koje su izgradnju stanova rješavale socijalnim programima od kojih se može mnogo naučiti. Ono što je bilo uspješno u Nizozemskoj, Švedskoj, Norveškoj ili Finskoj jest velik utjecaj neprofitnih organizacija na izgradnju stanova. Neprofitna organizacija – udruga ili stambena zadruga – gradi stanove za poznatoga korisnika. Neprofitna organizacija traži za svoj projekt najpovoljnijega, uključujući i što jeftinijega izvođača, te bez profita gradi stanove. Ako ostvare višak sredstava, obvezni su zakonom upotrijebiti ga u sljedećoj takvoj građevinskoj aktivnosti. Tržište u tom slučaju utječe na cijenu najpovoljnijom i najnižom ponudom. U nas na tržište izlazi graditelj stanova koji želi postići što višu cijenu. I jedno i drugo jest tržišni model, samo je koncept gradnje stambene zgrade potpuno različit, prvi teži što nižoj, a drugi što višoj cijeni kvadrata stana. Ako se tomu doda da bi određenoj neprofitnoj organizaciji lokalna zajednica trebala osigurati zemljište i komunalne priključke – koji nose znatan udio u cijeni kvadratnoga metra stana – cijena stana bi se ne samo prepolovila, nego bi bila i niža. Banke bi u tome trebale na odgovoran način pratiti takav proces. Nisam protiv tržišta građevinske privrede, ali u našoj situaciji tržište stanova može iskoristiti samo određen krug bogatijih, trajno zaposlenih, sigurnih u otplatu preuzetih stambenih kredita. No umišljati si da ćemo sadašnjim uspostavljenim modelom tržišta riješiti problem nedostatka adekvatnih stambenih jedinica iluzorno je i takvu državu s takvim rješenjima ne poznajem.
AKADEMIK KINCL: Nemamo sistematiziranih i cjelovito obrađenih podataka. Mnogo podataka postoji, ali su datoteke razasute na raznim adresama. Kada bi se ti podatci otkrili, registrirali i povezali, već bismo napravili prvi veliki korak, a da ne kažem da propišemo obveze koje bi državne i lokalne institucije trebale izvršavati u vođenju i obradi podataka. U uređenim zemljama svaki zaposlenik i domaćinstvo ima svoju evidenciju o materijalnim i ostalim vrijednostima – zemlji, nekretninama, pokretninama i ostalim vrijednostima. Na taj se način određuje socioekonomski status pojedinca i domaćinstva koje ovisi o jednom ili više zaposlenih. Po tome se određuje i kreditna sposobnost, ali i kamatne stope. Tu je još i dužina otplate kredita, što znači varijabilnu kamatu i varijabilno vrijeme otplate kredita. Ne mogu biti iste kamatne stope za različite razine socioekonomskoga statusa obitelji. Jedan od iskustvenih kriterija jest da 25-35 posto prihoda domaćinstva može biti predmetom otplate kredita, a preostali dio treba služiti za ostale aspekte života. Prema aproksimativnom proračunu za slučaj prosječne hrvatske plaće od 6000 kuna i jednoga zaposlenoga u obitelji te izdvajanja 30 posto prihoda za otplatu stana, priuštiva veličina kroz deset godina iznosi 15-20 m2 stambenoga prostora.
AKADEMIK KINCL: Tu ima nekoliko bitnih stvari koje se nisu rješavale uz stručno mišljenje većine arhitekata. Legalizacija je provedena na birokratsko-administrativan način i nije iskorištena prilika da se struka arhitekata snažnije uključi u valorizaciju i oblikovanje prostora. Za sva područja gdje je nelegalna gradnja bujala posljednjih desetljeća trebalo je napraviti cjelovite planove uređenja prostora na osnovi kompleksnih analiza jer je legalizacija pojedinačnih objekata rješavanje tek dijela problema. Kada se postavi pitanje organizacije života u jednom prostoru koji traži javne površine, javnu rasvjetu, kanalizaciju, parkove, dječje vrtiće, škole, zaobiđena su urbanističko-planerska rješenja. Zbog toga mislim da u legalizaciji struka nije bila uključena na pravi način u oblikovanje tih prostora. Financijski efekt i dnevnopolitički bodovi su dobiveni, ali nije iskorišteno ono što je u samoj biti stručne djelatnosti, a to je formiranje kvalitetnih prostora za život ljudi, u čemu su trebali sudjelovati stručnjaci.
AKADEMIK KINCL: Realizacijom novoga terminala zračne luke Zagreb, nagrađenoga prvom nagradom na međunarodnom natječaju autora, izrazito sam zadovoljan, iako ne treba zaboraviti da se njegova izvedba dogodila baš u vremenu recesije, kada je isticanje manjka financija imalo daleko veće značenje nego u neko drugo normalno vrijeme. Da je ta investicija bila opravdana vidi se i po brojkama – jer nakon izgradnje zračne luke avionski promet u Zagrebu raste dvoznamenkastim stopama. Mi smo u natječaju predložili povezivanje zračne luke s najbližim gradom Velikom Goricom te izgradnju Airport Cityja u sklopu kojega smo već projektirali prvu građevinu, a riječ je o hotelu za koji se sada traži investitor. Zračna je luka ne samo prometna, nego i privredna poveznica u sinergiji razvoja Zagreba i Velike Gorice.
