Za vrijeme svojega zemaljskoga života Isusa su više puta neki pitali o načinima dolaska do Boga, odnosno do vječnoga života. Isusu u ovonedjeljnom evanđeoskom tekstu s tim ciljem pristupa zakonoznanac, a evanđelistu je stalo naznačiti da je to čovjek velike naobrazbe, tj. onaj koji bi po sebi trebao znati kako doći do neba. No jasno je da ga iskušava. Takve scene u evanđelju bibličari nazivaju tipskim scenama konflikta i doista ih je mnogo. Svima im je zajedničko to da se u opoziciju stavlja pojedinac ili grupa ljudi u odnosu na Krista ne bi li se dobio neki odgovor. Smisao tih scena jest prikaz autoriteta koji ima Krist kao Božji poslanik.
Nije dakle uputno iste scene uzimati kao vademecum za sve konfliktne životne situacije i iz njih izvoditi zaključak poput onoga koji se često zna čuti: »Ako se Isus svađao s drugima, zašto ne bih i ja mogao?« Ili: »Isus je bio grub prema svojoj majci, vladajućoj strukturi, vjerskim poglavarima, pa što meni priječi da ne budem takav?« Takvo odveć pojednostavnjeno pristupanje biblijskim tekstovima ne će dati velike rezultate u životu vjernika jer promašuje smisao samih evanđeoskih i svih drugih biblijskih tekstova, a istodobno život postaje uvelike otežan.
Praksa ljubavi prema Bogu i bližnjemu
Smisao biblijskih scena sukoba u kojima je Krist u središtu prikaz je dakle snage i autoriteta koji ima Sin Božji. Sin je to koji ne želi korigirati Božje zakone i tumačiti ih na neki svoj način. I to je vidljivo u Isusovu odgovoru zakonoznancu, koji je školski, vjerski i vrlo očekivan za svakoga tko poznaje Toru i propise židovstva. Dolazak do neba ostvaruje se životom na zemlji i u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Boga treba ljubiti svim srcem, dušom i umom, a bližnjega kao sebe samoga. I to doista i jest sukus Dekaloga, tj. deset Božjih zapovijedi. Prvotne zapovijedi usmjerene su na Boga i odnos s njim, a druge smjeraju na odnos s bližnjim. Jer jedno bez drugoga ne ide. Govoriti o svojoj ljubavi prema Bogu i biti u njega zagledan, a od svoje neizmjerne ljubavi i služenja Bogu ne vidjeti čovjeka, ne će imati velikoga smisla. Zato Krist priča priču; priču o nekom nepoznatu čovjeku koji na putu od Jeruzalema prema Jerihonu doživljava napad te biva polumrtav ostavljen na cesti. Slijedi tada Lukin genijalni pripovjedni teološki okvir u kojem tumači što je praksa ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Identitet unesrećenoga čovjeka nije poznat, ali mjesto radnje jest; to je put od Jeruzalema prema Jerihonu. Dobromu poznavatelju Svete Zemlje znano je da je to prijelaz iz jedne pokrajine u drugu – iz Judeje prema Samariji. No to je i više od puta, mjesta i prijelaza u geografskom smislu. To je put koji vodi od jedne skupine ljudi prema drugoj. Iz jednoga poimanja vjere prema drugomu. Još jednostavnije, to je put od prijatelja k neprijatelju jer su Samarijanci za Judejce bili neprijateljski narod. Smatrati ih bližnjima bilo bi suludo, no iznenadit će Luka kasnije.
Tri čovjeka nailaze na unesrećenoga. Prvi je svećenik, drugi levit, a treći neki Samarijanac. Naišavši na izranjena čovjeka, prva ga dvojica gledaju i zaobilaze. Luka u oba slučaja ponavlja: »Vidje ga i zaobiđe.« Zašto to čine nije poznato. Onaj pak koji ga ne samo gleda, nego se u njemu budi i suosjećanje prema njegovu stanju je Samarijanac. Očito je da Luka pripovijest i stvara kako bi upozorio na probleme koje su Judejci imali sa Samarijancima. Želi kroz priču, a tako čine i svi ostali biblijski spisi, posredovati određene poruke i životne istine koje pripovijeda burna povijest izabranoga naroda.
Aktivna i suosjećajna vjera
Središnja poruka evanđeoske priče o unesrećenome i Samarijancu upućuje na važnost aktivne i suosjećajne vjere prema svakomu čovjeku, i to bez razlika kojemu narodu on pripada. Istinski je važna izgradnja odnosa među ljudima na temelju toga što su prije svega ljudi, Božja ljubljena djeca, a onda i vjernici, pripadnici »mojega naroda« i slično. Jer cjelokupna je pripovijest o unesrećenom ispripovijedana iz razloga što zakonoznanac zapravo nije znao tko je njegov bližnji.
Krist zato priča priču da mu posvijesti da je bližnji svaki čovjek te da se do Boga dolazi ne tek promatranjem tuđe bijede, nego aktivnim zauzimanjem za čovjeka koji pati. Gledati nečiju bol i prolaziti pokraj nje ne će biti put dolaska do Boga. Gledati pak nečiju bol ne mareći tko je osoba koja pati i proaktivno se zauzimati da joj se pomogne put je koji vodi prema vječnosti. Je li sunarodnjak ili ne nije toliko važno. Čini se da je to ono na što Isus smjera pričanjem priče o Samarijancu koji iskazuje milosrđe prema Judejcu. Treba li mu pomoći? Naobrazba i odgoj vjerojatno mu govori »ne« jer to nije »njegov čovjek«. No nešto duboko u njemu mu kaže da je to njegov brat, bez obzira na boju kože, vjersku i plemensku pripadnost.
Evanđeoska perikopa završava razgovorom zakonoznanca i Isusa gdje on osobno priznaje da je bližnji unesrećenomu bio onaj koji mu je iskazao milosrđe. Ne dakle onaj koji na teoretskoj razini pripada njegovu kraju, nego onaj koji mu na praktičnoj razini liječi rane te omogućava nastavak života. Naposljetku, isti poziv na činjenje dobra i stvaranje koncepta bližnjega na osnovi ljudskosti i empatije prema čovjeku Krist svojim autoritetom upućuje i zakonoznancu, a čini se i svakomu vjerniku danas. Čineći tako, dolazi se do neba.
