Starozavjetni odlomak preuzet je iz dijela Knjige Postanka u kojem je opisano stvaranje muškarca i žene te njihov prvi grijeh. Na kraju toga odlomka Bog se obraća zmiji, a potom ženi i muškarcu, pokazujući im koje su posljedice njihova postupka. Zmija je predstavljena kao uzročnik grijeha. Prethodno je za nju bilo rečeno da je lukavija od svega stvorenja koje je Bog stvorio. Jasno je iz toga da nije riječ o običnoj zmiji, nego o biću koje ima mogućnost uporabe razuma. S druge strane, ta je zmija tek jedno od stvorenja. Na taj način isključena je svaka mogućnost nekoga dualizma u kojem bi se razmišljalo o jednom dobrom i jednom zlom bogu. Sâm Bog nije uzročnik zla, nego je to svojom odlukom zmija, a svojim prihvaćanjem za zlo su krivi i muškarac i žena. Bog u tome nema krivice. U kasnijem promišljanju bit će protumačeno da ta zmija predstavlja Sotonu koji želi ljude odijeliti od Boga i prouzročiti njihovu vječnu propast.
Sa svoje strane, Bog i na tom mjestu traži čovjeka, čak i nakon grijeha, a zmiju kažnjava.
Prvi se dio te kazne odnosi na predodžbu koju su ljudi tada imali o zmijama. Njih su se najprije plašili jer zmije pripadaju životinjama koje imaju moć čovjeku oduzeti život. Promatrali su kako, za razliku od mnogih drugih životinja, zmije nemaju noge, nego su prisiljene puzati, a vjerovali su i da se zmije hrane zemljom. Iz takvih predodžaba toga doba satkane su i riječi kojima se Bog obraća zmiji. Valja i dalje voditi računa da pritom nije riječ o običnoj zmiji, što je vidljivo i iz drugoga dijela kazne, gdje Bog kaže: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Još je u židovstvu taj tekst bio shvaćen u mesijanskom smislu. Naime, pobjeda ljudskoga roda nad uzročnikom zla u svijetu smještena je u vrijeme kad dođe kralj mesija. Tako se to čita u targumima, aramejskim prijevodima Staroga zavjeta koji nastaju u židovskim zajednicama. U kršćanskoj predaji to prokletstvo zmije naziva se i Protoevanđeljem jer je u ženinu potomstvu koje će zmiji satrti glavu prepoznat jedan potomak – Mesija, to jest Isus Krist. To je ujedno prvi tekst Staroga zavjeta u kojem je čovjekov potomak opisan hebrejskom riječju zera, koja znači »sjeme«. U budućim Božjim obećanjima potomstva, od Abrahama do Davida, gotovo uvijek nailazimo na tu riječ. Zato se može reći da je to prvi u nizu mesijanskih tekstova koji upućuje na Isusa Krista.
U Evanđelju po Marku Isusa pismoznanci optužuju da izgoni đavle »po poglavici đavolskom«. To bi značilo da Isus djeluje u ime Sotone. Stoga se on morao obraniti od te optužbe pokazujući da njegova djela oslobađaju ljude od djelovanja Sotone, pa se ne bi moglo zamisliti da na taj način djeluje u njegovu korist. Naprotiv, Isus razara Sotonino kraljevstvo. U tom kontekstu on govori i o grijehu protiv Duha Svetoga ili, točnije, proziva one koji hule na Duha Svetoga. Iz cijeloga govora može se razumjeti što bi bila ta hula protiv Duha Svetoga. Pismoznanci, suočeni s jasnim Isusovim djelovanjem u korist čovjeka i u korist Božjega kraljevstva, svjesno krivo tumače njegovo djelovanje, optužujući ga da »Duha nečistoga ima«, što se protivi svakoj logici. Isus hulu protiv Duha Svetoga shvaća kao svjesno i svojevoljno odbijanje Božjega djelovanja u situaciji kad je čovjek shvatio da se nalazi pred Božjim djelom. Riječ je o svjesnom zatvaranju očiju pred nepobitnim činjenicama. Najbolji čovjekov odgovor na takvu opasnost jest ono o čemu Isus govori u nastavku. Kad su mu javili da ga traže njegova majka i braća, on pogledom okružuje po onima koji su sjedili oko njega, koji su slušali što on govori, pa kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.« Slušati Gospodina i vršiti volju Božju jasno je svrstavanje u Božje kraljevstvo i odbacivanje svake mogućnosti da se pohuli protiv Duha Svetoga.
U Drugoj poslanici Korinćanima Pavao, preuzimajući riječi psalmista, jasno ispovijeda svoju vjeru, potvrđujući tako u sebi život nasuprot smrtnosti o kojoj je govorio u prethodnim redcima. To životvorno iskustvo odražava se i na cijelu Crkvu: »Onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti.« Pavao zamišlja i sebe i one kojima piše u trenutku ponovnoga Gospodinova dolaska na kraju vremena. Kroz niz kontrasta on pokazuje da je život prisutan već sada u raspadljivosti, ali će osobito zasjati u vječnosti. Stoga se ne treba obeshrabriti zbog sadašnjih nevolja, nego se može doista zaključiti: »Ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima.« Riječ »dom« uobičajena je riječ kojom se označavao Hram u Jeruzalemu. Moguće je da Pavao podsjeća na Isusove riječi u kojima on govori o hramu svojega tijela koje će biti razoreno, ali će se trećega dana podići. Time i kršćane vidi bitno združene s Kristovim uskrslim tijelom, a to jedinstvo svoju puninu nalazi »na nebesima«, to jest u Božjoj vječnoj prisutnosti.
