IZVAN SEBE, ALI NE I BEZ SVIJESTI Što je ekstaza?

Snimila: V. Domović | Kip sv. Franje Asiškoga

Mnogi su svetci Katoličke Crkve, prema raznim svjedočenjima, doživjeli ekstazu. Tako su ekstazu doživjeli sv. Franjo Asiški, sv. Terezija Avilska, sv. Josip Kupertinski, sv. otac Pio i drugi. No neki su zbog toga bili »sumnjivi« i samoj Crkvi ili bolje rečeno crkvenoj hijerarhiji. Što je ekstaza i zašto je (bila) pod sumnjom? Pa nisu se svetci bavili magijom.

Čitatelj

»U fenomenologiji duhovnoga života ekstaza je iskustvo zajedničko različitim religijskim tipologijama i filozofskim gledanjima. U prvobitnu kršćanstvu Duh Sveti se očituje kao ekstatička snaga, premda joj se ne može odrediti narav. Kasnije je Montan istaknuo pasivnu/primjenljivu značajku čovjeka u tome stanju: ekstaze prvih monaha često su praćene vizijama, ali ne dovode do stanja koje je s onu stranu uma ili svijesti.« Tako »zgusnutim«, ali ipak jasnim riječima o ekstazama progovara teolog i povjesničar Gennaro Bove s Papinskoga fakulteta sv. Bonaventure u Rimu. Govoreći o početku kršćanstva i spisima kršćanske literature, Bove ističe da se temu ekstaze još od toga doba pokušalo »sistematizirati«, pa tako kršćanski pisac Nilo i molitvu definira kao »otmicu duha i potpunu ekstazu izvan osjetnoga«, sve do one moralne čistoće koja se, u konačnici, pretvara u molitvu bez rastresenosti (koju je uvijek teško postići). Ekstaza pak, prema drugom kršćanskom otcu – Evagriju – traži »beskonačno ignoriranje« okoline sve do apsolutne čistoće uma, koji postaje svjetlost: »Tu nije više riječ o ekstazi, nego o katastazi, nekoj vrsti naravi usmjerenoj jedino gledanju i promatranju Boga.« Bove ističe isto tako da, ako ekstazu promatramo »više analitički«, uočit ćemo da je prisutna u kontekstu mistike tame ili puta spoznaje Boga, te navodi da je Grgur Nisenski (Grgur iz Nise) izdvajao »fazu svjetla, oblaka i tame gdje se um svojom ograničenošću suočava s nesposobnošću promatranja Boga« ako ne iziđe iz samoga sebe (riječi su za to: ex-stare, ek-stasis, hrvatski: ekstaza). Ta se ekstaza, za koju Bove navodi primjere sv. Josipa iz Copertina (kojega i Vi spominjete u pitanju) ili sv. Veronike Giuliani, koja je »umno-ujedinjavajućega značenja«, u povijesnim iskustvima često opisuje »putem uključivanja tijela ili sustava psiho-fiziološke čulnosti«. To ili takvo uključivanje tijela ili tjelesna ekstaza i fenomen levitacije nisu samostojne pojave, kaže Bove, nego su povezane s nutarnjim iskustvom kao »bio-psihofizičke pojave koje prate, premda ne nužno, duševno stanje«. »U konačnici i jedna i druga pojava su ekstaza: prva, to jest tjelesna ekstaza, nosi naziv ‘nepokretna ekstaza’, jer ostavlja tijelo nepokretnim; druga, levitacija, zove se i ‘pokretna ekstaza’. Ako je usmjerena prama gore, naziva se ‘uzlazna’ (koja se danas u običnu govori naziva levitacijom); kada dostigne značajne visine, naziva se ‘ekstatički let’. Ako je pak kretanje ravnocrtno, tik uz tlo, naziva se ‘ekstatički hod’«, tumači Bove.

Ekstaza je mistična pojava i nije čudo da su je doživjeli svetci, a uključuje izlazak iz osjetila. No valja znati da se ona razlikuje od takozvanoga »medijskoga« ili šamanskoga transa ili bilo kojega stanja patološke nesvijesti, navodi Bove i objašnjava da »u mističnoj ekstazi dolazi barem do djelomičnoga gubitka vanjskih osjeta, ali ne i do gubljenja svijesti, koja se ipak nalazi u stanju izvanredne koncentracije koju omogućuje božansko priopćavanje koje se kao dar daje mistiku«. A mistik nije i ne može biti svatko. »Mediji« i »šamani« to sigurno nisu, a u njihovu transu, kao i u patološkoj nesvijesti, »s gubitkom osjeta zamjećuje se i gubitak svijesti, zbog čega se pojedinac, kada iziđe iz toga stanja, ne sjeća ničega što se zbilo, bilo u stanju hipnoze bilo katalepsije.«

Bove nas također poziva na oprez, pa tako ističe da u toj »fenomenologiji duhovnoga života« ne možemo isključiti levitacije ili ekstaze »drugoga podrijetla« – a to bi mogle biti one demonske u opsjednutosti ili one »medijsko/šamanske«. No kao vjernici moramo znati da unatoč podudarnosti vanjskih izražaja, bitna je razlika između njih i mistične ekstaze. Na kraju valja znati što se tiče božanskoga uzroka ekstaze – kao kod sv. Franje Asiškoga, sv. Terezije Avilske i drugih svetaca koje spominjete – mali broj autora tu pojavu pripisuje nekomu posebnomu Božjemu zahvatu odvojenu od promatranja, tj. kontemplacije. Zapravo, velika većina njih – počevši od sv. Ivana od Križa – smatra da je ona neposredan učinak kontemplacije te da je ta pojava »uvijek nezaslužena, s temeljnom značajkom da nije nikada dragovoljna, nego je nametnuta«. U tom stanju »vjerskoga zanosa« ili »ushita«, kako ekstazu definira i naš teolog pok. Adalbert Rebić, vjernik obično ima »moguća nadnaravna viđenja« – o kojima čitamo u životopisima svetaca koje i Vi spominjete u pismu – jer je to stanje u kojem se čovjek nalazi izvan sebe, neosjetljiv za prirodne osjete.

U tekstu o svetoj Tereziji Avilskoj u »Veritasu« Henrieta Zajec ističe da je svetica imala mnoštvo viđenja i ekstaza, ali zbog toga nije bila pošteđena »razdoblja suhoće«, a to su razdoblja kada se teško usredotočujemo na molitvu i kada u njoj ne osjećamo veliku radost. O tom je svom iskustvu pisala i sveta Majka Terezija iz Kalkute, a sv. Terezija Avilska ističe važnost meditativne molitve ili meditacije u životu (ne samo u njezinu), u kojoj je razmatrala otajstva iz Isusova života i udubljivala se u njih, uranjajući u Kristov misterij i susrećući na poseban način Boga čija je samoobjava upravo Isus Krist, o kojem je često razmatrala i sa svetim Ivanom od Križa te su oboje imali ekstaze i levitacije.

IZVORGlas Koncila br. 8/2019.
Prethodni članakMAK ZA OŽUJAK »Makov« korizmeni poziv: »LJUBIčasTO doba«
Sljedeći članakSTUDIJA NAD KOJOM BI SE OPORBA TREBALA ZAMISLITI Mama najbolje zna – znanost o mlijeku